Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2554/20 (Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2554/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2554/20, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća "RAD" d.d. Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 058320 20 Pžp od 11. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 Pr 058320 20 Pr od 17. februara 2020.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 22. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Pr 058320 20 Pžp od 11. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 Pr 058320 20 Pr od 17. februara 2020.godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 17. februara 2020.godine apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 59., 67. i 70. Zakona o cestama FBiH, kažnjivo po članu 106. stav 1. tačka 6., 9. i 11. istog zakona, radi čega su mu primjenom navedenih odredbi i člana 22. stav 3., člana 24. i 25. Zakona o prekršajima utvrđene pojedinačne novčane kazne u novčanom iznosu i izrečena mu je uvjetna osuda kojom se apelantu utvrđuje jedinstvena novčana kazna u navedenom iznosu, a koja se neće izvršiti ukoliko u roku od 6 (šest) mjeseci ne počini novi prekršaj. Apelant je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu.
3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba branioca apelanta izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 17. februara 2020. godine. Uvažena je žalba predstavnika ovlaštenog organa Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Zenica i rješenje Općinskog suda od 17. februara 2020. godine je preinačeno u odluci o sankciji tako da su apelantu umjesto uvjetne osude, a zbog prekršaja iz člana 59., 67. i 70. Zakona o cestama FBiH, kažnjivo po članu 106. stav 1. tačka 6., 9. i 11. istog Zakona za koje je oglašen odgovornim prvostepenim rješenjem, primjenom navedenih zakonskih odredbi i člana 22. stav 3. Zakona o prekršajima, utvrđene pojedinačne novčane kazne u novčanim iznosima, te je uz primjenu člana 24. Zakona o prekršajima apelantu izrečena jedinstvena novčana kazna u novčanom iznosu. U preostalom dijelu rješenje prvostepenog suda je ostalo neizmjenjeno.
4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da se u skladu sa članom 84. Zakona o prekršajima ovaj sud ne može upuštati u razmatranje pravilnosti ocjene dokaza koju je izvršio prvostepeni sud. Također, Kantonalni sud nalazi da rješenje o prekršaju sadržava kratku ocjenu činjeničnog stanja u skladu sa odredbom iz člana 74. tačka 4. Zakona o prekršajima i da je prvostepeni sud valjano postupio kada je u obrazloženju rješenja o prekršaju iznio potpune i jasne razloge o utvrđenom činjeničnom stanju. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant u navedeno vrijeme i mjestu preduzimao radnje na izgradnji trase cjevovoda u cestovnom i zaštitnom pojasu navedene regionalne ceste, na osnovu izdatog odobrenja Kantonalne direkcije za ceste broj 12-2711348-3/18 od 26. februara 2019. godine kao upravitelja. Apelant je izgradnju u zaštitnom i cestovnom pojasu regionalne ceste vršio suprotno načinu i uvjetima utvrđenim u odobrenju, odnosno suprotno saglasnosti upravitelja cesta, jer iste nije planirao u periodu kada je slabiji intenzitet saobraćaja i radove nije završio u roku važenja izdatog odobrenja do 31. oktobra 2019. godine. Kantonalni sud je naveo da je apelant vršio radove na javnoj cesti i cestovnom pojasu, koji su oštetili javnu cestu odnosno kolovoz u velikoj mjeri i povećali troškove održavanja navedene ceste iznoseći zemlju i blato na cestu, te konačno da se vršilo postavljanje cjevovoda u trupu ceste čime se ugrožava sigurnost saobraćaja na cesti, bez odobrenja upravitelja ceste. U opisanim radnjama apelanta se i po nalazu Kantonalnog suda stiču sva obilježja navedenog prekršaja za koji je oglašen odgovornim rješenjem prvostepenog suda. Nadalje je Kantonalni sud naveo da se žalbom predstavnika ovlaštenog organa pobija rješenje prvostepenog suda zbog odluke o sankciji. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud kod odluke da apelantu izrekne uvjetnu osudu uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti da apelant do sada nije prekršajno kažnjavan i da su otklonili nedostatke o čemu su obavijestili nadležnog inspektora, dok otežavajućih okolnosti prvostepeni sud nije utvrdio. Kantonalni sud je naveo da u ovom konkretnom slučaju ne postoje takve okolnosti koje u smislu odredbe iz člana 25. stav 2. Zakona o prekršajima ukazale na opravdanost izricanja uvjetne osude, te je prvostepeni sud navedenim okolnostima dao veći olakšavajući značaj pogrešno ocijenivši da pružaju dovoljan osnov za odluku suda da se apelantu umjesto zakonom propisane novčane kazne izrekne samo upozorenje uz prijetnju novčanom kaznom bez njenog izvršenja. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije preciznije obrazložio na koji način je apelant otklonio nedostatke niti je adekvatno ocijenio jedinstvenu težinu počinjenih prekršaja protiv propisane zaštite javne ceste i sigurnosti saobraćaja na njoj, kao i stepen prekršajne odgovornosti. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je našao da u ovom konkretnom slučaju nisu postojale dovoljne okolnosti koje bi u smislu člana 25. stav 2. Zakona o prekršajima opravdale izricanje uvjetne osude apelantu, te da je izrečena sankcija nepravilna, pa je primjenom člana 91. stav 2. Zakona o prekršajima žalbu predstavnika ovlaštenog organa uvažio i rješenje prvostepenog suda preinačio u odluci o sankciji, tako da se apelantu umjesto uvjetne osude za predmetne prekršaje, a cijeneći olakšavajuće okolnosti koje je obrazložio prvostepeni sud, utvrde najniže propisane pojedinačne novčane kazne za prekršaje i primjenom člana 24. Zakona o prekršajima izrekne jedinstvena novčana kazna u navedenom iznosu koja je veća od svake pojedinačno utvrđene kazne, ali ne prelazi njihov zbir.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da u konkretnom slučaju ne postoje obilježja prekršaja za koje je pravno lice okrivljeno, da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da se sve opisane radnje u prekršajnom nalogu mogu podvesti pod jednu radnju izvođenja radova bez odobrenja na cesti, na koji način se ne bi izricale drakonske kazne apelantu. Apelant navodi i da je Kantonalni sud zauzeo dva oprečna stava kada je odlučivao po žalbi odgovornog lica u pravnom licuapelantu i kada je odlučivao o žalbi apelanta, gdje je apelant diskriminiran postupanjem Kantonalnog suda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatima postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević