Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2655/20 (E. T.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2655/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2655/20, rješavajući apelaciju Elvidane Tukulj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvidane Tukulj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 044900 18 Rsž od 20. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvidana Tukulj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Zajednička advokatska-odvjetnička kancelarija Goran Jezdić i Vlado Matuzović iz Tuzle, podnijela je 29. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 044900 18 Rev od 23. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 044900 18 Rsž od 20. februara 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1714/16 od 23. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-2008/18, a koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 20. februara 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi („Dom zdravlja“ Orašje) na nezakonit način apelantici, bez odluke o otkazu ugovora o radu u pismenoj formi, otkazao ugovor o radu, tako što je 21. marta 2017. godine Poreznoj upravi FBiH podnio prijavu kojom je odjavljena sa osiguranja i time joj faktički prekinuo radni odnos, te da se naloži tuženom da apelanticu vrati na posao na radno mjesto akušerske sestre koje je obavljala prije faktičkog otkaza ugovora o radu 21. marta 2017. godine, da apelantici uspostavi sva prava iz radnog odnosa tako što će kod Porezne uprave F BiH apelanticu prijaviti na osiguranje, uvezati joj radni staž i isplatiti naknadu plaće u visini plaće koju bi ostvarivala da je radila i da joj nije otkazan ugovor o radu i to od 21. marta 2017. godine pa do povratka na posao, da apelantici za period od 21. marta pa do 31. jula 2017. godine na ime naknade plaće koju bi ostvarila da je radila i da joj nije otkazan ugovor o radu isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da FZ MIO/PIO Mostar, Kantonalna administrativna služba u Orašju uplati doprinose za MIO/PIO za apelanticu za isti period u određenom iznosu.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica 27. avgusta 2013. godine u Orašju prišla zaustavljenom vozilu kojim je upravljala direktorica tuženog LJ.L. i kroz otvoren prozor vozila udarcima šakom nanijela laku tjelesnu ozljedu LJ.L. Disciplinska komisija tuženog je rješenjem od 28. avgusta 2013. godine udaljila apelanticu sa radnog mjesta sve do donošenja pravosnažne odluke o apelantičinoj odgovornosti zbog povrede radne obveze, zatim je rješenjem od 1. septembra 2013.godine pokrenula disciplinski postupak protiv apelantice, te rješenjem od 30. septembra 2013. godine oglasila apelanticu odgovornom zbog počinjenja povreda obveza i dužnosti iz radnog odnosa koje su joj se stavljene na teret i izrekla joj disciplinsku kaznu i mjeru prekida radnog odnosa kod tuženog. Apelantica je presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 035709 13 Kps od 9. decembra 2013. godine proglašena krivom za počinjenje krivičnog djela Laka tjelesna ozljeda. Apelantica je 20. novembra 2013. godine Općinskom sudu podnijela tužbu radi poništenja rješenja disciplinske komisije od 28. avgusta 2013. godine i od 30. septembra 2013. godine, a postupak je okončan pravosnažnom presudom Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 035685 16 Rsž 3 od 14. aprila 2016. godine tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila poništenje rješenja disciplinske komisije od 30. septembra 2013. godine. Tuženi je 21. marta 2017. godine odjavio apelanticu sa osiguranja kod Porezne uprave FBiH. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je članom 94. stav 1. tačka j) Zakona o radu određeno da ugovor o radu prestaje pravosnažnom odlukom mjerodavnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa. Kantonalni sud je naveo da je tuženi postupio po obvezujućoj i pravosnažnoj presudi Kantonalnog suda od 14. aprila 2016. godine kada je apelanticu odjavio sa osiguranja kod Porezne uprave FBiH. Kantonalni sud je naveo da je tuženi upravo postupio po pravosnažnoj odluci mjerodavnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa, jer je navedenom presudom Kantonalnog suda odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja disciplinske komisije od 30. septembra 2013. godine, kojim rješenjem je apelantici izrečena disciplinska kazna i mjera prekida radnog odnosa kod tuženog, zbog čega je u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelantica navodi da je „neosnovan zaključak drugostepenog suda da je tuženi imao pravo da apelanticu odjavi sa osiguranja na osnovu presude koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević