Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2610/20 (Ž. J.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2610/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2610/20, rješavajući apelaciju Željka Jakšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Jakšić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 K 046291 20 Kž 2 od 18. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Jakšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 27. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 046291 20 Kž 2 od 18. juna 2020. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odlučio o izvršnosti pravosnažne presude i odgodio izvršenje uslovne osude.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 K 046291 19 K 2 od 12. decembra 2019. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme, mjesto i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je sud na osnovu istog zakonskog propisa, a na osnovu članova 32. i 46. KZ RS izrekao uslovnu osudu, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 30 dana i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 godine ne izvrši novo krivično djelo. Apelant je obavezan da plati paušal u novčanom iznosu kao i da plati troškove vještačenja u novčanom iznosu. Oštećeni M.P. je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je, kao neosnovana, žalba branioca apelanta i potvrđena prvostepena presuda.
4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je Presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 K 046291 19 K 2 od 12. decembra 2019. godine donesena u ponovljenom postupku, nakon što je ranija presuda prvostepenog suda ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 K 046291 18 Kž od 18. jula 2019. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na novo suđenje sa uputama da otklone utvrđene povrede. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u cijelosti postupio po uputama suda, tako što je održan novi glavni pretres u prisustvu stranaka i branioca apelanta, pa je time otklonjena povreda prava na odbranu, jer je u ranijem postupku prvostepeni sud donio osuđujuću presudu na glavnom pretresu u odsustvu branioca optuženog, iako se tome optuženi protivio. Okružni sud je naveo da su svi dokazi, suprotno navodima žalbe branioca apelanta, pribavljeni na zakonit način, pa je tako u ponovljenom postupku na glavnom pretresu saslušan vještak za sudsku medicinu dr Ž.K., koji je po naredbi Tužilaštva vještačio povredu kod oštećenog. Okružni sud je nadalje naveo da je činjenično stanje prvostepeni sud utvrdio pravilno i potpuno na osnovu dokaza provedenih po prijedlogu stranaka i branioca apelanta, pa su bez osnova suprotne tvrdnje žalbe branioca apelanta. Saslušani svjedoci N.Đ. i M.G. su se izjasnili pred prvostepenim sudom o činjenicama koje su njima poznate, pa su neosnovani navodi apelanta da ovi svjedoci nisu vidjeli moment kada je apelant zadao udarce oštećenom. Okružni sud je naveo da su ovi svjedoci objasnili na identičan način da su vidjeli susret apelanta sa oštećenim, da je odmah prilikom susreta uslijedila verbalna rasprava, a da su se oni popeli na sprat zgrade i da nisu dalje obraćali pažnju šta se dešava između apelanta i oštećenog. Okružni sud je naveo i da je oštećeni M.P. u svom iskazu detaljno objasnio šta je bio razlog verbalne komunikacije sa apelantom, te kako je zadobio udarce od njega, a koji iskaz je potvrđen nalazom i iskazom vještaka Ž.K. datim na glavnom pretresu. Okružni sud je naveo i da je oštećeni prilikom davanja anamnestičkih podataka u više navrata kod nadležnih ljekara na identičan način opisao da je te povrede zadao mu upravo apelant.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da u ponovljenom postupku pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu, koji je rezultirao presudom od 12. decembra 2019. godine, nije mogao da sudi isti sudija iz razloga što mu je prva presuda od 5. novembra 2018. godine pobijena pravnim lijekom, a zasnovana je na nizu nezakonitih postupaka. Apelant navodi i da se u predmetnom postupku nije ispoštovalo načelo neposrednosti kada je u postupku prihvaćeno vještačenje po dr. Ž.K., koji je na indirektan način vještačeći dokumentaciju donio svoje mišljenje, kao i kada su prihvaćene izjave svjedoka N.Đ. i M.G. jer su oni izjavili da su vidjeli da apelant nije udario oštećenog dok su oni bili prisutni (dok je oštećeni izjavio da se sporni događaj desio pred svjedocima, ali to nije ušlo niti u jedan zapisnik), što dovodi i do povrede načela kontradiktornosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Okružnim sudom, koji je donio osporenu odluku, isticao da „u ponovljenom postupku pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu nije mogao da sudi isti sudija iz razloga što mu je prva presuda od 5. novembra 2018. godine pobijena pravnim lijekom, a zasnovana je na nizu nezakonitih postupaka“, pa se o tom prigovoru Okružni sud nije mogao ni izjasniti zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević