Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-990/19 (K. B., A. S.-N., S. K., S. S., D. D. i A. K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-990/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 990/19, rješavajući apelaciju Kemala Bijedića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kemala Bijedića, Alije Suljagić-Nekić, Sanije Kapetanović, Sonje Sofić, Dženane Durmišević i Abdulaha Krivošije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 262251 13 Rsž od 16.
oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kemal Bijedić, Alija Suljagić-Nekić, Sanija Kapetanović, Sonja Sofić, Dženana Durmišević i Abdulah Krivošija (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 262251 13 Rsž od 16. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 204/18 od 31. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 12. januara 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262251 13 Rsž od 16. oktobra 2017. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 8. juna 2020. godine od Kantonalnog suda i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo kao zastupnika tuženog Kantona Sarajevo – Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i tuženi su 10. i 17. juna decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 262251 12 Rs od 2. novembra 2012.godine obavezan je tuženi da na ime razlike toplog obroka, razlike regresa i razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu (sve navedeno za određene vremenske periode) isplati apelantima određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom (preciznije navedeno u izreci presude), te da im naknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti u periodu utuženja bili zaposlenici tuženog, kao i da su koristili godišnji odmor u 2011. godini. Dalje je naveo da su prigovori nedopuštenosti i neblagovremenosti tužbe neosnovani jer se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, a ne o povredi prava, da je prigovor zastare neosnovan u smislu člana 106. Zakona o radu. Također je naveo da je neosnovan i prigovor da se prilikom donošenja presude treba umanjiti tužbeni zahtjev za 10% u smislu Zakona o načinu ostvarivanja ušteda u Federaciji BiH jer saglasno odredbi člana 2. stav 1. istog zakona nije došlo do zaključivanja Aneksa Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Općinski sud je ukazao na član 2, član 3. stav 3, te izmijenjeni član 9. Općeg kolektivno ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU). Zatim je ukazao da je Vlada Federacije BiH u skladu s navedenim ovlaštenjem, a primjenom od 1. marta 2008. godine, povećala neto satnicu sa 1,75 na 1,95 KM, te kako tuženi apelantima nije povećao plaću u skladu s povećanjem najniže satnice, odnosno kako satnicu apelanata nije uskladio s povećanjem najniže satnice na osnovu povećanih troškova života većih od 5% to apelantima pripada pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće za utuženi period. Općinski sud je ukazao da je za odluku kojom je prihvatio kao osnovan zahtjev za isplatu razlike naknade za topli obrok, član
31. Kolektivnog ugovora kao primjenjiv za predmetnu stvar, a o zahtjevu za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora odlučio je saglasno članu 32. Kolektivnog ugovora, te istakao da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262251 13 Rsž od 16. oktobra 2017. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5% u nominalnom iznosu, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se navodima žalbe tuženog osnovano prigovara odluci prvostepenog suda kojom se obavezuje tuženi na isplatu razlike plaća po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% za sve apelante. Zatim je ukazao da su apelanti navedeni zahtjev zasnivali na izmjenama član 9. OKU, te su na osnovu nalaza vještaka opredijelili zahtjev jer smatraju da im pravo iz tog osnova pripada u određenom mjesečnom iznosu. Kantonalni sud je istakao da žalba tuženog osnovano prigovara primjeni materijalnog prava u ovom dijelu jer je prvostepeni sud morao utvrditi da Federalni zavod za statistiku nije objavljivao zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i o ukupnom privrednom napretku, kao i da Vlada FBiH nije vršila usklađivanje najniže bruto satnice. Dakle, nisu postojali parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plaće apelantima trebala biti povećana. Nadalje je naveo da, cijeneći sadržinu člana 9. OKU i ovlaštenje Vlade FBiH opisano u tom članu, sam sud nije imao ovlaštenja niti je to mogao prepustiti vještaku da utvrđuje indeks povećanja troškova života te da na osnovu tog indeksa vrši usklađivanje bruto satnice. Tako su svi parametri za spomenuto usklađivanje nedostajali vještaku kada je sačinjavao nalaz na osnovu kojeg je i izračunao razliku u isplatama plaća. Nadalje je istakao da je Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 SPP 2 od 27. januara 2017. godine zauzeo stav da sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života, a time ni da utvrđuje, odnosno da vrši usklađivanje najniže bruto satnice. Kantonalni sud je naveo da je stoga u tom dijelu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu kako je to navedeno u izreci presude.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 262251 18 Rev od 21. decembra 2018. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) kojom je propisano je da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U vezi s tim je istakao da su apelanti u ovom sporu obični formalni suparničari, pa se dopustivost revizije cijeni s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. Dalje je naveo da u predmetnom slučaju u pogledu vrijednosti pobijanog dijela drugostepene presude (odbijajući) ni za jednog od apelanata nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dozvoljenosti u smislu člana 237. stav 2. ZPP. Zatim je naveo da je, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, tvrde da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava. Smatraju da je stav Kantonalnog suda u osporenoj odluci u potpunosti suprotan stavu Vrhovnog suda navedenim u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine. Također navode da im se trebala dosuditi razlika plaća za relevantni period primjenom Odluke Vlade FBiH, koja je donesena na osnovu člana 9. OKU. Pored toga, apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud u gotovo identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te su se u tom smislu pozvali na presude Kantonalnog suda, navodeći samo određene brojeve predmeta, ali koje nisu priložili uz apelaciju. U vezi s tim, apelanti smatraju da su i diskriminirani jer je Kantonalni sud u identičnim predmetima udovoljavao tužbenim zahtjevima.
b)Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke dao razloge zbog kojih je cijenio da je neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu isplate plaće po osnovu neusklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%, te se pozvao na stav Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine.
14. Tuženi je, u suštini, naveo da je predmetna apelacija neosnovana, te da ne postoje povrede na koje se apelanti pozivaju u apelaciji. Također je naveo da temeljenje apelacije na Odluci Vrhovnog suda (broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine) donesenoj u jednom predmetu u odnosu na odluku Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju ne predstavlja osnov za podnošenje apelacije jer se radi o jednom predmetu, a sudska praksa te navodi koji su usmjereni na ujednačavanje odluka Vrhovnog suda sa jednom odlukom u krajnjem ne bi moglo biti „ujednačavanje sudske prakse“, a ugrozilo bi autoritet sudske vlasti. Predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
15. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
"Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%,Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu".
16. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:
I.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:
1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 204/18 od 31. januara 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda 65 0 Rs 262251 13 Rsž od 16. oktobra 2017. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 262251 18 Rev od 21. decembra 2018. godine (apelanti su navedeno rješenje primili 8. februara 2019. godine) odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda 65 0 Rs 262251 13 Rsž od 16. oktobra 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 204/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 204/18 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262251 13 Rsž od 16. oktobra 2017. godine dostavljena apelantima 5. decembra 2017. godine, a da su apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli 12. januara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud zapaža da se parnični postupak u kojem je donesena osporena presuda odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelanti dovode u pitanje zakonitost osporene odluke u segmentu primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, kao i u odlukama o dopustivosti koje su slijedile nakon nje (br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine i AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine), kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine i AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, AP 4931/18 od 4. juna 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
28. Stoga, Ustavni sud ne vidi razloga da u ovoj odluci zauzme drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi materijalnog prava koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata u dijelu osporenom predmetnom apelacijom, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno posebno jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojem relevantnom propisu je zasnovao svoju odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
29. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje, koje su apelanti doveli u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je Kantonalni sud, prema tvrdnjama apelanata, u predmetima iz istog činjeničnog i pravnog osnova zauzeo potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da se u prilog navedenim tvrdnjama pozvao na presude Kantonalnog suda, navodeći određene brojeve predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dostavili niti jednu odluku Kantonalnog suda na koju se pozivaju u apelaciji, a u kojoj je, navodno, zauzet drugačiji stav nego u osporenoj odluci Kantonalnog suda, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti ove apelacione navode.
30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s načelom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
32. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
33. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da im je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji zapravo zasnivaju na tvrdnjama da su dovedeni u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima o istom činjeničnom i pravnom pitanju usvojio tužbene zahtjeve tužilaca, s tim da Ustavnom sudu nisu dostavili niti jednu odluku na te okolnosti. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ipak ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom Ustavni sud apelante upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40–44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Kantonalni sud dao razloge zašto tužbene navode apelanata smatra neosnovanim, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi
35. Apelanti, također, navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je Kantonalni sud svoj stav o djelimičnoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević