Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-941/19 (J. O., D. N., A. A., S. V. i M. N.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-941/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 941/19, rješavajući apelaciju J. O. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. O., D. N., A. A., S. V. i M. N. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 360013 16 Rsž od 7. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. O., D. N., A. A., S. V. i M. N. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 360013 18 Rev od 18. januara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 360013 16 Rsž od 7. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4837/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 28. augusta 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 360013 16 Rsž od 7. juna 2018. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine – Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 14. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 360013 13 Rs od 14. augusta 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i naloženo je tuženoj da im isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće po osnovu bruto satnice zbog povećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad, sve to za određeni vremenski period sa zateznom kamatom. Prvostepenom presudom obavezana je tužena da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da nije sporno da su apelanti službenici tužene (raspoređeni u Odjeljenje sudske policije sudova Federacije BiH – Kantona). Općinski sud je naveo da su apelanti u toku postupka dokazali osnov i visinu tužbenog zahtjeva (apelanti su tužbeni zahtjev opredijelili u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke).

8. U vezi s tim Općinski sud je ukazao da je Kolektivnim ugovorom o izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH iz 2008. godine izmijenjen član 9. Općeg kolektivnog ugovora kojim je određeno da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije BiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, te da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5% Vlada Federacije BiH obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, a koje povećanje se odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Općinski sud je naveo da je Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH iz 2008. godine utvrđena najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM i najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

9. Zatim je naveo da se shodno odredbama člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora na opredijeljeni tužbeni zahtjev koji se odnosi na razliku manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja imaju primijeniti odredbe izmijenjenog člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH. Općinski sud je naveo da je Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH objavljen 8. oktobra 2008. godine u Službenim novinama Federacije BiH i stupio je na snagu 9. oktobra 2008. godine, pa se ima primijeniti kao povoljnije pravo na potraživanja apelanata za utuženi period. Općinski sud je naveo da tužena nije vršila obračun plaće u skladu s Odlukom Vlade Federacije BiH broj V-290/08 i u skladu s izmijenjenim članom 9. Općeg kolektivnog ugovora, slijedom čega je osnovan opredijeljeni tužbeni zahtjev, kojem je udovoljeno primjenom navedenog člana, a u skladu sa članom 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH. Općinski sud je naveo da je tužena zbog povećanja najniže bruto satnice po osnovu povećanja troškova života ostala dužna isplatiti apelantima razliku plaće jer nije izvršila nominalno povećanje plaće apelantima. Općinski sud je naveo da je slijedom navedenog tužena apelantima ostala dužna i razliku naknade za minuli rad kao povećanje osnovne plaće u skladu sa članom 13. Općeg kolektivnog ugovora.

10. Tužena je protiv presude Općinskog suda podnijela žalbu, te je predmetni spis 23. februara 2016. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 360013 16 Rsž od 7. juna 2018. godine uvažena je žalba tužene, prvostepena presuda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osnovan žalbeni navod tužene kojim je ukazala da je odlukom prvostepenog suda došlo do povrede materijalnog prava. Kantonalni sud je podsjetio da je članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH propisano da će Vlada Federacije BiH vršiti usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku (izmjena člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH). Zatim je ukazao da je u konkretnom slučaju taj iznos utvrđen na osnovu nalaza vještaka, a ne prema zvaničnim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Kantonalni sud je ukazao da je Vrhovni sud zauzeo stav prema kojem „sud nema ovlaštenje da primjenom kriterija propisanih odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“ (Odluka o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, donesena na Građanskom odjeljenju Vrhovnog suda).

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 360013 18 Rev od 18. januara 2019. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka koji su nastali povodom izjavljene revizije.

14. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da su apelanti formalni (obični) suparničari, pa se dopustivost revizije cijeni s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara. Vrhovni sud je ukazao da nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dozvoljenosti revizije. Također je ukazao da izuzetna dopustivost revizije u smislu odredbi člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku ne bi imala utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

16. Apelanti su ukazali da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iz predmeta broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, a što je pogrešno i nepravilno. Apelanti smatraju da im je razlike plaća trebalo dosuditi primjenom Odluke Vlade Federacije BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana

9. Općeg kolektivnog ugovora. Apelanti su naveli da osporeno rješenje Vrhovnog suda nije zakonito jer taj sud ima različite parametre i aršine kada odlučuje o reviziji. Zatim su ukazali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede pravne sigurnosti, zabrane diskriminacije i povrede prava na imovinu jer je Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine usvojio tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje kao što je potraživanje apelanata, te zbog različitih odluka nižih sudova prema kojima neki tužioci ostvaruju pravo na isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života većih od 5%, dok drugi tužioci to pravo neće ostvariti zbog različite sudske prakse (apelanti su uz apelaciju dostavili samo Odluku Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine).

17. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom.

b)Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da nije pogrešno primijenio pravno shvaćanje Vrhovnog suda kako to smatraju apelanti. Kantonalni sud je naveo da se apelanti pozivaju na jednu odluku sudskog vijeća Vrhovnog suda (Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine). Dalje je ukazao da je u konkretnom slučaju primijenjen usvojeni i javno objavljeni stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda koji je donesen 27. januara 2017. godine (Odluka o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine) i koji je još uvijek na snazi. U prilog tome, Kantonalni sud je uz apelaciju dostavio i Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 266640 17 Rev od 4. novembra 2019. godine kojom je u tom predmetu usvojena revizija, te su nižestepene presude preinačene u dijelu o isplati razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu, tako da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

19. Tužena je navela da su iznosi koje su apelanti potraživali tužbenim zahtjevom utvrđeni na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, a ne prema zvaničnim podacima Federalnog zavoda za statistiku prema kojima nije došlo do povećanja troškova života većih od 5%, slijedom čega je Kantonalni sud, pozivajući se na stav Vrhovnog suda iz Odluke o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, utvrdio da takav tužbeni zahtjev nije osnovan. Tužena smatra da u postupanju Kantonalnog suda nema elemenata proizvoljnosti, te da su navodi apelanata neosnovani.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku (2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

21. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“

22. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4837/18 od 11. oktobra 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 360013 16 Rsž od 7. juna 2018. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 360013 18 Rev od 18. januara 2019. godine odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 360013 16 Rsž od 7. juna 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda na www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4837/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4837/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 360013 16 Rsž od 7. juna 2018. godine dostavljena punomoćniku apelanata 3. jula 2018. godine, a da su apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli 28. augusta 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

31. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju na osporavanju načina na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, AP 5336/18 od 15. januara 2020. godine i AP 4932/18 od 4. juna 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

34. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi OKU, koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno posebno zato što je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima je zasnovao odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

36. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su se apelanti pozvali i na povredu načela pravne sigurnosti (navodeći da su nižestepeni sudovi u istim predmetima donosili različite odluke, s tim da su se u apelaciji pozvali i dostavili samo Odluku Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje tužilaca kao što je potraživanje apelanata u konkretnom predmetu). U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ponovo podsjeća na svoju dosadašnju praksu (tačka 33. odluke), te ukazuje da u istovjetnim predmetima nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (predmeti u kojima su redovni sudovi odbili tužbene zahtjeve kojima je tražena naknada na ime razlike plaća po osnovu povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu). Ustavni sud, također, ukazuje da je Kantonalni sud uz odgovor na apelaciju dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 266640 17 Rev od 4. novembra 2019. godine kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu (navedena presuda donesena nakon odluke Vrhovnog suda na koju apelanti ukazuju), iz čega proizlazi da Vrhovni sud na konkretno pravno pitanje i dalje primjenjuje stav iz Odluke Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 496860 16 Spp od 27. januara 2017. godine. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine). Shodno naprijed navedenom, te imajući prije svega u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, Ustavni sud smatra da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti u konkretnom slučaju nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana nesigurnost, te na taj način povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni prava, te povredi načela pravne sigurnosti zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja žalbenog postupka Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti isključivo ukazuju na dužinu trajanja parničnog postupka pred Kantonalnim sudom koji je vođen po žalbi koju je tužena podnijela protiv prvostepene presude. Shodno tome, Ustavni sud će kao dužinu trajanja postupka razmatrati period od 23. februara 2016. godine, kao datuma kada je predmetni spis dostavljen drugostepenom sudu na postupanje po žalbi, pa do 7. juna 2018. godine, kao datuma kada je Kantonalni sud donio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja žalbenog postupka jeste period od dvije godine i nešto duže od tri mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

41. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva bilo potraživanje naknada po osnovu radnog odnosa, dakle, radi se o postupku koji je hitne prirode. Dalje, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, niti da su apelanti doprinijeli dužini trajanja postupka pred Kantonalnim sudom.

42. Ustavni sud smatra da, iako je postupak po podnesenoj žalbi pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i nešto duže od tri mjeseca, nema elemenata koji ukazuju da je Kantonalni sud namjerno odugovlačio postupak tokom žalbenog postupka, odnosno da je zloupotrijebio svoja ovlaštenja na štetu apelanata. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da treba imati u vidu okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetnoj pravnoj stvari došli prije podnošenja apelacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom prešla granice razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava, različita sudska praksa), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i precizne razloge, uz pozivanje na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

46. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u konkretnom slučaju postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i nešto duže od tri mjeseca, što se ne može smatrati nerazumnim periodom trajanja žalbenog postupka.

47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelanti kršenje navedenih prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje (primjena materijalnog prava i različita sudska praksa), za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-941/19 (J. O., D. N., A. A., S. V. i M. N.) | Sudska praksa | Aktio