Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7480/18 (M.K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7480/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7480/18, rješavajući apelaciju M.K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 181773 18 Rev od 27. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 181773 18 Rev od 27. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženih G.R., S.R. i M.D. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 6. aprila do 6. jula 2020. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. maja 2020. godine, dok tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 181773 15 P 2 od 1. decembra 2016. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji stana zaključen 9. maja 2003. godine između apelanta i E.R., prednika prvotuženog i drugotuženog, na osnovu kojeg je apelant kupio stan sa podacima kao u izreci presude za kupoprodajnu cijenu od 63.800,00 KM, a danom potpisivanja ugovora apelant je predniku prvotuženog i drugotuženog isplatio na ime kupoprodajne cijene suvlasničkog dijela ½ iznos od 44.660,00 KM, ušao u posjed predmetnog stana u kojem se i danas nalazi, slijedom čega je stekao valjan pravni osnov za upis prava svojine sa ½ u javnim evidencijama nepokretnosti, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik i posjednik predmetnog stana (stav I izreke). Apelantov zahtjev da mu tuženi vrate dio isplaćene kupoprodajne cijene u iznosu od 12.660,00 KM, koji čini razliku između isplaćene cijene i vrijednosti stana prema ugovoru, sve sa zakonskom zateznom kamatom, odbijen je (stav II izreke). Takođe, navedenom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev prvotuženog i drugotuženog da se apelant obaveže da im preda u posjed ½ dijela spornog stana, te naknadi troškove postupka (stav III izreke), te su tuženi obavezani da apelantu nadoknade troškove postupka (stav IV izreke).
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je 17. septembra 1981. godine između Stambene zadruge “Banja Luka”, te F.D. i E.R. zaključen ugovor o međusobnim pravima i obavezama prema kome se Stambena zadruga “Banja Luka” obavezala da će im izgraditi i predati na korišćenje stan, kao i način otplate stana. Apelant je 9. maja 2003. godine zaključio predugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa prednikom prvotuženog i drugotuženog E.R., koju je zastupao punomoćnik H.E., a tim predugovorom je utvrđena kupoprodajna cijena stana u iznosu od 63.800,00 KM, te je bilo određeno da će apelant sa danom njegovog potpisivanja na ime kapare uplatiti iznos od 6.300,00 KM i na ime avansa iznos od 38.360,00 KM, što iznosi 70% od kupoprodajne cijene, dok će preostali iznos biti isplaćen nakon što stranke zaključe glavni kupoprodajni ugovor i ovjere ga u Osnovnom sudu. Prema priznanici od 9. maja 2003. godine, H.E. je na ime kupoprodaje na ime kapare primio iznos od 6.300,00 KM i na ime avansa iznos od 38.360,00 KM. Međutim, prednik prvotuženog i drugotuženog se tek 2012. godine upisala u knjigu uloženih ugovora kao suvlasnik sa ½ dijela na predmetnom stanu. E.R. je preminula tokom 2012. godine a iza nje je vođen ostavinski postupak u kome su kao zakonski nasljednici proglašeni prvotuženi i drugotuženi. Apelant je u posjedu spornog stana od 2003. godine a, prema izvodu iz knjige uloženih ugovora, kao nosioci prava svojine na spornom stanu upisani su trećetuženi sa dijelom od ½ (koji je stekao na osnovu ugovora o poklonu sa svojom majkom F.D., koja je sporni stan kupila od stambene zadruge zajedno sa svojom sestrom E.R.), te prvotuženi sa 2/18 dijela i drugotuženi sa 7/18 dijela kao nasljednici E.R.
7. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je pravno valjan predugovor o kupoprodaji stana, ovjeren kod Osnovnog suda 9. maja 2003. godine, da li se na osnovu njega apelant može upisati kao suvlasnik u dijelu sa ½. U vezi sa time, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 10, 26, člana 45 stav 1, člana 454 stav 1 i člana 455 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, Osnovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelant u svojstvu kupca zaključio predugovor sa E.R., koju je na osnovu ovjerene punomoći zastupao brat H.E. Prema odredbi člana 9 sta 2 Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN), ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pisanom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Parnične stranke su, u skladu sa citiranim odredbama ovog zakona, zaključile predugovor 9. maja 2003. godine u pisanoj formi i uredno ga ovjerile u Osnovnom sudu. Nadalje, bitni elementi ugovora o prodaji su predmet i cijena. U predmetnom predugovoru koji je zaključen između stranaka jasno je precizirano da je predmet kupoprodaje sporni stan i da je ugovorena cijena stana 63.800,00KM. Predugovor, prema odredbi člana 45 stav 1 ZOO, obavezuje stranke na zaključenje glavnog ugovora. To znači da se i izvršenje predugovora iscrpljuje u zaključenju glavnog ugovora, a ne u prometu nepokretnosti. U konkretnom slučaju je, međutim, prednik prvotuženog i drugotuženog kao prodavac apelantu predao u posjed predmet kupoprodaje – sporni stan u koji se apelant uselio i u kom živi. U ovom slučaju karakter zaključenog pravnog posla je takav da se radi o ugovoru o prodaji iz člana 454 ZOO iako su ga stranke nazvale predugovorom. Ugovor se ocjenjuje po svojoj suštini, a ne samo po nazivu (član 99 stav 2.ZOO). Kako je apelant po zaključenju predugovora isplatio određeni dio cijene i ušao u miran posjed predmetnog stana, time je došlo do realizacije većeg dijela ugovornih obaveza, pa ta okolnost zaključenom predugovoru daje karakter ugovora. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud u predmetu broj 118-0- Rev-06-000 385 od 29. juna 2007. godine. Prema tome, Osnovni sud je naveo da je zaključivanjem predugovora izvršen gotovo u cijelosti u odnosu na dio od ½ svojine koji je pripadao E.R., jer je apelant prilikom zaključenja predugovora isplatio iznos od 44.660,00KM, odnosno 70% ukupne cijene stana, čime je u cijelosti isplatio dio stana koji je pripadao predniku prvotuženog i drugotuženog, te je ušao u posjed predmetnog stana u kojem se nalazi i danas. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je apelant zakonit vlasnik i nesmetan posjednik spornog stana, pa se predugovor smatra ugovorom, čime je apelant dokazao svoje pravo svojine na dijelu od ½ spornog stana.
8. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 181773 17 Gž od 25. septembra 2017. godine žalbe tuženih su odbijene i potvrđena je prvostepena presuda.
9. Okružni sud je naveo da prihvata kao pravilan zaključak prvostepenog suda da, zbog činjenice da je u konkretnom slučaju prednik prvotuženog i drugotuženog kao prodavac apelantu kao kupcu predao u posjed sporni stan, a kupac isplatio pretežni dio kupoprodajne cijene, slijedi da je karakter zaključenog pravnog posla takav da se radi o ugovoru o prodaji iz člana 454 ZOO iako su ga stranke nazvale predugovorom, jer se ugovor ocjenjuje po svojoj suštini, a ne samo po nazivu, kako to proizilazi iz odredbe člana 99 stav 2 ZOO. S obzirom na to da je E.R. imala valjan pravni osnov za raspolaganje svojom polovinom stana i da sporni pravni posao ima karakter kupoprodajnog ugovora, a ne predugovora, kako je nazvan, te da je sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, u smislu odredbe člana 9 stav 2 ZPN, to je i pravilno tužbenim zahtjevom traženo da se utvrdi da ugovor o kupoprodaji stana predstavlja valjan pravni osnov s obzirom na to da se samo na osnovu valjanog pravnog posla upisom u javne registre stiče pravo svojine, odnosno susvojine, a što je i svrha ugovora o kupovini nepokretnosti.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 181773 18 Rev od 27. septembra 2018. godine djelimično je usvojena revizija prvotuženog i drugotuženog, a u cijelosti revizija trećetuženog i nižestepene presude su preinačene u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom apelant je obavezan da trećetuženom naknadi troškove cijelog postupka u iznosu od 10.050,00 KM, dok je određeno da će prvotuženi i drugotuženi snositi svoje troškove postupka.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da nižestepene presude nisu pravilne u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca. Naime, predmet predugovora koji su zaključili apelant i E.R. je kupoprodaja spornog stana za koji je prodavac jemčio kupcu da je jedini vlasnik i posjednik (član 1.15 predugovora). Nije sporno da je E.R. predala u posjed stan apelantu, a apelant isplatio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 44.660,00 KM (kapara i avans). Predmetnim predugovorom apelant i E.R. su se saglasili da će u što kraćem roku zaključiti glavni ugovor (član 2). Takođe su se saglasili da, u slučaju da punomoćnik prodavca ne bi bio u stanju da zaključi glavni kupoprodajni ugovor, sve njegove obaveze prema kupcu preuzimaju zakonski nasljednici. Istovremeno, saglasili su se da, ukoliko E.R. ne sačini glavni ugovor, apelant je ovlašćen da na osnovu predugovora pokrene spor kod nadležnog suda i ishodi uknjižbu prava svojine na svoje ime, po isplati kupoprodajne cijene (član 5 ugovora). Vrhovni sud je dalje naveo da, u smislu odredbe člana 45 stav 1 ZOO, predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi glavni ugovor. Predugovorom se stvara obaveza na zaključenje glavnog ugovora određene vrste. Međutim, sva djejstva ugovora čijem zaključenju teži predugovor počinju tek od zaključenja glavnog ugovora, što znači da glavni ugovor nema retroaktivno djelovanje. Pri tome predugovor mora, kao uslov svoje valjanosti, sadržavati bitne elemente glavnog ugovora (član 45 stav 3 ZOO). Dakle, proizilazi da su ugovorne strane iz predugovora iste kao ugovorne strane u glavnom ugovoru koji treba da se zaključi, a kod dvostrano obaveznog predugovora, kakav je u konkretnom slučaju zaključen, za nastanak glavnog ugovora potrebna je i dovoljna saglasnost stranaka o vremenu njegovog zaključenja, jer je sadržaj glavnog ugovora već određen predugovorom. U slučaju da jedna od strana u dvostranom predugovoru odbije izvršiti svoju obavezu da zaključi glavni ugovor, ona je u situaciji dužnika koji povređuje ugovor, pa druga strana može sudskim putem zahtijevati izvršenje obaveze iz predugovora, to jest zaključenje glavnog ugovora pod uslovima iz predugovora. Dakle, ne može se tražiti zaključenje glavnog ugovora pod drugačijim uslovima od onih koji su predviđeni predugovorom, pa bi, u slučaju da jedna strana traži zaključenje glavnog ugovora pod drugačijim uslovima od onih koji su predviđeni predugovorom, druga strana mogla smatrati da je time odbijeno zaključenje ugovora i obratiti se sudu radi zaključenja glavnog ugovora pod uslovima sadržanim u predugovoru.
12. U konkretnom slučaju ugovarači iz predugovora saglasili su se da će zaključiti ugovor o kupoprodaji spornog stana. Osnovna obaveza prodavca iz ugovora o prodaji (član 454 ZOO) je da na kupca prenese pravo svojine na prodanu stvar i da mu je preda u tu svrhu, a osnovna obaveza kupca je da prodavcu plati kupoprodajnu cijenu. Uslijed toga, pogrešan je zaključak redovnih sudova da je karakter zaključenog predugovora takav da se radi o ugovoru o prodaji iz člana 454 ZOO, koji je izvršen, a koji su stranke nazvale predugovorom. Naime, da bi proizveo pravno djejstvo glavnog ugovora, predmetni predugovor i ugovor o kupoprodaji koji je trebalo da bude zaključen, morali bi imati iste bitne elemente. Međutim, u konkretnom slučaju predmet predugovora je prodaja cijelog stana (a ne suvlasničkog dijela), kupoprodajna cijena je određena za cijeli stan (ne za dio stana), a ugovarači iz predugovora i glavnog ugovora koji je trebalo da se zaključi nisu isti (nema trećetuženog kao suvlasnika ½ dijela stana). Iz sprovedenih dokaza proizilazi da je volja apelanta i prednika prvotuženog i drugotuženog bila da se proda, odnosno kupi cijeli stan, a ne dio od ½ stana. Tako glasi i tekst zaključenog predugovora. S obzirom na to da E.R. nije bila vlasnica cijelog stana, a da je raspolagala cijelim stanom, bez saglasnosti drugog suvlasnika, to raspolaganje ne proizvodi pravno djejstvo, što predmetni predugovor čini ništavim. Između navedenih stranaka nije postojala saglasnost volja da se prometuje samo ½ dijela stana, pa se ima smatrati da ugovor (predugovor) o prodaji ½ dijela stana nije zaključen, odnosno da takav ugovor ne postoji, slijedom čega ne postoji ni pravni osnov za uknjižbu apelanta kao suvlasnika sa ½ dijela na predmetnom stanu.
13. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno odlučili kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, suvlasnik može raspolagati svojim suvlasničkim dijelom i bez saglasnosti ostalih suvlasnika, ne povređujući prava ostalih suvlasnika (član 14 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima), što znači da se prednik prvotuženog i drugotuženog mogla predugovorom obavezati samo na zaključenje ugovora o prodaji svog suvlasničkog dijela, pa u slučaju da je takav predugovor i zaključen i realizovan u cijelosti, apelant je mogao tražiti da se utvrdi da on predstavlja ugovor o prodaji suvlasničkog dijela i tražiti upis u knjigu uloženih ugovora suvlasničkog dijela od ½. Zbog navedenog, suprotno prigovorima trećetuženog, između tuženih postoji materijalnopravna veza, jer su prvotuženi i drugotuženi nasljednici prodavca kao jednog od učesnika pravnog odnosa iz predugovora i zajedno sa trećetuženim suvlasnici na predmetnom stanu, pa proizilazi da je trećetuženi u vezi sa predmetom spora sa ostalim tuženim u procesnoj zajednici nužnih jedinstvenih suparničara (član 366 ZPP).
14. Naposljetku, u vezi sa odlukom o troškovima postupka, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu odredbe člana 386 stav 1 i člana 387 ZPP apelant obavezan da trećetuženom, koji je uspio sa revizijom, na ime troškova cijelog postupka isplati iznos od 10.050.00 KM, čiji su pojedinačni iznosi detaljnije navedeni u obrazloženju presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi sa time, apelant smatra da je proizvoljno tumačenje Vrhovnog suda da je volja apelanta i prednika prvotuženog i drugotuženog bila da se proda, odnosno kupi cijeli stan, a ne ½ dijela. U tom pogledu apelant tvrdi da se ugovor treba ocijeniti prema svojoj suštini, a ne prema nazivu, pa kako je pri zaključenju formalno urednog ugovora preuzeo nepokretnost u posjed i isplatio pretežni dio cijene u odnosu na ugovorenu vrijednost cijelog stana, u cjelini je došlo do realizacije ugovornih obaveza koje okolnosti zaključenom predugovoru daju karakter ugovora, što je shvatanje izraženo u odluci u Odluci Vrhovnog suda RS broj 118-O-Rev-O-000385 od 29. juna 2007. godine. Takođe, zaključak Vrhovnog suda da je volja stranaka bila prodaja cijelog stana zasnovana je na ocjeni teksta predugovora, ali nije ocijenjeno ponašanje prodavca nakon zaključenja predugovora, koji ni na koji zakonom propisani način ne osporava predaju stana tužiocu, ne traži njegovo iseljenje, niti isplatu preostalog neisplaćenog dijela cijene, čime u suštini priznaje i prihvata da je prodala svoj suvlasnički dio i da je u odnosu na taj dio ugovor u cjelini izvršen. U vezi sa time, apelant smatra da okolnost da prodavac u vrijeme zaključenja nije bila upisana kao vlasnica cijelog stana, nema kao posljedicu ništavost ugovora. Apelant dalje ističe i da je bespredmetno obrazloženje da ugovor o prodaji i predugovor moraju imati iste elemente u situaciji kada je ugovor obostrano realizovan. Pored toga, apelant smatra da je proizvoljna primjena procesnih odredaba o obavezi naknade troškova postupka trećetuženom. U tom pogledu apelant ističe da je, postavljajući tužbeni zahtjev, bio svjestan da nije u obaveznom odnosu sa trećetuženim, ali da ga je sud prisilio da ga označi na strani tuženih, zbog čega smatra da je sud kreirao situaciju u kojoj tužiocu nameće obavezu da vodi spor protiv lica sa kojim nije u materijalnopravnom odnosu i samim time tom licu nadoknadi troškove postupka koji su znatni.
17. U vezi sa navodima o povredi prava na imovinu, apelant ističe da je lišen imovine i da trpi pretjerani teret, jer je predmetni stan kupio prije devet godina, a da E.R. nije preduzimao nikakve mjere prema kupcu, a to nisu činili ni prvotuženi ni drugotuženi dok ih apelant nije tužio. Apelant smatra da se tome treba dodati i činjenica da su apelant i trećetuženi 13. avgusta 2018. godine zaključili ugovor o kupoprodaji njegovog suvlasničkog djela od jedne ½ koji je sproveden.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te da smatra da ne stoje apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije u cijelosti.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
SUPARNIČARI
Član 362. stav (1) Više lica mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari) ;
2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, i ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari);
3) ako je to drugim zakonom određeno.
Član 366.
Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Predugovor Član 45.
(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(4) Na zahtev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.
(5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.
(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vreme.
Primena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.
(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.
(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva državinu stvari, da mu i preda stvar.
Član 455.
Ugovor o prodaji nepokretnih stvari mora biti zaključen u pismenoj formi, pod prijetnjom ništavosti.
21. Zakon o prometu nepokretnosti SRBiH („Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 181773 18 Rev od 27. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda apelantovom punomoćniku dostavljena 5. novembra 2018. godine a da je apelacija podnesena 17. decembra 2018. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 1 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
aPravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja prava svojine, dakle, predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
31. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
33. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o usvajanju revizija tuženih i odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva dovoljno jasno i argumentovano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, koji je, dovodeći nesporna činjenična utvrđenja u vezu sa sadržajem odredaba čl. 45, 454 i 455 ZOO, zaključio da između stranaka nije postojala saglasnost volja da se prometuje samo ½ dijela stana, pa se ima smatrati da ugovor (predugovor) o prodaji ½ dijela stana nije zaključen, odnosno da takav ugovor ne postoji, slijedom čega ne postoji ni pravni osnov za uknjižbu apelanta kao suvlasnika sa ½ dijela na predmetnom stanu. Takođe, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke jasno naveo zbog kojeg razloga smatra da nije pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je karakter zaključenog predugovora takav da se radi o ugovoru o prodaji iz člana 454 ZOO koji je izvršen, jer da bi takav ugovor proizveo pravno djejstvo glavnog ugovora, predugovor i ugovor o kupoprodaji koji je trebalo da bude zaključen morali su imati iste bitne elemente, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje kojima iz okolnosti djelimične realizacije obaveza iz predugovora u vidu isplate dijela kupoprodajne cijene i predaje u posjed stana, te ponašanja strana nakon zaključenja predugovora izvodi svoj zaključak o proizvoljnosti jasnih zaključaka Vrhovnog suda. Ovo pogotovo što iz okolnosti konkretnog slučaja proizilazi da predugovor nije ni mogao biti realizovan na način kako su se o tome ugovorne strane bile sporazumjele, niti je u relevantnim odredbama ZOO i ZPN propisana mogućnost da se ugovor o prometu nepokretnosti smatra zaključenim na drugačiji način od onoga kako je navedeno u sadržaju pisanog ugovora koji su zaključile ugovorne strane. Stoga, u obrazloženjima koja je dao Vrhovni sud Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem odredaba čl. 45, 454 i 455 ZOO zamijenio te zaključke u pogledu karaktera spornog predugovora. Naposljetku, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je odlukom o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je navodno bio prinuđen tužiti trećetuženog sa kojim nije bio u obaveznom odnosu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno naveo da je trećetuženi kao suvlasnik u vezi sa predmetom spora sa ostalim tuženim u procesnoj zajednici nužnih jedinstvenih suparničara, u smislu člana 366 ZPP, pa stoga nema ništa što ukazuje da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda kojim je apelant obavezan da mu nadoknadi troškove postupka. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
34. Razmatrajući apelantove navode kojima je ukazivao na Presudu Vrhovnog suda broj 118-O- Rev-O-000385 od 29. juna 2007. godine, Ustavni sud zapaža da se na tu odluku u obrazloženju presude pozvao i Osnovni sud, ali da apelant u prilogu apelaciji nije dostavio sadržaj navedene odluke da bi Ustavni sud na osnovu toga mogao razmatrati da li je u konkretnom slučaju došlo do različitog postupanja Vrhovnog suda. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.
35. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda prilikom preinačavanja prvostepene i drugostepene presude i odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelant, u skladu sa odredbama na koje se Vrhovni sud pozvao, nije imao imovinu u vidu prava susvojine na spornom stanu čije je utvrđenje tražio, niti je u datim okolnostima konkretnog slučaja mogao imati „legitimno očekivanje“ zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2296/17 od 11. juna 2017. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovanim.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je preinačio prvostepenu i drugostepenu odluku i odbio apelantov tužbeni zahtjev za svoju odluku dao jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na koja je apelant neosnovano ukazivao.
38. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant, shodno relevantnim odredbama materijalnog prava koje su primijenjene u osporenoj odluci, u datim okolnostima konkretnog slučaja nije imao „imovinu“, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević