Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1063/19 (Društvo sa ograničenom odgovornošću „NOVA BH“ Sarajevo)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1063/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1063/19, rješavajući apelaciju Društva sa ograničenom odgovornošću „NOVA BH“ Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Društva sa ograničenom odgovornošću „NOVA BH“ Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 542412 16 Pž od 19. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Društvo sa ograničenom odgovornošću „NOVA BH“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 542412 16 Pž od 19. septembra 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 542412 15 Ps od 30. augusta 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Holiday Sarajevo HTD „SARAJEVO“ d.o.o. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se naloži preduzeću za informisanje i marketing „PINK BH COMPANY “ d.o.o. Sarajevo (kako je glasio naziv apelanta prije donošenja rješenja o izmjenama podataka Općinskog suda od 25. septembra 2018. godine) da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve precizirano u izreci presude. Istovremeno, predmetnom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je rješavajući po tužbenom zahtjevu, ocjenom dokaza i to ponude - korespondencija službi marketinga od 3. juna 2013. godine

- na okolnost ponude, utvrdio postojanje poslovnog odnosa među strankama te je analizom iskaza svjedoka A.F., koji je prihvatio kao tačan u dijelu iskaza svjedoka da je poslovni odnos između stranaka nastao na osnovu usmenog dogovora i da je tom dogovoru bio prisutan direktor tužitelja a ispred apelanta ovlašteni predstavnik tj. saslušani svjedok. Također, utvrđeno je da su stranke saglasnom izjavom volja usmeno dogovorile da će jedna strana drugoj uzajamno pružiti usluge iz svoje djelatnosti (tužitelj pružiti kompletan hotelski angažman za proslavu godišnjice a da apelant na svom TV kanalu da tužitelju reklamni prostor u svojoj TV kući), kao i da je nakon takvog dogovora došlo do određenih izmjena, pa je umjesto reklamnog prostora tužitelju dogovorena isporuka roba u nekim tržnim centrima. Shodno tome, ukazano je da je Općinski sud smatrao da je na taj način nastao konsenzualan usmeni ugovor u kojem su stranke dogovorile način plaćanja. Budući da iskaz svjedoka A.F. tužitelj nije osporio, Općinski sud je cijenio utvrđenim da su stranke svojim usmenim ugovorom koji je relevantan, isključile plaćanje novcem, čime je i visina tužbenog zahtjeva u suprotnosti sa ugovorom, a da je članom 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da se ugovor izvršava onako kako glasi, pa je shodno navedenom, Općinski sud smatrao bitnim dogovoreni način plaćanja pruženih usluga jedne strane prema drugoj gdje je isključeno plaćanje u novcu, a da li je nastao kompenzacioni odnos između stranaka, smatrao je nebitnim. Kako je Općinski sud smatrao da nije dokazana činjenica da je tužitelj ugovor raskinuo i da se može tražiti njegovo ispunjenje plaćanjem kako je ugovoreno, kao i da tužitelj može zahtijevati ispunjenje ugovorene obaveze, a to je da apelant ispuni odredbe iz ugovora davanjem usluga iz svoje djelatnosti, te da se konkretna pravna situacija ne može svesti pod pravila iz relevantnih odredaba ZOO, to je primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 542412 16 Pž od 19. septembra 2018. godine žalba tužitelja je usvojena i prvostepena odluka preinačena na način da je naloženo apelantu da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve precizirano u izreci presude.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj apelantu ispostavio fakturu i prateće račune na iznos plaćanja u određenoj visini, a iz osnova izvršene ugovorene usluge. Također, istaknuto je da je obračun visine iznosa tužitelj izvršio shodno cijenama odnosno cjenovniku ranije ugovorenom među strankama, što proizlazi iz sadržaja e-mail korespondencije od dana 15. i 20. maja, te 3. juna 2013. godine. Nadalje, ukazano je da apelant nije sporio visinu duga te je po ispostavljenoj fakturi, po dospijeću te fakture, na osnovu ranijeg potraživanja koje je imao prema tužitelju, u skladu sa odredbama čl. 336. i 337. ZOO, dao pisanu izjavu o kompenzaciji od 13. decembra 2013. godine, tako da je putem kompenzacije izvršeno prebijanje duga apelanta prema tužitelju u određenom novčanom iznosu, a razlika neisplaćenog iznosa duga je određeni novčani iznos, sve precizirano u obrazloženju presude, što predstavlja dug po tužbenom zahtjevu.

6. Isto tako, navedeno je da apelant u prvostepenom postupku nije osporio visinu neplaćenog utuženog iznosa duga, već je sporan način izmirenja tog duga odnosno spornim se ukazuje da li je apelant za primljenu uslugu koju je tužitelj u cijelosti izvršio, obavezan isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos. Nadalje, ukazano je da prvostepeni sud smatra, da ne stoji obaveza apelanta da izvrši isplatu novčanog iznosa na način kako to tužitelj traži te izvodi pogrešan zaključak da su stranke ugovorile da se plaćanje izvrši uslugama i takav stav suda se zasniva na iskazu svjedoka A.F., koja je potvrdila da je saradnja parničnih stranaka dogovorena usmeno i to plaćanjem usluge putem kompenzacije. Naime, Kantonalni sud je istako da Općinski sud zanemaruje da svjedok A.F. nije izričito precizirala da li je u odnosu na cjelokupno obavljenu uslugu ili u odnosu na njen dio dogovorena izričito kompenzacija, kako to osnovano žalba tužitelja navodi. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud zanemaruje da kompenzacija predstavlja jedan od načina prestanka obligacije i to tako što se izvrši međusobno obračunavanje potraživanja jedne strane (povjeritelja) s uzajamnim protupotraživanjem druge strane (dužnika) a što je uređeno relevantnim odredbama ZOO, te da te odredbe niti na jednom mjestu ne propisuju mogućnost da se kompenzacija unaprijed ugovori niti da se izvrši prije dospijeća potraživanja koja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kakvoće.

7. Cijeneći ponovo u sjednici vijeća posredno izvedene dokaze-ponuda, faktura, analitičke kartice i izjava o prebijanju, koje je cijenio i prvostepeni sud, Kantonalni sud je naveo da apelant shodno raspravnom načelu iz čl. 7. i 123. ZPP, koje obavezuje stranke da izvedu dokaze na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i navode, nije dokazao postojanje dogovora stranaka u pogledu drugog načina izmirenja svoje obaveze osim isplatom novčanog iznosa. Kako je tužitelj u prvostepenom postupku dokazao da je svoju obavezu iz ponude izvršio 30. maja 2013. godine, a da svoju obavezu apelant nije u cijelosti ispunio te platio tužitelju dugovano potraživanje, ukazano je da je apelant kao učesnik u obligacionom odnosu, u smislu člana 17. ZOO dužan da ispuni svoju obavezu, i odgovoran je za njeno ispunjenje, kako to propisuje i član 262. stav 1. ZOO.

8. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno pravo i materijalno pravo-relevantne odredbe ZPP i ZOO. U vezi s tim, apelant tvrdi da je Kantonalni sud u predmetnom postupku povrijedio prije svega član 8. ZPP, jer u drugostepenoj presudi nedostaje sveobuhvatna ocjena provedenih dokaza (iz kojih je vidljivo da je cjelokupan dogovor bio da se plaćanje izvrši putem kompenzacije, a ne samo jedan dio), te obrazloženje odluke suda. Također, apelant navodi da se očigledno proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u stavu drugostepenog suda da relevantne odredbe ZOO niti na jednom mjestu ne propisuju mogućnost da se kompenzacija unaprijed ugovori niti da se izvrši prije dospijeća potraživanja koja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kakvoće, dok prvostepeni sud zaključuje da su stranke dužne poštovati ugovoreno, odnosno da se u skladu sa odredbom člana 99. ZOO ugovor izvršava onako kako glasi i da se mora imati u vidu namjera koju su stranke željele postići ugovorom.

Relevantni propisi

9. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Primena odredaba i tumačenje spornih odredaba Član 99.

(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. stav (1) (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku usvojen tužbeni zahtjev kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelanta, Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojem ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1063/19 (Društvo sa ograničenom… | Sudska praksa | Aktio