Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2251/20 (V.I.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2251/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-2251/20, rješavajući apelaciju V. I., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. I.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 118040 17 Rev od 13. februar 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 118040 14 Rsž od 22.
studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 118040 12 Rs od 5. ožujka 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. V. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Davor Bunoza odvjetnik iz Mostara, podnio je 8. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 118040 17 Rev od 13. februar 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 118040 14 Rsž od 22. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 118040 12 Rs od 5. ožujka 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog (JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar ) o poništenju odluke o izboru kandidata. Dalje je odbačen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražii da se naloži tuženom da ga rasporedi na određeno radno mjesto na neodređeno vrijeme uz probni rad od šest mjeseci, kao i tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se naloži ovlaštenoj osobi tuženog da s apelantom sklopi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim će se regulirati uzajamna prava i obveze po osnovu rada i radnog odnosa. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete - izgubljene zarade u određenom razdoblju isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi raspisao javni oglas za prijem zaposlenika i vježbenika, na koji se prijavio apelant, te je odlukom tuženog kao kandidat bio izabran za određeno radno mjesto. Nadalje, naveo je da se apelant obraćao tuženom kako bi počeo raditi, ali mu to nikada nije omogućeno, nakon čega je Uprava tuženog donijela odluku o poništenju oglasa za prijem zaposlenika i vježbenika, temeljem koje je poništena odluku o izboru apelanta za određeno radno mjesto. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da odredbama Zakona o javnim poduzećima i Zakona o gospodarskim društvima, kojima se regulira rad javnih poduzeća, nije predviđena obaveza javnog oglašavanja prilikom zapošljavanja radnika, niti je propisan postupak javnog oglašavanja, pa tako nije utvrđen ni postupak poništenja javnog oglasa za prijem u radni odnos (niti je određeno do kada i zbog kojih razloga poslodavac može poništiti raspisani natječaj). Pri tome je naveo da ova pitanja nisu regulirana niti odredbama Zakona o radu. Zatim je naveo da odredbama navedenih zakona, kao ni internih akata tuženog, nije isključena mogućnost poništenja javnog oglasa i odluka donesenih na osnovu takvog oglasa. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da tuženi nije postupio suprotno zakonskim odredbama kada je poništio javni oglas za prijem uposlenika i pripravnika, te poništio sve provedene pravne radnje i sve donesene odluke po navedenom oglasu, a shodno tome i pobijanu odluku kojom poništava odluku o izboru apelanta. Kako se osnovanost ostalih zahtjeva apelanta temelji na tvrdnji o nezakonitosti odluke o poništenju odluke o izboru apelanta, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestupanjski sudovi i u preostalom dijelu negativno odlučili o tužbenom zahtjevu. Naime, budući da je odluka o izboru kandidata poništena, apelant nema osnova tražiti da tuženi postupi u skladu s tom odlukom, te sa njim zaključi ugovor o radu i rasporedi ga na odgovarajuće radno mjesto. Konačno, naveo je da je neutemeljen zahtjev za naknadu štete, budući da na strani tuženog nije bilo protupravnog štetnog postupanja koje bi se moglo dovesti u vezu s eventualnom štetom koju je pretrpio apelant.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da odredbe Granskog kolektivnog ugovora obvezuju tuženog da nakon provedenog postupka prijema sukladno zakonu mora zaključiti ugovor o radu. Osim toga, apelant je osporavao činjenično stanje utvrđeno od strane redovitih sudova.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević