Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2581/20 (Bora d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neovlašteno lice
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2581/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2581/20, rješavajući apelaciju Bore d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bora d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 V 081633 20 Gži od 4. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 V 081633 14 Ip od 11.

novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bora d.o.o. Banja Luka zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Travniku pod brojem 51 0 V 081633 14 Ip, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Bora d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Feđa Tihić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 V 081633 20 Gži od 4. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 V 081633 14 Ip od 11. novembra 2019. godine te zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 51 0 V 081633 14 Ip.

2. Rješenjem Općinskog suda od 11. novembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta od 26. septembra 2019. godine kojim se traži promjena aktivne legitimacije na strani tražitelja izvršenja. Odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta od 27. septembra 2019. godine kojim se traži odlaganje predmetnog izvršnog postupka do 31. marta 2019. godine.

3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba trećeg licaapelanta kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz spisa prvostepenog suda proizilazi da je tražilac izvršenja („Heta" d.o.o. Sarajevo ) 29. maja 2014.godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika („Bistua Nova" d.o.o. Vitez) radi naplate novčanog potraživanja u navedenom iznosu sa sporednim potraživanjima, na osnovu izvršne isprave i to pravosnažne i izvršne presude Općinskog sudu u Travniku broj 51 0 Ps 081633 15 Ps od 25. septembra 2017. godine. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud svojim rješenjem od 12. juna 2015. godine dozvolio predloženo izvršenje i odredio izvršenje u ovom predmetu zapljenom, procjenom i prodajom založenih pokretnih stvari izvršenika, te zabilježbom, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom nekretnina izvršenika pobliže označenih izrekom rješenja. Kantonalni sud je naveo da je apelant 26. septembra 2019. godine podnio prijedlog za stupanje na mjesto tražioca izvršenja u kome je naveo da je predmetno potraživanje tražitelja izvršenje preneseno na apelanta i to po ugovoru o ustupanju potraživanja i prenosu kolaterala i sporednih prava od 10.juna 2019. godine. Kantonalni sud je naveo da se, u izvršnom postupku, shodno odredbi člana 21. Zakona o izvršnom postupku, na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, prema kojima tužbom, prijedlogom za izvršenje i drugim podnescima, mogu disponirati samo stranke u postupku. U ovom slučaju, prijedlogom za izvršenje je mogao disponirati samo tražitelj izvršenja, a ne apelant kao treća osoba. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje može odrediti i po prijedlogu i u korist lica koje nije naznačeno u izvršnoj ispravi kao tražitelj izvršenja, ako javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje koje je predmet konkretnog izvršnog postupka, preneseno na njega, a ako se to ne može dokazati na taj način, prava vezana za prijenos potraživanja može dokazivati samo u parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je izvršenje u ovoj pravnoj stvari određeno na temelju izvršne isprave, a odredbom člana 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku nije propisana mogućnost prijenosa potraživanja koje proizilazi iz izvršne isprave, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjene pretpostavke za promjenu tražitelja izvršenja propisane ovom zakonskom odredbom. Posebno, što je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno, nakon čega sud ne može bez donošenja novog rješenja o izvršenju, promijeniti stranku u postupku, u konkretnom slučaju tražitelja izvršenja. Kantonalni sud je ukazao da je u vezi sa ovim pravnim pitanjem Građansko odjeljenje ovoga suda 23. oktobra 2019. godine zauzelo je pravni stav pod brojem 06 0 Su 012662 19 Su prema kome „povjerilac na kojeg je preneseno potraživanje u toku izvršnog postupka ne može stupiti u izvršni postupak u svojstvu novog tražitelja izvršenja u smislu člana 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku". Kantonalni sud je ukazao i na praksu Ustavnog suda i stavove zauzete u odlukama broj AP-740/15 od 11. oktobra 2017. godine, AP-4971/14 od 22. maja 2017. godine i AP-269/15 od 10. oktobra 2016. godine, u kojima su apelacije podnesene protiv odluka ovoga suda.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, povredu prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II.3/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, a nisu osporeni iznosi potraživanja ni valjanost ugovora o cesiji, te je stoga restriktivno tumačenje redovnih sudova odredbe člana 30. Zakona o izvršnom postupku povrijedilo prava apelanta. Apelant navodi i da je predmetni izvršni postupak trajao šest godina, što je dovelo do promjena okolnosti s obzirom na nezaustavljivost ekonomskih tokova i potražuje nematerijalnu štetu u iznosu od 3.000 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj skorijoj praksi rješavao identično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-4971/14 od 22. maja 2017. godine i broj AP-740/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Nadalje, u odnosu na navode apelanta kojim se žali na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da apelant nije učestvovao u predmetnom postupku čiju ukupnu dužinu problematizira (od 29. maja 2014.godine kada je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje do sada). Nadalje, Ustavni sud zapaža i da je po prijedlogu apelanta za stupanje na mjesto tražitelja izvršenja od 26. septembra 2019. godine pa do donošenja osporene odluke Kantonalnog suda 4. maja 2020. prošlo oko osam mjeseci, za koje vrijeme su sudovi donijeli dvije meritorne odluke na dvije instance. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka koji je vođen po prijedlogu apelanta se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Neovlašteno lice

9. U konkretnom slučaju, apelant u apelaciji problematizira dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka, koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 51 0 V 081633 14 Ip, navodi da je predmetni izvršni postupak trajao šest godina, pa po tom osnovu potražuje nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su stranke u navedenom izvršnom postupku „Heta" d.o.o. Sarajevo kao tražilac izvršenja i izvršenik „Bistua Nova" d.o.o. Vitez. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant kao treće lice podnio prijedlog za stupanje na mjesto tražioca izvršenja u predmetnom postupku, koji zahtjev je odbijen. Slijedom navedenog, apelant nije stupio u predmetni postupak u svojstvu stranke, slijedom čega Ustavni sud smatra da apelant, u ovom dijelu, nije ovlašteno lice za podnošenje apelacije.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2581/20 (Bora d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio