Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-181/19 (B. K.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-181/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 181/19, rješavajući apelaciju Branka Kalinića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Kalinića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 Mal 024884 18 Gž od 27. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 Mal 024884 17 Mal od 27.

novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branko Kalinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Mal 024884 18 Gž od 27. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Mal 024884 17 Mal od 27. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od „Sberbank“ a.d. Banja Luka kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 10. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju 27. jula 2020. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužilac je kao tražilac izvršenja (pravni sljednik „Volksbank“ a.d. Banja Luka) 10. jula 2013. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Duške Đurić, apelanta i Tihomira Đurića radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 3.863,18 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, troškovima protesta mjenice i troškovima izvršnog postupka. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 76 0 I 014595 13 I od 6. septembra 2013. godine dozvoljeno je izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice. Protiv navedenog rješenja o izvršenju Tihomir Đurić je izjavio prigovor, pa je Osnovni sud zaključkom od 29. oktobra 2013. godine odgodio izvršenje utvrđujući da se prijedlog za izvršenje tražioca izvršenja ima smatrati tužbom.

6. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 Mal 024884 17 Mal od 27. novembra 2017. godine obavezani su tuženi Duška Đurić, apelant i Tihomir Đurić da tužiocu na ime duga isplate iznos od 3.264,49 KM na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom, te određene iznose na ime dospjele zatezne kamate i na ime redovne kamate, kao i da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Osnovni sud je naveo da je tužilac svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnjama da je prvotužena Duška Đurić radi obezbjeđenja ugovora o kreditu od 27. aprila 2007. godine kao korisnik kredita izdala mjenicu koja glasi na iznos od 3.863,18 KM (u daljnjem tekstu: predmetna mjenica), da su predmetnu mjenicu kao mjenični jemci potpisali apelant i trećetuženi Tihomir Đurić, da tužena Duška Đurić nije izmirivala svoje obaveze po osnovu navedenog kredita, zbog čega je tužilac 2. aprila 2012. godine raskinuo ugovor o kreditu i istog dana je tuženima uputio obavještenje o jednostranom raskidu ugovora, čime su neizmirene obaveze tuženih prema tužiocu u cijelosti dospjele na naplatu u ukupnom iznosu od 3.863,18 KM. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tužilac u tužbi naveo da tuženi nisu ispunili svoju mjeničnu obavezu ni po dospjelosti predmetne mjenice, zbog čega je predmetnu mjenicu protestovao kod nadležnog suda 18. septembra 2012. godine, pa je, radi namirenja potraživanja, pokrenuo izvršni postupak na osnovu vjerodostojne isprave, da bi tuženi nakon pokretanja izvršnog postupka izvršili određene paušalne uplate tako da dug na ime glavnice iznosi 3.264,49 KM. Pored toga, Osnovni sud je istaknuo da je tužilac na glavnoj raspravi održanoj 27. oktobra 2017. godine precizirao tužbeni zahtjev na način da je tražio da sud obaveže tužene da mu na ime duga isplate iznos od 3.264.49 KM na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom, te određene iznose na ime dospjele zatezne kamate i na ime redovne kamate, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka.

8. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je predmetni spor pokrenut 10. jula 2013. godine prijedlogom za izvršenje tužioca (kao tražioca izvršenja) protiv tuženih (kao izvršenika) radi isplate potraživanja po vjerodostojnoj ispravi – mjenici, te da je po izjavljenom prigovoru izvršenika Tihomira Đurića predmetni postupak nastavljen kao parnični postupak. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je između tužioca i tužene Duške Đurić 27. aprila 2007. godine zaključen ugovor o nenamjenskom kreditu, da je tužilac s apelantom i Tihomirom Đurićem kao žirantima – jemcima 27. aprila 2007. godine zaključio ugovor o solidarnom jemstvu kojim su se obavezali da u slučaju da korisnik kredita ne ispuni svoju obavezu odgovaraju za cjelokupnu obavezu tako da kreditor može zahtijevati ispunjenje bilo od korisnika kredita bilo od žiranata – jemaca ili od svih istovremeno. Osnovni sud je utvrdio da je kao instrument obezbjeđenja kredita izdata bjanko mjenica (predmetna mjenica) od Duške Đurić kao korisnika kredita, koja je predmetnu mjenicu potpisala u svojstvu trasanta, a u svojstvu trasata mjenicu su potpisali apelant i Tihomir Đurić. Slijedom navedenog, Osnovni sud je utvrdio da tužena Duška Đurić nije izvršavala ugovornu obavezu otplate kredita na način kako je to ugovoreno, zbog čega je tužilac ugovor o kreditu jednostrano raskinuo 2. aprila 2012. godine. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je ocijenio da predmetna mjenica sadrži sve elemente propisane odredbama čl. od 3 do 11 Zakona o mjenici, da se radi o trasiranoj mjenici u kojoj je označena dospjelost sa danom 29. avgust 2012. godine, da su tužilac i prvotužena članom 6 ugovora o kreditu ugovorili da kreditor može u primljenu bjanko mjenicu upisati iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja mjenice, datum dospijeća i sve druge nedostajuće elemente, da mjenica sadrži bezuslovni nalog da se plati mjenični dug, i to kako prvotužene kao trasanta tako i apelanta i Tihomira Đurića kao trasata, zbog čega, prema ocjeni Osnovnog suda, nisu osnovani apelantovi navodi da predmetna mjenica ne sadrži sve elemente propisane Zakonom o mjenici.

9. Nadalje, Osnovni sud je ocijenio da nije osnovan niti apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja i pri tome je imao u vidu odredbu člana 81 Zakona o mjenici, koju je citirao, naglasivši da je u konkretnom slučaju predmetna mjenica dospjela 29. avgusta 2012. godine, kada je rok zastarjelosti počeo teći, da je mjenica protestovana 18. septembra 2012. godine, te da je prijedlog za izvršenje, koji se smatra tužbom, podnesen sudu 10. jula 2013. godine, čime je rok zastarjelosti prestao teći. Takođe, Osnovni sud je ocijenio da nisu osnovani niti apelantovi navodi da je tužba preinačena 22. juna 2017. godine, odnosno da je navedenog dana podignuta jer, prema ocjeni suda, tužilac nije promijenio istovjetnost zahtjeva. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke Čedomira Spasojevića od 5. septembra 2017. godine utvrdio da je iznos glavnog duga 3.264,49 KM, kao i iznos dospjele zatezne i redovne kamate. Pri tome, Osnovni sud je istaknuo da je prihvatio navedeni nalaz sudskog vještaka ekonomske struke u cijelosti jer je dat u skladu s pravilima nauke i struke i nije u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima u toku postupka, ocijenivši da je apelantov prigovor u pogledu ličnosti vještaka neosnovan i neargumentovan jer ne sadrži obrazloženje niti razloge zbog kojih sud ne bi trebalo da angažuje vještaka ekonomske struke kojeg je predložio tužilac, uzimajući u obzir načelo ekonomičnosti i efikasnosti postupka.

10. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja (da tužena Duška Đurić kao korisnik kredita nije vratila tužiocu navedena potraživanja, a da su se apelant i Tihomir Đurić ugovorom o solidarnom jemstvu obavezali prema kreditoru u potpunosti po obimu i kvalitetu kao i korisnik kredita), Osnovni sud je, imajući u vidu odredbe čl. 1065, 997 stav 1 i 1004 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je i citirao, zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Odluku o zakonskim zateznim kamatama Osnovni sud je donio primjenom člana 277 ZOO-a, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom člana 386 stav 1 i 387 stav 1 ZPP-a, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na stranici 5 obrazloženja.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 76 0 Mal 024884 18 Gž od 27. novembra 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

13. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je primjena prava bila pogrešna. Pri tome, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 8 ZPP-a.

14. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da predmetna mjenica ne sadrži ime trasata u smislu odredbe člana 3 tačka 3 Zakona o mjenici, usljed čega je ona nepotpuna i nije mogla biti podnesena na akceptovanje. U vezi s tim, Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 3 tačka 3 Zakona o mjenici, kojom je propisano da trasirana mjenica sadrži ime onoga koji treba da plati (trasata), dok je odredbom člana 26 istog zakona propisano da se akcept piše na samoj mjenici i izražava potpisom trasata uz riječ „priznajem“, „primljena“, „prihvaćena“ ili kojom drugom riječju koja znači to isto. Slijedom navedenog, Okružni sud je, uvidom u predmetnu mjenicu, zaključio da su mjenicu kao trasati potpisali fizička lica apelant i Tihomir Đurić, i da su riječju „prihvaćamo“ izvršiti i akcept mjenice, kojim su se, u smislu odredbe člana 29 stav 1 Zakona o mjenici, obavezali da plate mjenicu po dospjelosti.

15. Nadalje, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je predmetna mjenica u vrijeme izdavanja bila mjenica s označenim rokom dospjelosti „po viđenju“, te da nije blagovremeno protestovana. Pri tome, Okružni sud je naveo da je predmetna mjenica izdata kao bjanko mjenica, te da Zakon o mjenici nema izričitih odredaba o bjanko mjenici, pa se posredno na bjanko mjenicu primjenjuju odredbe člana 18 stav 2 Zakona o mjenici koje predviđaju mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da je za bjanko mjenicu bitno da je potpisao trasant, odnosno izdavalac mjenice. Bjanko mjenica nije mjenica jer ne sadrži bitne sastojke, tako da bjanko mjenica postaje mjenicom tek kada ovlašćeno lice ispuni mjenični sadržaj. To znači da prilikom izdavanja bjanko mjenice izdavalac, odnosno trasant mora ovlastiti imaoca bjanko mjenice da ispuni potreban sadržaj mjenice i tako bjanko mjenicu mijenja u mjenicu kao hartiju od vrijednosti. Imalac mjenice, na osnovu ovlašćenja koje je dobio od trasanta, odnosno izdavaoca mjenice, ispunjava mjenicu u skladu s dogovorom o izdavanju mjenice, u onim dijelovima koji nisu ispunjeni. U konkretnom slučaju, tužilac kao imalac mjenice imao je takvo ovlašćenje od tužene Duške Đurić kao trasanta, kako to proizlazi iz člana 6 ugovora o kreditu. Naime, članom 6 ugovora o kreditu je regulisano obezbjeđenje kredita, i to da je korisnik kredita obezbijedio jemstvo fizičkih lica apelanta i Tihomira Đurića, da korisnik kredita predaje jednu bjanko mjenicu kreditoru i istovremeno ga ovlašćuje da je može koristiti za naplatu svog dospjelog, a neplaćenog potraživanja po kreditu, da se ovlašćuje kreditor da može u primljenu bjanko mjenicu upisati klauzulu bez protesta, iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja mjenice, datum dospijeća, upisati sve druge nedostajuće elemente, domicilirati je po svojoj volji i podnijeti na isplatu, te da mjenicom može sprovesti sve druge propisane radnje radi naplate mjeničnog potraživanja. Dakle, iako predmetna mjenica u vrijeme izdavanja nije imala označen datum dospjelosti, ona se ne može, u smislu odredbe člana 4 stav 2 Zakona o mjenici, smatrati kao mjenica po viđenju, već je mjenica dospjela na dan 29. avgust 2012. godine, kako je to kreditor po dobijenom ovlašćenju od korisnika kredita upisao u bjanko mjenicu. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da predmetna mjenica sadrži i element propisan odredbom člana 3 tačka 4 Zakona o mjenici.

16. Takođe, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da mjenica u vrijeme izdavanja nije sadržavala određeni iznos novca koji treba da se plati propisan odredbom člana 3 tačka 2 Zakona o mjenici, što je čini ništavom. U vezi s tim, Okružni sud je naveo kako je predmetna mjenica dospjela 29. avgusta 2012. godine kada je rok zastarjelosti i počeo da teče, neosnovano je apelantovo pozivanje u žalbi na odredbe čl. 35 i 54 stav 1 Zakona o mjenici, tj. da se mjenica morala podnijeti u roku od jedne godine od dana izdavanja i da je rok za podnošenje mjenice na naplatu istekao 27. aprila 2008. godine. Pored toga, Okružni sud je naveo da apelant neosnovano u žalbi ističe da je nastupila zastarjelost mjeničnog potraživanja u smislu odredaba člana 80 Zakona o mjenici, smatrajući da protest mjenice nije izvršen u roku jer je ona trebala biti protestovana 27. aprila 2008. godine. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da je predmetna mjenica dospjela 29. avgusta 2012. godine, da je protestovana 18. septembra 2012. godine, da je prijedlog za izvršenje podnesen 10. jula 2013. godine, iz čega proizlazi da mjenično-pravni zahtjev nije zastario kako protiv akceptanta (odredba člana 80 stav 1 Zakona o mjenici) tako ni protiv trasanta (odredba člana 80 stav 2 Zakona o mjenici). U tom smislu, nesporno je da je prijedlog za protest podnesen blagovremeno kao i sam protestni akt suda.

17. Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da se nalaz i mišljenje vještaka ne može cijeniti kao dokaz i da se na njemu ne može zasnivati presuda iz razloga što je tužilac odustao od izvođenja kao dokaza analitičkih kartica na osnovu kojih je vještačenje izvršeno. Okružni sud je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda kada je ocijenio da je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke dat u skladu s pravilima nauke i struke, te da on nije u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima u toku postupka, a na koji zaključak nije od uticaja činjenica da je tužilac na glavnoj raspravi odustao od izvođenja kao dokaza analitičkih kartica. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da su ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile da za utvrđivanje visine obaveze korisnika kredita služi stanje iz poslovnih knjiga. Međutim, u konkretnom slučaju tužilac je umjesto da kao dokaz za utvrđivanje visine obaveze izvede analitičke kartice koje bi u smislu prethodno navedenog bile dovoljne, otišao i korak dalje pa predložio vještačenje po vještaku ekonomske struke. Dakle, visina obaveze i jeste utvrđena na osnovu stanja iz poslovnih knjiga, odnosno na osnovu tužiočevih analitičkih kartica, i to jer je predloženo vještačenje sačinjeno upravo na osnovu tih analitičkih kartica. Kako je vještačenje uradilo lice koje raspolaže stručnim znanjem za tu oblast, time je visina obaveze korisnika kredita prema stanju iz tužiočevih poslovnih knjiga samo dodatno potkrijepljena. Osim toga, Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da tužilac nije, u smislu odredbe člana 134 stav 1 ZPP-a, podnio analitičke kartice kao isprave na koje se poziva za dokaz svojih navoda jer bi i u slučaju da navedene analitičke kartice nisu bile predložene kao dokaz u postupku vještak mogao sam otići u tužiočeve poslovne prostorije i zatražiti potrebne podatke kako bi sačinio nalaz i mišljenje jasno, potpuno i argumentovano, u skladu s pravilima nauke i struke. Pri tome, Okružni sud je istaknuo da, kada jedna strana u postupku osporava izvršeno vještačenje, ona, da bi dokazala istinitost svojih prigovora, to osporavanje vrši tako što predlaže drugo vještačenje. Dakle, apelant je u prvostepenom postupku, da bi u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP-a dokazao istinitost svojih navoda, imao mogućnost da predloži drugo vještačenje kojim bi osporio utvrđenu visinu tužbenog zahtjeva po izvršenom vještačenju. Navedeno posebno ako se ima u vidu da u prvostepenom postupku nije izveden nijedan dokaz koji je bio u suprotnosti s izvršenim vještačenjem, koji bi kod suda izazvao bilo kakvu sumnju u vjerodostojnost izvedenog dokaza po vještaku ekonomske struke i utvrđene visine tužbenog zahtjeva.

18. Nadalje, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 148 ZPP-a kada je za vještaka odredio Čedomira Spasojevića, čemu se apelant protivio. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 148 stav 3 ZPP-a kojom je propisano da ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud, naglasivši da apelant u žalbi pogrešno tumači navedenu odredbu, smatrajući da sud u takvoj situaciji mora odrediti drugog vještaka, te da stranka nije dužna dati obrazloženje razloga protivljenja ličnosti vještaka. Okružni sud je naveo da iz citirane odredbe proizlazi da sud prilikom donošenja odluke o ličnosti vještaka nije obavezan da odredi drugog vještaka, već on, cijeneći sve okolnosti slučaja, donosi odluku o tome po svom slobodnom uvjerenju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda o angažovanju vještaka kojeg je predložio tužilac, te da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su apelantovi prigovori u pogledu ličnosti vještaka neosnovani i neargumentovani.

19. Okružni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi kojima ističe da je prvostepeni sud učinio povredu odredaba člana 372 ZOO-a koje se odnose na zastarjelost potraživanja u vezi s preinačenjem tužbe iz člana 56 ZPP-a, te u vezi s odredbama čl. 53 i 60 ZPP-a. Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 56 stav 1 ZPP-a, koja propisuje da je preinačenje tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći, dok je stavom 3 istog člana propisano da tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da tužilac dopunjava tužbu tako što iznosi nove činjenice i nudi nove dokaze, a mijenja je ili ispravlja tako što mijenja ili ispravlja pojedine navode ili ponuđene dokaze, tako da on samo dopunjava, ispravlja ili razjašnjava već prikazano stanje stvari koje predstavlja činjenični osnov njegove tužbe. U konkretnom slučaju, tužilac je upravo navedeno i činio, raspolagao je predmetom parnice, pri čemu je na glavnoj raspravi održanoj 27. oktobra 2017. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što ga je smanjio, dok je pogrešan stav žalbe da je tužilac promijenio istovjetnost zahtjeva zasnivajući ga na novim činjenicama, te da je shodno tome preinačio tužbu. Da bi se radilo o preinačenju tužbe tužilac je morao potpuno promijeniti činjenični osnov tužbe iznošenjem drugačijeg činjeničnog stanja, što u konkretnom slučaju nije učinio, već je samo vršio izmjene i dopune činjenica na kojima se zasniva tužbeni zahtjev iz odredbe člana 53 stav 2 tačka 2 ZPP-a i dokaza kojima se utvrđuju te činjenice iz odredbe člana 53 stav 2 tačka 3 ZPP-a. U tom smislu, Okružni sud je istaknuo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je na osnovu odredaba člana 372 ZOO-a nastupila zastarjelost potraživanja rata kredita jer je tužba zasnovana na drugačijem činjeničnom stanju – ugovoru o kreditu i ugovoru o solidarnom jemstvu u smislu odredbe člana 60 stav 2 ZPP-a, podignuta 22. juna 2017. godine na pripremnom ročištu. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio primjenom člana 386 stav 1 i člana 387 stav 1 ZPP-a, tarifnih brojeva 2, 9 i 12 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i tarifnih brojeva 1 tačka 2 i 2 tačka 1 Taksene tarife.

20. Protiv presude Okružnog suda od 27. novembra 2018. godine apelant je izjavio reviziju koja je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 Mal 024884 19 Rev od 4. septembra 2019. godine odbačena kao nedopuštena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

22. Povredu navedenih prava apelant u suštini vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i u okviru toga pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na suđenje u razumnom roku. Ističe da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, da sud nije savjesno i brižljivo cijenio sadržaj predmetne mjenice i vrijeme popunjavanja, da predmetna mjenica nije blagovremeno protestovana i da je nastupila zastarjelost mjeničnog potraživanja, te da je mjenica ništava. Nadalje, ističe da nalaz i mišljenje vještaka nije zasnovan na dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi, usljed čega se on ne može cijeniti kao dokaz, niti se na njemu može zasnivati presuda, te da tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Apelant je ukazao na stav sudova izražen u Presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046425 04 P od 12. oktobra 2010. godine, Presudi Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046425 11 Gž od 5. avgusta 2011. godine i Presudi Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 119648 15 Rev od 5. oktobra 2016. godine (koje apelant nije dostavio u prilogu apelacije) u kojima je, prema apelantovim tvrdnjama, u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima zauzet identičan stav onome na koji se apelant dosljedno pozivao tokom postupka. Takođe, apelant osporava i odobrene troškove postupka tužiocu.

b) Odgovor na apelaciju

23. Okružni sud je naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je osporenom presudom savjesno i u mjeri kako to nalažu odredbe ZPP-a cijenio sve navode žalbe, o svakom navodu su dati jasni odgovori, čime se presuda tog suda ukazuje pravilna i zakonita.

24. Osnovni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, istaknuvši da je apelant 27. decembra 2018. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem od 4. septembra 2019. godine odbacio reviziju. Dakle, iz hronologije svih navedenih parničnih radnji u konkretnom predmetu vidljivo je da je parnični postupak pred prvostepenim sudom pravosnažno okončan, da je sud postupao u skladu s odredbama ZPP-a u pogledu trajanja postupka i propisanih rokova za preduzimanje parničnih radnji, da je održano jedno pripremno ročište i jedna glavna rasprava, te da je presuda donesena u zakonom propisanom roku.

25. Tužilac je naveo da je apelantova apelacija izjavljena protiv osporene presude očigledno neosnovana, te da je treba odbaciti kao prima facie neosnovanu. Tužilac je ponovio pravne zaključke Okružnog suda o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda naglasivši da apelantove ostale navode, između ostalog i navode o povredi suđenja u razumnom roku, što uopšte nije obrazloženo i slično, smatra apsurdnim i krajnje paušalnim, te se na te navode nije posebno ni obazirao.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o menici („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Trasirana menica sadrži:

1) oznaku da je menica, napisano u samom slogu isprave na jeziku na kome je sastavljena, 2) bezuslovan nalog da se plati određeni iznos novca, 3) ime onoga koji treba da plati (trasat), 4) označenje dospelosti, 5) mesto gde plaćanje treba da se izvrši, 6) ime onoga kome se ili po čijoj naredbi se mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mesta izdavanja menice, 8) potpis onoga koji je izdao menicu (trasant).

Član 4.

Isprava u kojoj nema bilo kojeg od elemenata nabrojanih u prethodnom članu, ne smatra se kao trasirana menica, osim u slučajevima koji su određeni u sledećim stavovima.

Trasirana menica u kojoj nije označena dospelost smatra se kao menica po viđenju.

Ako nije posebno određeno, važi kao mesto plaćanja, a ujedno i kao mesto trasatovog prebivališta ono mesto koje je označeno pored trasatovog imena.

Trasirana menica na kojoj nije označeno mesto izdavanja, smatra se da je izdata u mestu koje je označeno pored trasantovog potpisa.

Član 18. stav (2) Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.

Član 26.

Akcept se piše na samoj menici. Akcept se izražava potpisom trasata uz reč “priznajem”, “primljena”, prihvaćena” ili kojom drugom rečju, koja to isto znači. Kao akcept vredi i sam trasatov potpis kad je stavljen na licu menice.

Kad je trasirana menica plativa na određeno vreme po viđenju ili kad se na osnovu naročite odredbe treba podneti na akceptiranje u određenom roku, onda akcept mora biti datiran na dan kad je dat, osim ako imalac menice zahteva da se datira na dan kada je menicu podneo na akceptiranje. Ako se akcept ne datira, imalac menice da bi održao svoja regresna prava indosanta i trasanta, mora taj propust ustanoviti blagovremeno podignutim protestom.

Član 29. stav (1) Akceptom se trasat obavezuje da menicu plati o dospelosti.

Član 80.

Svi menično-pravni zahtevi protiv akceptanta zastarevaju za tri godine, računajući od dospelosti.

Menično-pravni zahtevi imaoca menice, protiv indosanta i protiv trasanta zastarevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u menici nalazi odredba “bez troškova”, onda od dospelosti.

Menično-pravni zahtevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastarevaju za šest meseci, računajući od dana kad je indosant iskupio menicu, ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.

Član 81.

Zastarelost se prekida podnošenjem tužbe sudu. Sa tužbom se izjednačuju: prijava meničnog potraživanja u stečaju, odnosno likvidaciji, ostvarivanje menično-pravnih zahteva u toku parnice, pozivanje u zaštitu, obaveštenje kojim tuženi obaveštava svog prethodnika da je protiv njega podnesena regresna tužba. Obaveštenje se dostavlja putem suda ili neposredno preporučenim pismom, u kom se slučaju dan kada je pismo predato pošti uzima kao dan obaveštenja.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.

Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Član 1004. stav (3) (3)Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo).

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 56.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 386. stav (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387. stav (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 76 0 Mal 024884 18 Gž od 27. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 27. novembra 2018. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 12. januara 2019. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3e) i k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 13 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode (isplata novčanog potraživanja na osnovu mjenice koja je izdata na ime osiguranja kreditne obaveze iz ugovora o kreditu koji je tužilac zaključio s tuženom Duškom Đurić i apelantom i Tihomirom Đurićem kao mjeničnim jemcima), pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka po samoj njegovoj prirodi posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29) pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Ustavni sud podsjeća da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu, nerazumno dugom trajanju postupka, te povredi prava na obrazloženu presudu. Takođe, apelant je ukazao na stav sudova izražen u odlukama Osnovnog suda u Banjoj Luci, Okružnog suda u Banjoj Luci i Vrhovnog suda u kojima je, prema apelantovim tvrdnjama, u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima zauzet identičan stav onome na koji se apelant dosljedno pozivao tokom postupka.

36. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud koji je donio konačnu odluku u predmetu detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva da mu tuženi Duška Đurić, apelant i Tihomir Đurić na ime duga isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da tužena Duška Đurić kao korisnik kredita nije vratila predmetni kredit, zbog čega je tužilac ugovor o kreditu jednostrano raskinuo, a da su se apelant i tuženi Tihomir Đurić ugovorom o solidarnom jemstvu obavezali prema tužiocu kao kreditoru u potpunosti po obimu i kvalitetu kao i korisnik kredita. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da predmetna mjenica sadrži sve elemente propisane odredbama čl. od 3 do 11 Zakona o mjenici, da tužiočevo potraživanje nije zastarjelo u smislu odredbe člana 81 Zakona o mjenici, te da je visina duga utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke, nakon čega je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan i pri tome se pozvao na odredbe čl. 1065, 997 stav 1 i 1004 stav 3 ZOO-a. Dovodeći u vezu obrazloženja osporene presude s odredbama propisa na koje se Okružni sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je Okružni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

39. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio sve dokaze, da sud nije savjesno i brižljivo cijenio sadržaj predmetne mjenice i vrijeme popunjavanja, da predmetna mjenica nije blagovremeno protestovana, da je nastupila zastarjelost mjeničnog potraživanja, da je mjenica ništava, da nalaz i mišljenje vještaka nije zasnovan na dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi, te da tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, suprotno apelantovim prigovorima, bavili apelantovim navodima, koji su identični navodima iz apelacije, utvrdivši da su prigovori neosnovani uz obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim, ni u segmentu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Okružnog suda ne proizlazi proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se Osnovni i Okružni sud, odlučujući o troškovima postupka, pozvali na odredbe člana 386 stav 1 i člana 387 stav 1 ZPP-a, tarifne brojeve 2, 9 i 12 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i tarifne brojeve 1 tačka 2 i 2 tačka 1 Taksene tarife, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakav osnov koji bi mogao biti razlog da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Okružnog suda u njegovoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari.

40. U odnosu na navode iz apelacije da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za usvajanje tužiočevog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Kod takvog postupanja Okružnog suda u osporenoj presudi apelantovo ukazivanje na odluke Osnovnog suda u Banjoj Luci, Okružnog suda u Banjoj Luci i Vrhovnog suda u drugim predmetima ne pokreće pitanje pravne sigurnosti jer ne može dovesti u pitanje odlučenje Okružnog suda u konkretnom slučaju.

41. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu Vrhovni sud rješenjem od 4. septembra 2019. godine odbacio kao nedopuštenu njegovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 27. novembra 2018. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31 Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa. Uvažavajući specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju, ali i ponašanju suda s ciljem nadoknade propuštenog vremena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut tužiočevim prijedlogom za izvršenje od 10. jula 2013. godine i da je pravosnažno okončan nakon pet godina, četiri mjeseca i 17 dana, i to presudom Okružnog suda od 27. novembra 2018. godine. Nadalje, u toku postupka prvostepeni sud je donio rješenje kojim je odredio predloženo izvršenje, a nakon što je tuženi Tihomir Đurić protiv njega izjavio prigovor, donesen je i zaključak u kojem je konstatovano da se podneseni prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Nakon što je tužilac uredio prijedlog za izvršenje kao tužbu, donesene su meritorne presude na dvije instance. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je na ukupnu dužinu postupka nesporno uticala i činjenica da je predmet iz izvršnog (u kojem su donesene dvije odluke) prešao u parnični postupak. Dakle, u predmetnom postupku koji je okončan u roku od otprilike pet godina, u kojem su donesene ukupno četiri odluke, nema elemenata koji bi ukazivali da su sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak. Stoga, imajući u vidu okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.

42. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Okružnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostala prava

43. Apelant, takođe, tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek, te zabranu diskriminacije, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud utvrdio da tužiočevo potraživanje nije zastarjelo, da predmetna mjenica sadrži sve elemente propisane odredbama Zakona o mjenici, te da je visina duga utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke i pri tome, suprotno navodima iz apelacije, u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge i odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje. Takođe, Ustavni sud zaključuje kako su Osnovni i Okružni sud na argumentovan i jasan način obrazložili odluku o troškovima postupka i pri tome se pozvali na odredbe člana 386 stav 1 ZPP-a. Pri tome, Ustavni sud zaključuje i da apelantovi navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.

45. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-181/19 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio