Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6373/18 (SZTR „Tešanović“ Brod s.p. Dražen Tešanović)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Izmakla dobit(dobitak)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6373/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6373/18, rješavajući apelaciju SZTR „Tešanović“ Brod s.p. Dražen Tešanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija SZTR „Tešanović“ Brod s.p. Dražen Tešanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 023695 18 Rev od 9. augusta 2018.
godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 023695 17 Pž od 27. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. SZTR „Tešanović“ Brod s.p. Dražen Tešanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 6. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 023695 18 Rev od 9. augusta 2018. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 023695 17 Pž od 27. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužene JU OŠ „Sveti Sava“ Brod (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 10. do 15. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 20. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 3. juna 2016. godine Okružnom privrednom sudu podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja i naknade štete. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 023695 16 Ps od 23. juna 2017. godine utvrđeno je da je 3. juna 2016. godine apelant raskinuo ugovor o izgradnji kotlovskog sistema na biomasu, proizvodnji i isporuci toplotne energije (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) koji je zaključen između apelanta i tužene 25. juna 2012. godine (stav I izreke), te je obavezana tužena da apelantu isplati dug po preciziranim računima za isporučenu toplotnu energiju u 2015. i 2016. godini (u iznosima pobliže preciziranim u izreci presude, stav II-1 izreke), kao i dug za nefakturisanu a isporučenu toplotnu energiju za period maj–septembar 2016. godine (stav II-2 izreke). Istom presudom obavezana je tužena da apelantu naknadi štetu po osnovu izmakle koristi u iznosu od 441.633,24 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav II-3 izreke) i troškovima postupka u iznosu od 31.739,94 KM (stav II-4 izreke), dok je (stavom III izreke) apelantu odbijen dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa po osnovu izmakle koristi.
6. Okružni privredni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelant (kao investitor) i tužena (kao naručilac) 25. juna 2012. godine zaključili predmetni ugovor na period od 10 godina, da nisu osporili ugovorena prava i obaveze iz člana II predmetnog ugovora, te da tužena osporava pravo apelantu da jednostrano raskine ugovor iako su ugovorili tu mogućnost (u članu VII predmetnog ugovora). Dalje, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant s isporukom toplotne energije počeo sredinom oktobra 2012. godine i da je izvršio sve ugovorene obaveze do podnošenja tužbe. S druge strane, tužena se prema članu II predmetnog ugovora obavezala plaćati apelantu usluge isporuke toplotne energije za koje je apelant ispostavljao račune, međutim, tužena nije redovno plaćala račune, zbog čega je apelant u sudskim postupcima naplaćivao dugovanja. Dalje, utvrđeno je da tužena nije sporila da je apelant u cijelosti ispunio svoju ugovorenu obavezu, pa sud zaključuje da apelant ima pravo da traži raskid ugovora danom podnošenja tužbe (3. juna 2016. godine), kao i da je apelant isporučivao tuženoj toplotnu energiju zaključno sa 15. aprilom 2016. godine. Zatim, u predmetnom ugovoru je određeno da tužena plaća cijenu od 3,20 KM za m² grejne površine i da je to cijena koju su ugovorile parnične stranke, što su potvrdili potpisnici predmetnog ugovora (apelant i svjedok Z. G.), kao i da tužena nije sporila da apelantu nije platila dug po dostavljenim računima (u ukupnom iznosu od 108.640,00 KM). Dalje, apelant tuženoj za period maj–septembar 2016. godine nije izdavao račune za grejnu sezonu 2015/2016, ali je za tu grejnu sezonu isporučio toplotnu energiju, kao i da su stranke dogovorile trajanje grejne sezone, ali da će se cijena za isporučenu toplotnu energiju plaćati na mjesečnom nivou na bazi 12 mjeseci. Osim toga, vještak finansijske struke je u svom nalazu obračunao i visinu izmakle koristi (na osnovu troškova poslovanja apelanta za period 2013–2016. godina, te na bazi cijene od 3,20 KM za m² grejne površine) za period od 25. maja 2016. godine do 25. maja 2022. godine u visini od 447.767,04 KM.
7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Okružni privredni sud je imao u vidu da kod teretnih ugovora nejasne i nepotpune odredbe treba tumačiti u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja (član 101. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, tužena nije dokazala zajedničku namjeru ugovarača da odrede drugačiju cijenu od ugovorene, odnosno da je bez obzira na tekst predmetnog ugovora tužena mogla u skladu s odredbama člana 99. stav 2. ZOO-a dokazati drugačiju zajedničku namjeru ugovarača. Naprotiv, svi provedeni dokazi upućuju da cijena koju su ugovorile parnične stranke iznosi 3,20 KM za m² grejne površine, što su potvrdili potpisnici predmetnog ugovora. S obzirom na to da se radi o teretnom pravnom poslu, kojim je tužena preuzela obavezu da apelantu plaća cijenu za usluge isporuke toplotne energije, to je više nego očito da je apelant zaključio predmetni ugovor (na period od 10 godina) kako bi ostvario zaradu. Okružni privredni sud je istakao da tužena nije dokazala opravdanost razloga zbog kojih nije ispunjavala ugovorene obaveze, tj. plaćala apelantu cijenu za isporuku toplotne energije, niti je dokazala opravdanost razloga zbog kojih je apelantu vratila pojedine račune (januar – april 2016. godine). S druge strane, tužena nije osporila da je apelant izvršio svoje obaveze, zbog čega kao ugovorna strana koja je ispunila svoje obaveze iz predmetnog ugovora ima pravo da traži raskid ugovora. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je primjenom odredbi čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 124, 127. i 129. ZOO-a utvrdio da je 3. juna 2016. godine apelant raskinuo predmetni ugovor.
8. Okružni privredni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su apelant i tužena (31. decembra 2015. godine) knjižili istu visinu duga tužene prema apelantu, dok poslije navedenog datuma tužena nije knjižila zaduženja po računima ispostavljenim od apelanta, već ih je vraćala apelantu. Naime, tužena nije sporila dug po apelantovim ispostavljenim računima (u iznosu od 108.640,00 KM), pa kako tužena nije osporila da je apelant izvršio usluge isporuke toplotne energije za grejnu sezonu 2015/2016, niti je dokazala da je dug platila, to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da plati apelantu dug po dostavljenim računima u skladu s odredbom čl. 123. i 126. ZPP-a i člana 17. ZOO-a. S druge strane, apelant je nakon aprila 2016. godine prestao dostavljati račune tuženoj, dok je nastavio s isporukom toplotne energije narednih pet mjeseci (maj–septembar 2016. godine), za koji period tužena nije evidentirala dug prema apelantu. Međutim, imajući u vidu da su parnične stranke trajanje grejne sezone ugovorile članom II predmetnog ugovora, dok su članom III ugovorile da će se cijena za isporučenu toplotnu energiju plaćati na mjesečnom nivou tokom cijele godine, proizlazi da je cijena za isporučenu toplotnu energiju fakturisana na bazi 12 mjeseci godišnje, a ne samo u toku trajanja grejne sezone. Imajući u vidu navedeno, kao i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Okružni privredni sud je primjenom pravila o dokazivanju u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da isplati apelantu dug za nefakturisanu a isporučenu toplotnu energiju (maj–septembar 2016. godine).
9. U vezi s izmaklom koristi, Okružni privredni sud je naveo da ona predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (ušla u apelantovu imovinu) da nije bio propusta štetnika (tužene), koji ga čine građanskopravno odgovornim, kao i da su propisani uslovi kumulativno ispunjeni (da dobit nije ostvarena i da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena). Dalje, sud je istakao da su u konkretnom slučaju parnične stranke zaključile ugovor o prodaji s ugovorenim uzastopnim isporukama (čl. 454. i 518. ZOO-a), te da je ugovoreno da se predmetni ugovor zaključuje na period od 10 godina, odnosno da je apelant uslugu isporuke toplotne energije tuženoj trebao vršiti do 25. juna 2022. godine (zaključno sa grejnom sezonom 2021/2022). Dalje, sud je naveo da je apelant dokazao osnovanost razloga za raskid predmetnog ugovora, zbog neizvršavanja obaveza tužene, pa je predmetni ugovor raskinut u skladu s odredbama člana 124. ZOO-a. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i provedenih dokaza, posebno sadržaja predmetnog ugovora i pisma namjere, sud je utvrdio da je apelant osnovano očekivao korist (dobit) iz ugovorenog posla, posebno zbog činjenice što je apelant dokazao da je izvršio sve obaveze iz predmetnog ugovora. Dakle, apelant je dokazao parametre na osnovu kojih se može utvrditi osnovanost i visina izmakle koristi, a to su cijena usluge i neosporen period na koji je predmetni ugovor zaključen. Visina izmakle koristi je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je prilikom izračuna imao u vidu godišnje troškove apelantovog poslovanja, dok je samu visinu izmakle koristi izračunao na bazi cijene (3,20 KM za m²) i površine koju je zagrijavao (4.850 m²), tako da je ukupnu korist za period od 25. maja 2016. godine do 25. maja 2022. godine obračunao u visini od 447.767,04 KM. S obzirom na to da je sud već obavezao tuženu za plaćanje računa duga za isporučenu toplotnu energiju za grejnu sezonu 2015/2016 (po dostavljenim računima, odnosno na osnovu predmetnog ugovora), zaključeno je da apelant ima pravo na isplatu cijene za isporuku toplotne energije za grejne sezone 2016/2017, 2017/2018, 2018/2019, 2019/2020, 2020/2021. i 2021/2022, pa je sud utvrdio ukupnu visinu izgubljene koristi u visini od 441.633,24 KM, dok je odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Također, sud je tokom postupka utvrdio da su parnične stranke, nakon podnošenja tužbe, razmjenjivale dopise u vezi s predmetnim ugovorom, ali bez konkretnih prijedloga o cijeni, dok pokušaj mirnog rješenja spora nije uspio. Odluku o parničnim troškovima sud je donio primjenom odredaba člana 386. stav 3. i člana 396. st. 1. i 2. ZPP-a, u skladu sa Zakonom o sudskim taksama i prema važećoj Advokatskoj tarifi.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 023695 17 Pž od 27. novembra 2017. godine djelomično je uvažena žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle koristi u iznosu od 441.633,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Preinačena je i odluka o troškovima postupka tako što je tužena obavezana da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 7.650,59 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 31.739,94 KM, dok je u preostalom dosuđujućem dijelu odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu, dok je obavezan apelant da tuženoj na ime sastavljanja žalbe isplati iznos od 723,00 KM.
11. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog suda, te je ponovio odlučenje prvostepenog suda istaknuvši da je pravilna odluka u dijelu kojim je obavezao tuženu da apelantu naknadi dug za isporučenu toplotnu energiju za grejnu sezonu 2015/2016 (po dostavljenim računima, kao i za period od pet mjeseci u kojima nije dostavljao račune). U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tužena nije sporila dug po dostavljenim računima za grejnu sezonu 2015/2016 (u ukupnom iznosu od 108.640,00 KM), kao ni činjenicu da je apelant vršio isporuku toplotne energije u navedenom periodu, odnosno da je izvršio svoju ugovorenu uslugu, pa je pravilno primjenom odredbe člana 262. stav 1. ZOO-a obavezao tuženu na isplatu navedenog duga. Također, pravilno je prvostepeni sud obavezao tuženu da apelantu naknadi i dug za nefakturisanu isporučenu toplotnu energiju (za pet mjeseci, maj–septembar 2016. godine) u ukupnom iznosu od 66.324,77 KM, imajući u vidu da je apelant vršio isporuku toplotne energije i odredbe predmetnog ugovora prema kojima se cijena (isporučene toplotne energije) fakturiše na bazi 12 mjeseci. Osim toga, Viši privredni sud je prihvatio kao pravilno obrazloženje prvostepenog suda u vezi s dopisima tužene kojima je vraćala i osporavala račune (za period od oktobra 2015. do aprila 2016. godine) s obzirom na to da u njima tužena nije uputila nijedan konkretan prijedlog u smislu nove cijene, odnosno nije navela koju cijenu bi platila za nesporno isporučenu toplotnu energiju. Viši privredni sud smatra osnovanim žalbene navode tužene da je apelant bio dužan da u roku od 30 dana, u skladu s odredbama apelantovog pravilnika, odgovori na prigovore tužene (vraćene račune). Međutim, iako apelant nije odgovorio na vraćene račune, to ne znači da tužena nije bila u obavezi da plati iznos po tim računima s obzirom na to da je tuženoj pružena usluga od apelanta, kao i činjenicu da apelantov pravilnik ne sadrži sankciju u slučaju da se ne odgovori na prigovor.
12. Viši privredni sud je ukazao da se dvostranim ugovorima stvaraju uzajamne obaveze kao izraz saglasnosti volja ugovarača, dok odgovornost za ispunjenje ili za neuredno ispunjenje ugovora nastaje povredom obaveza od strane dužnika i počiva na pretpostavljenoj krivici dužnika, te je ukazao na odredbe čl. 124. i 262. stav 2. ZOO-a. Naime, u konkretnom predmetu apelant je tražio raskid ugovora navodeći da tužena neredovno vrši isplatu cijene za isporučenu toplotnu energiju, dok iz provedenih dokaza (korespondencije parničnih stranaka) proizlazi da je tužena pokušavala da pregovara s apelantom oko korigovanja cijene grijanja, tj. bila je voljna da se predmetni ugovor održi na snazi. S druge strane, apelant je (u skladu s odredbom člana 7. predmetnog ugovora) raskinuo ugovor na način što je prestao isporučivati grijanje tuženoj zaključno s aprilom 2016. godine, dakle sam je prestao ispunjavati ugovorenu obavezu na koji način je i tužena oštećena. Viši privredni sud je naveo da je apelant uvijek imao mogućnost da putem suda izdejstvuje svoja potraživanja prema tuženoj, dok vraćanje računa od tužene ne znači da je tim činom otkazala predmetni ugovor. Naime, sud smatra da je tužena vršila povrat računa zbog usaglašavanja cijene, dok je apelant taj koji je prestao ispunjavati svoju obavezu iz predmetnog ugovora, tj. ugovor je prestao apelantovom voljom. Dakle, apelant je raskinuo predmetni ugovor iz razloga što nema ekonomskog interesa za daljnju saradnju i zbog toga u skladu s odredbom člana 124. ZOO-a ima pravo tražiti naknadu štete koja se ogleda u isplati cijene, ali samo za isporučenu toplotnu energiju. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je apelant raskinuo predmetni ugovor u skladu s odredbom člana 132. stav 2. ZOO-a, međutim, ni apelant nije u potpunosti izvršio predmetni ugovor jer je imao obavezu da isporučuje toplotnu energiju do 25. juna 2022. godine tako da ima pravo samo da traži isplatu cijene za isporučenu energiju, a ne isplatu za budući period. Također, apelant u svakom slučaju može svoj sistem za grijanje preuzeti i vratiti u svoj posjed. Dalje, Viši privredni sud navodi da je tužena u žalbi isticala da je apelant nakon što je prestao s isporukom toplotne energije izgrađeni kotlovski sistem stavio u funkciju pružanja usluga grijanja građanima opštine Brod uz naknadu tako da nije imao gubitaka. Te činjenice je apelant u odgovoru na žalbu osporavao navodeći da je dio opreme za grijanje (kotao, cijevni sistem, radijatori i dr.) dijelom instaliran u prostorijama tužene i da ih ne koriste od pokretanja predmetnog postupka. Viši privredni sud je istakao da te činjenice nisu u toku postupka dokazivane, ali da je apelantu u smislu odredbi čl. 124. i 132. ZOO-a ostala mogućnost da opremu za grijanje koja je instalirana u prostorijama tužene vrati u svoj posjed i koristi radi zarade, dok nema pravo da traži izgubljenu korist za budući period s obzirom na to da je apelant sam jednostrano raskinuo predmetni ugovor koji nije u cijelosti ispunio. Naime, pravo na naknadu štete zbog povrede ugovora uslovljeno je zaključenjem punovažnog ugovora, koji nije uredno ispunjen. Viši privredni sud smatra da apelant nije dokazao da je tužena kriva za raskid ugovora, posebno kod činjenice da je tužena budžetski korisnik i da plaćanje usluga zavisi od sredstava koji joj se u tu svrhu dodjeljuju, a tužena je bila voljna da ugovor ostane na snazi, uz izmjene i preciziranje ugovora, na koje se obavezao i apelant predmetnim ugovorom. Također, stranke su svojom voljom ugovorile pravo na jednostrani raskid ugovora, čime su svojom voljom prihvatile da predmetni ugovor eventualno neće trajati na način kako je ugovoreno i da postoji mogućnost da ekonomski efekti predmetnog ugovora izostanu njegovim jednostranim raskidom svakog ugovarača. Suprotno zaključku prvostepenog suda, Viši privredni sud smatra da je apelant dijelom izvršio svoje obaveze iz predmetnog ugovora na način što je isporučivao toplotnu energiju za grejnu sezonu 2015/2016, te je u tom dijelu njegov tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 262. stav 1. i člana 17. stav 1. ZOO-a jer je tužena obavezana da mu isplati cijenu za isporučenu toplotnu energiju. S druge strane, apelant nije ispoštovao svoju ugovorenu obavezu u cijelosti jer jednostrano raskida predmetni ugovor tako što prestaje pružati usluge za tuženu koja i sama trpi štetu, zbog čega mu ne pripada pravo na izmaklu korist u smislu odredbe člana 189. ZOO-a. Nezavisno od nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, za koji Viši privredni sud smatra da je urađen pravilno i u skladu sa strukom, apelant nije dokazao osnov za naknadu štete u vidu izmakle koristi, zbog čega je, primjenom čl. 226. i 229. tačka 4. ZPP-a, odlučeno kao u izreci presude. Viši privredni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka u skladu s postignutim uspjehom (apelant je u ovom postupku uspio sa 24,10%), tako da je tužena obavezna da na ime troškova postupka apelantu plati iznos od 7.650,59 KM.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 023695 18 Rev od 9. augusta 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda pravilna. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, prilikom zaključenja ugovora stranke imaju u vidu cilj koji će postići ispunjenjem ugovora s obzirom na to da se svaki ugovor zaključuje da bi se izvršio, te je ukazao na načine raskida ugovora (jednostrano, sporazumno, putem suda). Dalje, raskid ugovora je moguć kod dvostrano obaveznih ugovora kod kojih postoji uzajamnost obaveza, tako da neispunjenje obaveze jedne strane povlači za sobom mogućnost prestanka ugovora putem raskida, te je ukazano na ovlaštenje stranke prema kojoj obaveza nije izvršena da zahtijeva naknadu štete zbog kašnjenja ili zbog neispunjenja obaveze (čl. 124. i 132. ZOO-a). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je potrebno da se steknu određeni uslovi da bi jedan ugovor prestao raskidom zbog neispunjenja obaveze ugovorene strane (koje može biti potpuno ili djelomično), te da je u svakom konkretnom slučaju potrebno da povjerilac dokaže da dužnik nije izvršio svoju obavezu i da nema namjeru da je izvrši.
15. Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju stranke djelomično izvršile ugovor. Naime, apelant je isporučivao toplotnu energiju za koju je tužena vršila plaćanja po ugovoru (sa zakašnjenjem), dok je tužena vratila apelantu fakture za određene mjesece (grejne sezone 2015/2016. godina) sa obrazloženjem da je potrebno usaglasiti stanje obaveza. Nakon toga, apelant više nije ni ispostavljao fakture (za period maj–septembar 2016. godine), te je završetkom grejne sezone (2015/2016. godine) prestao sa isporukom toplotne energije za sljedeću grejnu sezonu (2016/2017. godinu). Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da neplaćanjem dospjelih obaveza za isporučenu toplotnu energiju tužena nije imala namjeru da raskine predmetni ugovor. Naime, tužena je fakture vratila da bi se usaglasilo stanje obaveza, zbog kojeg problema su parnične stranke na sastanku 27. septembra 2016. godine dogovorile da se traži održavanje sastanka sa predstavnikom Ministarstva prosvjete i kulture (do kojeg nije došlo). Pored toga, tužena je pozivala apelanta da riješe probleme i da se izjasni hoće li isporučivati toplotnu energiju za grejnu sezonu 2016/2017. godine (pismom od 13. oktobra 2016. godine), dok je apelant na poziv tužene za održavanje sastanka odgovorio (pismom od 7. decembra 2016. godine) „da je do aprila 2016. godine tragao za rješenjem naplate za izvršene usluge i nastavak isporuke toplotne energije, ali da nije pronašao prihvatljivo rješenje, pa je odlučio da putem suda zatraži zaštitu“, nakon čega je tužena za grejnu sezonu 2016/2017. god. obezbijedila grijanje učionica na električnu energiju. Vrhovni sud je istakao da navedeno upućuje na zaključak da je apelant prestao s ispunjenjem svojih ugovornih obaveza za grejnu sezonu 2016/2017. godina, odnosno da je predmetni ugovor jednostrano raskinuo apelant, a ne tužena, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud. Pri tome nije od značaja što je presudom utvrđeno da je ugovor raskinut s obzirom na to da takva sudska odluka ima deklaratorni karakter. Dakle, s obzirom na to da raskid predmetnog ugovora nije skrivila tužena, apelant nema pravni osnov za naknadu štete zbog neizvršenja ugovora, već samo za naplatu potraživanja za grejnu sezonu 2015/2016. godina (zaključno sa septembrom 2016. godine), što je u konkretnom slučaju i dosuđeno. Kod činjenice da nema osnova potraživanja naknade štete, nalaz vještaka finansijske struke, koji je dokaz o visini potraživanja, nije od značaja za rješavanje ove pravne stvari.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđeni njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Apelant je detaljno naveo tok predmetnog postupka i ukazao na presudu prvostepenog suda za koju smatra da je pravilna u pogledu dosuđene naknade štete po osnovu izmakle koristi, te je iznio svoje viđenje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene provedenih dokaza ponavljajući svoje revizione navode iz postupka da su Viši privredni sud i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda, koji je potvrđen osporenom presudom Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost razloga za raskid predmetnog ugovora (da tužena nije izvršavala svoje obaveze), odnosno da i apelant nije u potpunosti izvršio svoje obaveze iz predmetnog ugovora, tj. nije dokazao osnov za naknadu štete. Suprotno zaključku Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, apelant smatra da je u potpunosti izvršio svoje obaveze iz predmetnog ugovora (koje se tiču preuzetih investicija i isporuke toplotne energije), dok je tužena isključivi krivac za raskid ugovora s obzirom na to da nije u roku plaćala ugovorenu naknadu za isporučenu toplotnu energiju, odnosno da su na taj način ispunjeni uslovi za raskid predmetnog ugovora izazvani isključivo kao posljedica radnji tužene. Također, apelant smatra da mu u skladu s odredbom člana 189. ZOO-a pripada naknada na ime izmakle koristi, imajući u vidu da je za raskid ugovora kriva isključivo tužena, kao i činjenicu da je predmetni ugovor zaključen na period od 10 godina.
b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
18. Viši privredni sud je kratko naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, kao i da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
19. Okružni privredni sud je u odgovoru citirao izreku iz svoje presude, te je dostavio informaciju o tome kada je apelantu uručena presuda Vrhovnog suda.
20. Tužena je u odgovoru navela da su neosnovani apelantovi navodi iz predmetne apelacije, odnosno da su pravilne i zakonite odluke Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, te je predložila da se predmetna apelacija odbaci ili odbije.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 229. stav 1. tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132. stav 2.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
Ispunjenje obaveze i posledica neispunjenja Član 262. stav 1.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 023695 18 Rev od 9. augusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po apelantovoj tužbi radi utvrđenja i nadoknade štete, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete na osnovu izmakle koristi, tvrdeći da su one donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
32. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
34. Nadalje, u vezi s apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da su Viši privredni sud i Vrhovni sud proizvoljnom ocjenom dokaza zaključili da u konkretnom slučaju ni apelant nije ispunio svoje obaveze iz predmetnog ugovora, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o apelantovom zahtjevu odlučeno u parničnom postupku, te u vezi s tim ukazuje da su Viši privredni sud i Vrhovni sud bili saglasni da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle koristi. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda dali jasna i logična obrazloženja za svoje odluke, iz kojih, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. Naime, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden opsežan dokazni postupak u kojem su izvedeni brojni materijalni dokazi uz učešće vještaka finansijske struke, kao i da su sudovi, u odnosu na dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izmaklu korist, utvrdili da apelantu ne pripada pravo da od tužene zahtijeva naknadu ove štete. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud, suprotno stavu prvostepenog suda, bili saglasni u zaključku da i apelant nije ispunio svoje obaveze iz predmetnog ugovora, odnosno da nije dokazao da je jedino tužena kriva za raskid predmetnog ugovora. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka pozvali na relevantne odredbe ZPP-a (čl. 226, 229. i 248) i ZOO-a (čl. 17, 124, 132. i 262) kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu kojim potražuje naknadu štete po osnovu izmakle koristi, odnosno da je osnovan apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio raskid predmetnog ugovora i naknade za isporučenu toplotnu energiju za određeni period, za šta su dali detaljna obrazloženja pri čemu su zapravo razmotrena sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojem su zasnovane osporene presude, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu.
36. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi ZPP-a i ZOO-a na kojim je zasnovana osporena odluka, te okolnost da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda zapravo razmotrili sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
39. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Viši privredni sud i Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud dali detaljne razloge zbog čega je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle koristi, odnosno zašto je osnovan apelantov zahtjev u preostalom dijelu (raskid predmetnog ugovora i isplata duga za isporučenu toplotnu energiju) uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO-a, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević