Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2539/20 (D. B.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2539/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2539/20, rješavajući apelaciju Damira Butmira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damir Butmir protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 752970 20 Pžp od 5. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 752970 19 Pr od 20. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Butmir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nusmir Huskić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 752970 20 Pžp od 5. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 752970 19 Pr od 20. februara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 34. i 203. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, te mu je za prekršaj iz člana 34. istog Zakona utvrđena novčana kazna u određenom novčanom iznosu, a za prekršaj iz člana 203. stav 1. istog Zakona utvrđena mu je novčana kazna u određenom iznosu, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u navedenom iznosu. Apelantu je za prekršaj iz člana 34. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH određen jedan kazneni bod, koji će se kod nadležnog organa evidentirani u evidenciji vozača, na osnovu pravosnažne sudske odluke. Ujedno je sud obavezao apelanta da snosi troškove prekršajnog postupka u paušalnom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja, Općinski sud je naveo da je utvrđeno činjenično stanje zasnovao na iskazu svjedoka policijskog službenika A.H. koji je na jasan, određen i ubjedljiv način opisao prekršajne radnje apelanta, sjećajući se u potpunosti svih značajnih detalja uočenih kritične prilike, a potrebnih sudu za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, zbog čega sud nije imao razloga da ne pokloni vjeru njegovom iskazu. Općinski sud je naveo da navode odbrane apelanta koji putem svog branioca osporava da za vrijeme vožnje nije bio vezan sigurnosnim pojasom, sud nije mogao prihvatiti jer je stekao uvjerenje da je ovakvom odbranom samo nastojao izbjeći odgovornost za navedeni prekršaj koji mu se stavlja na teret, tim prije što na usmenom pretresu ničim nije doveo u sumnju iskaz svjedoka. Općinski sud je naveo da se na vozilu apelanta nije smjelo izvršiti dodatno zatamnjivanje zadnjeg stakla jer se ne radi o vozilu navedenom u članu 46. stav 4. tačka d) Pravilnika o homologaciji vozila, dijelova uređaja i opreme vozila. Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku nedvosmisleno utvrđeno da staklo na čelnoj strani vozila nije bilo zatamnjeno, a za bočne staklene površine nije proveden postupak utvrđivanja providnosti, pa kako ovlašteni organ nije mogao dokazati odgovornost apelanta u pogledu naknadnog zatamnjivanja bočnih staklenih površina, sporno je ostalo samo zadnje staklo. Općinski sud je naveo da nije prihvatio navod odbrane apelanta da je policijski službenik trebao uputiti vozilo na vanredni tehnički pregled, jer smatra da policijskom službeniku nije bilo potrebno posebno stručno znanje da utvrdi da li je na staklu lijepljena folija, već je za to bio dovoljan vizuelni pregled, a što je policijski službenik u iskazu pred sudom detaljno obrazložio.

4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo po ocjeni ovoga suda, branilac apelanta prvostepeno rješenje djelomično pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je naveo da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima Federacije BiH ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se Kantonalni sud, shodno odredbama člana 88. Zakona o prekršajima Federacije BiH, nije ni upuštao u meritorno razmatranje ovog dijela žalbe. Kantonalni sud je naveo da Rješenje Ministarstva komunikacija i prometa BiH od 24. septembra 2019. godine apelanta ne oslobađa od odgovornosti za počinjeni prekršaj iz člana 203. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, posebno uzimajući u obzir da je u skladu sa članom 13. stav 2. Pravilnika o homologaciji vozila, dijelova uređaja i opreme vozila, Podnosilac zahtjeva u obavezi da za predmetno vozilo provede postupak ocjene tehničkog stanja. Kantonalni sud je naveo da je dalje pravilan zaključak prvostepenog suda da iz navedenog proizilazi da vozilo mora ispunjavati uvjete propisane zakonima BiH, pa i uvjete propisane članom 46. stav 3. Pravilnikom o dimenzijama, ukupnoj masi i osovinskom opeterećenju vozila, o uređajima i opremi koju moraju imati vozila i o osnovnim uvjetima koje moraju ispunjavati uređaji i oprema u saobraćaju na putevima, kojim je propisano da nije dozvoljeno naknadno zatamnjivanje stakala na vozilu (postavljanjem folija, dodatnim bojenjem stakla i slično), odnosno shodno navedenom, na vozilu okrivljenog se, ni po ocjeni Kantonalnog suda, nije smjelo izvršiti dodatno zatamnjivanje zadnjeg stakla.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., kršenje zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovih prava zasnivanjem činjeničnog stanja na iskazu svjedoka iako je od spornog događaja pa do davanja iskaza prošlo više od godinu dana, te je došlo i do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Apelant navodi i da je sud samovoljno tumačio sadržaj rješenja Ministarstva komunikacija i prometa BiH, te se upuštao u raspravljanje nečega što nije predmet ovog postupka, niti je bilo potrebno raspravljati o tome.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, u odnosu na navod apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da, iako je Općinski sud zakazao pretres nakon godinu dana od dana kada je apelant zatražio sudsko rješavanje o predmetu što jeste prilično dug period, Općinski sud je donio odluku istoga dana, a Kantonalni sud odluku po žalbi apelanta u roku od tri i po mjeseca, te je predmetni postupak riješen u roku od godinu dana i četiri mjeseca na dvije instance, a što, suprotno navodima apelanta, ne predstavlja nerazumno trajanje postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2539/20 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio