Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2589/20 („SILOS“ d.o.o. Ljubuški)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2589/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2589/20, rješavajući apelacije koje je podnio „SILOS“ d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „SILOS“ d.o.o. Ljubuški protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 033632 19 Pž od 27. maja 2020. godine i 63 0 Ip 033673 19 Pž od 27. maja 2020. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2589/20

1. „SILOS“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anela Musa advokat iz Mostara, podnio je 23. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Ip 033632 19 Pž od 27. maja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje podnesen protiv izvršenika (Općine Ljubuški) na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 000172 06 Ps od 20. avgusta 2008. godine.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je presudom Općinskog suda od 20. avgusta 2008 godine izvršenik obavezan da isplati društvu „Auro“ d.o.o. Ljubuški iznos od 191.836,18 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Dalje, da je ugovorom o cesiji od 10. septembra 2009 godine, zaključenim između „Auro“ d.o.o. Ljubuški u svojstvu cedenta, „Hermes“ d.o.o. Ljubuški, u svojstvu cesionara i izvršenika u svojstvu cesusa, utvrđeno da „Auro“ d.o.o. Ljubuški ima novčana potraživanja prema izvršeniku u iznosu od 198.034,18 KM i da navedenim ugovorom prenosi svoja potraživanja koja ima prema izvršeniku na „Hermes“ d.o.o. Ljubuški u ukupnom iznosu od 198.034,18 KM, te da istim ugovorom izvršenik zatvara svoju obavezu prema „Auro“ d.o.o. Ljubuški. Takođe, da je ugovorom o cesiji od 15. oktobra 2015 godine, zaključenim između „Auro“ d.o.o. Ljubuški u svojstvu cedenta i apelanta u svojstvu cesionara sporazumno utvrđeno da „Auro“ d.o.o. Ljubuški ustupa apelantu preostali dio potraživanja koja ima prema izvršeniku i to preko iznosa od 198.034,18 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prijedlog za izvršenje, dajući za svoju odluku valjano obrazloženje. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je u obrazloženju prvostepenog rješenja Općinski sud zapravo citirao sadržaj apelantovog prijedloga za izvršenje, pa tako i navod da je izvršenik 19. septembra 2009 godine izvršio obračunsko plaćanje dijela duga prema „Hermes“ d.o.o. Ljubuški u iznosu od 198.034,18 KM, dok preostali dio duga iznosi 274.677,91 KM zaključno sa 31. julom 2017. godine, pa se ni u kom slučaju u tom dijelu ne radi o zaključku prvostepenog suda u odnosu na preostali dug, a kako to apelant neosnovano žalbom ističe. Kantonalni sud je naveo da je, prema tome, ugovorom o cesiji od 10. septembra 2009 godine „Auro“ d.o.o. Ljubuški prenijelo potraživanje (glavnicu i troškove postupka) na „Hermes“ d.o.o. Ljubuški, koje potraživanje je izvršenik izmirio, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi da izvršenik nije ispunio svoju obavezu, s obzirom da u navedenom ugovoru o cesiji nije naznačeno da je djelimično izvršen prenos potraživanja sa „Auro“ d.o.o. Ljubuški na „Hermes“ d.o.o. Ljubuški, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.

2. AP-2598/20

4. Apelant je podnio 23. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Ip 033673 19 Pž od 27. maja 2020. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje podnesen protiv izvršenika (Općine Ljubuški) na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-Ps-06-000 133 od 20. avgusta 2008. godine.

6. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je presudom Općinskog suda od 20. avgusta 2008 godine izvršenik obavezan da isplati društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški iznos od 31.752,32 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Dalje, da je ugovorom o cesiji od 10. septembra 2009 godine, zaključenim između „Petrol“ d.d. Ljubuški u svojstvu cedenta, „Hermes“ d.o.o. Ljubuški, u svojstvu cesionara i izvršenika u svojstvu cesusa, utvrđeno da „Petrol“ d.d. Ljubuški ima novčana potraživanja prema izvršeniku u iznosu od 35.235,32 KM i da navedenim ugovorom prenosi svoja potraživanja koja ima prema izvršeniku na „Hermes d.o.o.“ Ljubuški u ukupnom iznosu od 35.235,32 KM, te da istim ugovorom izvršenik zatvara svoju obavezu prema „Petrol“ d.d. Ljubuški. Takođe, da je ugovorom o cesiji od 15. oktobra 2015 godine, zaključenim između „Petrol“ d.d. Ljubuški u svojstvu cedenta i apelanta u svojstvu cesionara sporazumno utvrđeno da „Petrol“ d.d. Ljubuški ustupa apelantu preostali dio potraživanja koja ima prema izvršeniku i to preko iznosa od 35.235,32 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prijedlog za izvršenje jer je predmetnim ugovorom o cesiji „Petrol“ d.d. Ljubuški prenijelo potraživanja na „Hermes“ d.o.o. Ljubuški, koja potraživanja je izvršenik izmirio, pa su neosnovani žalbeni navodi da izvršenik nije ispunio svoju obavezu, s obzirom da u navedenom ugovoru o cesiji nije naznačeno da je djelimično izvršen prenos potraživanja sa „Petrol“ d.d. Ljubuški na „Hermes“ d.o.o. Ljubuški, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant, te da se zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2589/20.

Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno, relevantne odredbe ZOO. Apelant ističe da je predmetnim ugovorima o cesiji ustupljen samo dio potraživanja, te da je ostatak duga po presudama od 20. avgusta 2008. godine tužena i dalje bila obavezna isplatiti „Auro“ d.o.o. Ljubuški, odnosno „Petrol“ d.d. Ljubuški ili drugom društvu na koje se predmetno potraživanje prenese.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelacijama ponavlja navode koje je isticao u žalbama protiv prvostepenih odluka, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluka o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2589/20 („SILOS“ d.o.o. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio