Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2373/20 (A. I.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2373/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2373/20, rješavajući apelaciju Arnesa Ibričića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Arnes Ibričić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 356555 15 Rsž od 22. travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Arnes Ibričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 13. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 356555 15 Rsž od 22. travnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se poništi odluka tuženog („Hifa“ d.o.o. Tešanj) o otkazu ugovora o radu apelantu, da tuženi apelantu uspostavi radni odnos na poslovima prodavač goriva, da mu isplati naknadu plaća za određeno razdoblje, uplati doprinose na naknadu plaće, isplati uvećanja plaće za rad u dane vikenda, isplati naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, isplati naknadu za godišnji odmor, kao i zakonske zatezne kamate.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant bio zaposlenik tuženog, te da je nakon provedenog disciplinskog postupka otkazan ugovor o radu apelantu zbog teže povrede radnih obveza. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud je zaključio da je apelant počinio teže povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret i koje su bile razlog donošenja odluke o otkazu, ali da disciplinski postupak nije proveden na način na koji je propisala odredba člana 124. Pravilnika o radu tuženika, jer na raspravu pred komisijom nije pozvan predsjednik vijeća zaposlenika niti sindikata, pa je primjenom citirane odredbe, te članka 88. i 96. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud odbio kao nedokazan zahtjev za uvećanje plaće za rad u dane vikenda, jer je utvrdio da je od tuženog izvršena preraspodjela radnog vremena, tako da slobodni dani nisu dani vikenda (apelant nije dokazao da je radio u svoje slobodne dane). Osim toga, ukazao je da je prvostupanjski sud utvrdio da apelant nije dokazao da mu je mjesto rada od mjesta stanovanja udaljeno više od 2 km na osnovu čega bi imao pravo na isplatu naknade za prijevoz sukladno odredbi članka 90. Pravilnika o radu, te da nije dokazao da je koristio godišnji odmor, slijedom čega je odbio apelantov zahtjev i u tom dijelu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu tužbenog zahtjeva o zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, ukazao je da je člankom 108. ZOR-a propisano da zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika, imaju pravo formirati vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa, a ako nije formirano vijeće zaposlenika sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na vijeće zaposlenika. U vezi s tim, kao i člankom člana 2. Zakona o vijeću zaposlenika, naveo je da proizlazi da je formiranje vijeća zaposlenika pravo zaposlenika ustanovljeno zakonom, kojim se mogu, ali ne moraju koristiti. Imajući u vidu da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika niti sindikat (zaposlenici tuženog ovo zakonsko pravo nisu iskoristili), Kantonalni sud je naveo je da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženi u postupku donošenja pobijane odluke postupio suprotno odredbi članka 124. Pravilnika o radu, kad na raspravu pred disciplinskom komisijom nije pozvan predsjednik vijeća zaposlenika niti sindikata. Pri tome je istakao da bi u situacijama kad nije formirano vijeće zaposlenika niti sindikat, bilo nemoguće provoditi disciplinski postupak i izricati disciplinske mjere, što nije bila svrha odredbe članka 108. ZOR-a niti Zakona o vijeću zaposlenika. S obzirom na to, naveo je da je tuženi disciplinski postupak proveo u skladu sa odredbama članka 118. do 128. Pravilnika o radu, pa je primjenom odredbi članka 88. ZOR-a žalbu tuženog uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u ovom dijelu. Također, naveo je da je iz razloga zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, odbio i zahtjev apelanta za isplatu naknade plaća i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Konačno, istakao je da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade za rad u dane vikenda, naknadu za prijevoz i naknadu za korištenje godišnjeg odmora.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević