Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2541/20 (A. H. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2541/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2541/20, rješavajući apelaciju Armina Hrelje i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Armin Hrelja, Asim Babović, Nedim Čajo, Suvad Kovač, Amrudin Omerović, Ibro Dugalija, Ernis Zuko, Mevsud Bekto i Asim Grezda protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 314479 13 Rsž od 20. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Armin Hrelja, Asim Babović, Nedim Čajo, Suvad Kovač, Amrudin Omerović, Ibro Dugalija, Ernis Zuko, Mevsud Bekto i Asim Grezda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ibro Nezić advokat iz Konjica, podnijeli su 23. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 314479 19 Rev od 5. maj 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 314479 13 Rsž od 20. srpnja 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-7208/18 od 27. veljače 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 314479 13 Rsž od 20. srpnja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom prvostupanjskog suda obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Profesionalna vatrogasna brigada Kantona Sarajevo) da apelantima na ime potraživanja iz radnog odnosa (toplog obroka, regresa, razlike plaće) isplati određene novčane iznose navedene i precizirane u izreci presude. Također je tuženi obavezan da im naknadi troškove parničnog postupka.
4. Osporenom presudom Kantonalnog suda, uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostupanjska presuda u odluci o isplati razlike plaća, te u odluci o troškovima parničnog postupka, tako da je odbijen zahtjev apelanata za isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%, te zahtjev za isplatu razlike plaće zbog neusklađivanja osnovice i nepravilnog obračuna i isplatu plaće za razdoblje navedeno izrekom. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%. S tim u vezi, ukazao je da je izmijenjenom odredbom članka 9. stavak 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (iz 2008. godine) propisano da Vlada Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Kako Federalni zavod za statistiku nije objavljivao zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života kao i podatke o ukupnom privrednom napretku, niti je Vlada Federacije izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, Kantonalni sud je istakao da nisu postojali parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plaće apelanata trebala biti povećana. Imajući u vidu citiranu odredbu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora, naveo je da sam sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života, te da na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice. Pri tome je naveo da je takav stav zauzeo Vrhovni sud u odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine. Nadalje, naveo je da je nepravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev koji se odnosi na razliku plaće zbog neusklađivanja osnovice i nepravilnog obračuna i isplate plaće. Naime, naveo je da je ranijom presudom Vrhovnog suda od 25. listopada 2016. godine (Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-193/17 od 15. veljače 2017. godine apelacija protiv te odluke odbačena kao očigledno(prima facie) neosnovana), utvrđeno da osnovica za obračun osnovne plaće apelanata ne može predstavljati 60% prosječne neto plaće u F BiH za prethodni kvartal a u skladu sa Zaključkom Vlade F BiH, jer ista nije utvrđena na način propisan člankom 40. stavak 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, a u vezi sa člankom 39. stavak 2. Zakona o državnoj službi u F BiH, niti je podoban parametar za obračun plaće (jer se radi o nedopustivoj kombinaciji parametara).
Apelacioni navodi
6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 4939/19 od 6. svibnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević