Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2564/20 (M. L.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Invalid
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2564/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2564/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Lavrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Lavrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 002465 16 Uvp od 27. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002465 15 U od 27. maja 2016.

godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2/2-35-2-71-3/15 od 24. aprila 2015.

godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Ljubuškom broj 1170530098 od 12. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Lavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 21. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002465 16 Uvp od 27. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 002465 15 U od 27. maja 2016. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2/2-35-2-71-3/15 od 24. aprila 2015. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1170530098 od 12. januara 2015. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda od 27. maja 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe, a kojim rješenjem apelantu nisu priznata prava iz invalidskog osiguranja.

3. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 27. maja 2016. godine, Vrhovno sud je presudom od 27. februara 2020. godine odbio predmetni zahtjev kao neosnovan.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio predmetnu tužbu apelanta jer je u postupku na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja nadležne drugostepene ljekarske komisije (a koji nalaz, ocjena i mišljenje je donesen na osnovu pregleda apelanta, te uvidom u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, te kojeg taj sud cijeni jasnim, obrazloženim i sačinjenim u skladu sa odredbama Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju) utvrđeno da kod apelanta nema invalidnosti, te da, budući da je u postupku utvrđeno da mu je radni odnos prestao, u smislu odredbe člana 19. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ne može ostvariti prava po osnovu promijenjene radne sposobnosti. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovan navod apelanta da se iz obrazloženja pobijanog rješenja ne može zaključiti koji su to razlozi zbog kojih je drugostepena ljekarska komisija donijela takav nalaz imajući u vidu medicinsku dokumentaciju apelanta, te da je trebalo pribaviti nove nalaze iz kojih bi se moglo utvrditi stvarno zdravstveno stanje apelanta. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je u obrazloženju pobijanog rješenja naveden sadržaj nalaza, ocjene i mišljenja drugostepene ljekarske komisije na osnovu kojeg je doneseno predmetno rješenje (a koji nalaz je dat na osnovu pregleda apelanta i uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i u kojem je navedeno da utvrđeno zdravstveno stanje nije izraženo u tolikoj mjeri da bi postojala prva kategorija invalidnosti). Vrhovni sud je naveo da stoga nije jasno na koju medicinsku dokumentaciju se apelant poziva kada ističe da je ljekarska komisija trebala imati u vidu medicinsku dokumentaciju apelanta, pri čemu je apelant imao mogućnost da priloži medicinsku dokumentaciju prilikom pregleda i pred prvostepenom i pred drugostepenom ljekarskom komisijom. Vrhovni sud je dalje naveo da nije osnovan navod apelanta da mu nije omogućeno učešće u postupku, a s obzirom da je bio prisutan na pregledima pred ljekarskom komisijom, te da je imao mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepenog rješenja, kao i podnošenja tužbe protiv osporenog rješenja, koju mogućnost je i koristio.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2564/20 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio