Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2542/20 (N.D.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2542/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2542/20, rješavajući apelaciju N. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. D.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 083729 19 Gž od 3. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emira Imširević, advokatica iz Bihaća, podnio je 21. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 083729 19 Gž od 3. marta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi (I.Š. i R.Š.) smetali apelanta u posljednjem faktičkom mirnom posjedu njegovih nekretnina, na način kako je to pobliže označeno u izreci prvostepenog rješenja, te je obavezan apelant da tuženima naknadi parnične troškove.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi iznio tvrdnju o smetanju posjeda sa više različitih radnji smetanja, a prvostepeni sud je za svaku radnju za koju se tvrdilo da je smetanje posjeda dao jasne činjenične i pravne razloge zašto takva radnja nije čin smetanja posjeda odnosno dao pravilne pravne razloge zašto ne može pružiti posjedovnu zaštitu. Kantonalni sud je naveo da je tako prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne može pružiti pravna zaštita od smetanja posjeda za odrezanu živicu, jer se ne može naložiti uspostava ranijeg stanja kao oblik zaštite od smetanja posjeda. Kantonalni sud je naveo da je navodno smetanje posjeda zbog zabijanja drvenih kočića u živu ogradu sud odbio uz obrazloženje da je ocjenom iskaza saslušanih osoba utvrđeno da apelant i nije imao u posjedu predmetnu ogradu. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio iskaze saslušanih osoba, doveo ih u međusobnu vezu i zaključio da apelant, iako je na njemu teret dokazivanja, nije dokazao činjenicu da je bio posjednik nekretnina na kojima tvrdi da je nastalo smetanje posjeda. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud razmotrio bit tužbenog zahtjeva i dokazni postupak pravilno usmjerio, te utvrdio relevantne činjenice, i to najvažniju činjenicu da apelant nije bio u posjedu nekretnina za koje tvrdi da je na njima nastalo smetanje posjeda, a to je bio dužan dokazati temeljem člana 123. stav l. i člana 7. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, uz napomenu da vlastita ocjena dokaza od strane apelanta i njegovo viđenje činjenica nisu doveli u sumnju činjenična utvrđenja od strane prvostepenog suda. Kantonalni sud je ukazao i da žalbene tvrdnje i činjenice iz kasnije dostavljenih podnesaka apelanta sada nisu relevantne s obzirom da je pobijana odluka utemeljena na ranije postojećim i utvrđenim činjenicama u postupku. Ako bi činjenice koje je apelant saznao naknadno, eventualno utjecale na bilo koji oblik pravne zaštite apelanta, on ima mogućnost u drugim sudskim postupcima takvo pravo ostvarivati. Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan navod apelanta o pogrešnoj primijeni materijalnog prava jer se prvostepeni sud pozvao na relevantnu odredbu člana 327. i 331. Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je naveo da prema konkretno utvrđenim činjenicama nije bilo uvjeta za primjenu relevantnih odredbi o zaštiti posjeda, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II.3/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je apelant u predmetnom postupku dokazao da on nije oduzeo posjed tuženima, da je njegov posjed bio miran, zakonit, valjan i pošten sve do momenta kada su sporne površine njegovih nekretnina oduzete istom ograđivanjem od strane tuženih, te da je Općinski sud u predmetnom postupku bio očito pristrasan kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, a da je Kantonalni sud povrijedio prava apelanta kada je takvu prvostepenu odluku potvrdio.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević