Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1133/19 (M. Z. i drugi)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1133/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1133/19, rješavajući apelaciju Mehe Zornića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mehe Zornića, Fehima Hajrića, Seje Sipovića, Semira Huseinovića, Esada Zornića i Sulejmana Duvnjaka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 127804 16 Rev od 20. decembra 2018. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Mehi Zorniću, Fehimu Hajriću, Seji Sipoviću, Semiru Huseinoviću, Esadu Zorniću i Sulejmanu Duvnjaku u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Mehi Zorniću, Fehimu Hajriću, Seji Sipoviću, Semiru Huseinoviću, Esadu Zorniću i Sulejmanu Duvnjaku zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Zornića, Fehima Hajrića, Seje Sipovića, Semira Huseinovića, Esada Zornića i Sulejmana Duvnjaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 127804 16 Rev od 20.

decembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Meho Zornić, Fehim Hajrić, Sejo Sipović, Semir Huseinović, Esad Zornić i Sulejman Duvnjak (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelant, petoapelant i šestoapelant ili apelanti), koje zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 127804 16 Rev od 20. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Džekosa“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. i 10 juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su u periodu od 12. do 24. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 16. februara 2010. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 127804 10 P od 31. decembra 2013. godine naloženo je tuženom da apelantima na ime naknade za topli obrok, naknade za prevoz, naknade za odvojeni život, prekovremeni rad, razlike manje isplaćene plaće i otpremnine isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da za apelante izvrši obračun i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te razliku manje uplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za određene vremenske periode, a što je preciznije navedeno u izreci prvostepene presude za svakog apelanta pojedinačno. Prvostepenom presudom su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata preko dosuđenih iznosa, što je za svakog od apelanata preciznije navedeno u izreci prvostepene presude. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da apelantima nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

7. Općinski sud je naveo koje dokaze je proveo u toku postupka (materijalna dokumentacija, između ostalog, ugovori o radu za apelante, zatim vještačenje po vještaku finansijske struke, saslušani apelanti u svojstvu parničnih stranaka, saslušan svjedok J. K.). Dalje je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti bili zaposlenici tuženog, kao i da su svi apelanti, osim trećeapelanta, kao zaposlenici tuženog odlazili u inostranstvo i obavljali rad u inostranstvu. Zatim je naveo da je sporno da li su apelantima isplaćene sve plaće i naknade na koje imaju pravo.

8. Dalje je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, koji je sačinio nalaz i mišljenje, te dopunu nalaza i mišljenja i koji je, između ostalog, utvrdio da postoji razlika naknade za odvojeni život za vrijeme rada u inostranstvu, te razlika doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Općinski sud je naveo da tuženi nije postupio u smislu člana 24. Općeg kolektivnog ugovora, a u vezi sa članom 69. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) i isplatio apelantima naknadu za odvojeni život za vrijeme rada u inostranstvu (visina naknade utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka). Također je naveo da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva prvoapelanta, drugoapelanta, četvrtoapelanta i petoapelanta koji se odnosi na obračunate doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na manje obračunate neto plaće, u smislu člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, čija visina je također utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka. Općinski sud je naveo da su apelanti u parničnom postupku uspjeli sa 70,46%, te je primjenom tog procenta odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i advokatske tarife.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 127804 14 Gž od 1. augusta 2016. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 127804 16 Rev od 20. decembra 2018. godine djelimično je usvojena revizija, nižestepene presude preinačene tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili isplatu naknade za odvojeni život i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Presudom Vrhovnog suda obavezani su apelanti da tuženom nadoknade troškove postupka koji su nastali povodom revizije.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizijom osnovano ukazano da apelantima ne pripada pravo na naknadu za odvojeni život za vrijeme rada u inostranstvu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 69. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora propisano da se dnevnice, naknada za odvojeni život od porodice i terenski dodatak međusobno isključuju. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da zaposlenici koji su ostvarivali pravo na terenski dodatak ne mogu ostvariti pravo na naknadu za odvojeni život. Zatim je naveo da je u članu 6. Ugovora o radu u inostranstvu, za apelante koji su imali takav zaključen ugovor i koji potražuju ovu naknadu, navedeno da za radnika koji koristi organizirani smještaj troškove smještaja snosi firma, a dio terenskog dodatka koji se odnosi na troškove prehrane isplaćuje se radniku u visini reguliranoj u Njemačkoj. Također je naveo da prema članu 16. Granskog kolektivnog ugovora, ukoliko se zaposlenik upućuje na rad u inostranstvo, ugovor o radu treba da sadrži, pored ostalog, i podatke o terenskom dodatku. Dalje je ukazao da iz te odredbe, kao i iz ugovora o radu u inostranstvu koje su apelanti zaključili s tuženim proizlazi da je apelantima za vrijeme rada u inostranstvu pripadalo pravo na terenski dodatak. Zatim je naveo da je u toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantima za vrijeme rada u Njemačkoj bio osiguran smještaj, pa su apelanti, eventualno, mogli tužbom zahtijevati isplatu dijela terenskog dodatka koji se odnosi na troškove prehrane. Imajući u vidu da terenski dodatak isključuje pravo na naknadu za odvojeni život, Vrhovni sud je naveo da apelantima ne pripada pravo na ovu naknadu, slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje naknade za odvojeni život.

12. Vrhovni sud je zatim naveo da je tuženi osnovano osporio zakonitost nižestepenih presuda u odnosu na obavezu da za apelante uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu razlike manje uplaćenih doprinosa za PIO. Također je naveo da je tuženi pravilno ukazao na odredbe Zakona o doprinosima Federacije BiH, prije svega član 7. stav 4. tog zakona, prema kojem osnovicu doprinosa za obveznika koji je u radnom odnosu s poslodavcem – rezidentom Federacije, a koji je upućen na rad ili stručno usavršavanje u inostranstvo, čine lična primanja koja bi za istu vrstu posla ostvario u Federaciji, s tim da ta osnovica ne može biti niža od prosječne mjesečne plaće u Federaciji. Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu izveli dokaze na okolnost da su im na plaće koje su primali za vrijeme rada u Njemačkoj uplaćivani doprinosi u iznosima manjim od onih propisanih citiranom odredbom Zakona o doprinosima Federacije BiH. Također je naveo da su iznosi doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, koje je prvostepenom presudom tuženi obavezan isplatiti za apelante, utvrđeni na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, a vještak ih je obračunao uzimajući za osnovicu razlike plaća koje tuženi nije isplatio apelantima. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se za rad koji se obavlja u inostranstvu ne plaćaju doprinosi po osnovici koju čini cijela isplaćena plaća, već, kako je navedeno, po osnovici u iznosu koji bi radnik ostvarivao da radi u Federaciji. Vrhovni sud je naveo da se na osnovu sačinjenog nalaza vještaka ne može utvrditi da je tuženi zaista dužan Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje uplatiti navedene iznose, zbog čega tužbeni zahtjevi u tom dijelu nisu osnovani.

13. Vrhovni sud je naveo da su nakon preinačenja nižestepenih presuda apelanti i tuženi uspjeli u sporu u podjednakom omjeru, te je cijeneći troškove koje su parnične stranke imale pred prvostepenim sudom (u žalbenom postupku nije postavljen zahtjev za naknadu troškova), na osnovu odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odlučio da svaka stranka ima snositi svoje troškove parničnog postupka pred nižestepenim sudovima. Također je naveo da su apelanti na osnovu iste zakonske odredbe dužni tuženom nadoknaditi troškove koji su nastali povodom revizije, a koji se sastoje od troškova sastavljanja revizije u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je naveo da je visina troškova utvrđena imajući u vidu uspjeh tuženog u revizionom postupku od oko 30%, primjenom odredbi čl. 12. i 13. tačka 3. alineja a) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te odredbi člana 31. Zakona o advokaturi.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelanti su naveli da Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke nije dao jasan stav o postojanju odlučnih činjenica, te da je zbog nedostatka valjanog pravnog obrazloženja povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je osnovan zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život za vrijeme rada u inostranstvu u skladu sa članom 24. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, te članom 69. Granskog kolektivnog ugovora, koje odredbe su citirali. Također su naveli da im je za vrijeme rada u inostranstvu bio osiguran smještaj, ali ne i ishrana, tako da Vrhovni sud nije imao valjan pravni osnov da odbije tužbeni zahtjev u tom dijelu. Dalje su naveli da se terenski dodatak ne odnosi isključivo na ishranu i smještaj kako to smatra Vrhovni sud, već da obuhvaća širi obim prava koja zaposlenima pripadaju za vrijeme rada van mjesta zaposlenja. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da im je pripadalo pravo na eventualno potraživanje dijela terenskog dodatka. Također su naveli da članom 6. zaključenih ugovora o radu u inostranstvu jeste bilo ugovoreno da za radnika koji koristi organizirani smještaj troškove smještaja snosi firma, ali da se time nije moglo isključiti pravo na dnevnice ili terenski dodatak ili naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice. Dalje su naveli da je Vrhovni sud donio pogrešnu odluku i u dijelu isplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje jer se nije tražila isplata razlike doprinosa na iznose isplaćenih plaća ostvarenih za vrijeme rada u inostranstvu, već za godine za koje tuženi nije nikako vršio uplatu doprinosa, te na iznos neisplaćenih plaća. Dalje su ukazali da nije tačno da je uspjeh parničnih stranaka u postupku podjednak s obzirom na to da su apelanti poslije odluke Vrhovnog suda u sporu uspjeli preko 70%, te da nisu pravilno primijenjene odredbe člana 386. stav 2. ZPP.

16. Osim toga, apelanti su istakli da ne postoje opravdani razlozi za ovako dugo trajanje postupka, slijedom čega je prekršeno njihovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelanti traže da im se na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 500,00 KM. b)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da tokom postupka koji je vođen pred tim sudom nisu učinjene povrede prava na koje se pozivaju apelanti, te je ukazao da je osporena odluka donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana ili odbije.

18. Kantonalni sud je u odnosu na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja postupka naveo da je zbog velikog broja predmeta Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine sačinilo plan za rješavanje predmeta, po kojem postupa i taj sud.

19. Općinski sud je naveo da od strane tog suda nisu povrijeđena prava apelanata.

20. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i konkretne razloge, te se oni nalaze u okviru važećih materijalnih i procesnih propisa. Dalje je ukazao da apelacionim navodima nije obrazložena tvrdnja da je došlo do navodnog kršenja ljudskih prava, te nije argumentirano ukazano na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni prava.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 386. stav (2) (2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 397. stav (2) (2)Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

22. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 16. stav 1. tačka 3.

Ukoliko se zaposlenik upućuje na rad u inostranstvo, ugovor o radu treba da sadrži pored podataka sadržanih u Zakonu o radu i sljedeće podatke:

terenski dodatak, naknada za topli obrok, naknada za prevoz, Član 69. stav (3) Dnevnice, naknada za odvojeni život od porodice i terenski dodatak međusobno se isključuju.

23. Zakon o doprinosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06, 14/08, 91/15, 104/16, 34/18 i 99/19).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o doprinosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (4) Za obveznika koji je u radnom odnosu sa poslodavcem - rezidentom Federacije, a koji je upućen na rad ili stručno usavršavanje u inostranstvo, kao i za obveznika zaposlenog u inostranstvu kod inostranog poslodavca, osnovicu doprinosa iz člana 4. tačka 1. ovog zakona čine lična primanja koja bi za istu vrstu posla ostvario u Federaciji, s tim da ta osnovica ne može biti niža od prosječne mjesečne bruto-plaće zaposlenih u Federaciji u skladu sa članom 6.a stav 2. ovog Zakona VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 127804 16 Rev od 20. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 5. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u konkretnom slučaju u pitanju radni spor u kojem su apelanti tražili isplatu naknada po osnovu radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporenu odluku

32. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud u predmetnom postupku proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog tražeći isplatu predmetnih naknada po osnovu radnog odnosa. Ustavni sud primjećuje da su Općinski sud i Kantonalni sud djelimično usvojili tužbene zahtjeve apelanata. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud djelimično usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude tako što je odbio tužbene zahtjeve u dijelu u kojem su apelanti tražili isplatu naknade za odvojeni život i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Vrhovni sud je također preinačio nižestepene presude i u odnosu na troškove parničnog postupka tako što je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

35. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene konačne odluke proizlazi da je tužbeni zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život za vrijeme rada u inostranstvu Vrhovni sud odbio primjenom odredbi člana 16. stav 1. tačka 3. i člana 69. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz odredbe člana 16. Granskog kolektivnog ugovora proizlazi da ugovor o radu zaposlenika koji se upućuje na rad u inostranstvo, između ostalih podataka, treba da sadrži i podatke o terenskom dodatku, dok iz odredbi člana 69. stav 3. navedenog ugovora slijedi da se dnevnice, naknada za odvojeni život od porodice i terenski dodatak međusobno isključuju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke slijedi da je ugovorima o radu u inostranstvu koje su apelanti zaključili s tuženim navedeno da troškove smještaja za radnike koji koriste organizirani smještaj snosi firma (pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je za vrijeme rada u inostranstvu za apelante bio osiguran smještaj), dok se dio terenskog dodatka (troškovi prehrane) isplaćuje u visini reguliranoj u Njemačkoj, te da su, slijedom navedenog, apelanti eventualno mogli zahtijevati isplatu dijela terenskog dodatka jer ova naknada isključuje pravo na naknadu za odvojeni život.

36. Dalje, u odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud donio pogrešnu odluku u odnosu na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke proizlazi da je Vrhovni sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu razlike manje uplaćenih doprinosa. U vezi s tim, iz obrazloženja osporene odluke slijedi zaključak da apelanti nisu izvodili dokaze na okolnosti da su im na plaće koje su ostvarili za vrijeme rada u inostranstvu uplaćivani doprinosi u manjim iznosima od iznosa koje propisuje odredba člana 7. stav 4. Zakona o doprinosima Federacije BiH. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je vještak finansijske struke u nalazu obračunao iznose doprinosa uzimajući za osnovicu razlike plaća koje tuženi nije isplatio apelantima, ali da se na taj način nije moglo utvrditi da je tuženi dužan uplatiti ove doprinose jer se za rad u inostranstvu ne plaćaju doprinosi po osnovici koju čini cijela isplaćena plaća, već po osnovici u iznosu koji bi radnik ostvarivao da radi u Federaciji.

37. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je taj sud cijenio troškove postupka pred prvostepenim sudom i da je imao u vidu uspjeh stranaka u postupku (podjednak omjer), te je u skladu s odredbama člana 386. stav 2. ZPP odlučio da stranke snose svoje troškove postupka pred nižestepenim sudovima.

38. Dovodeći relevantne odredbe prava (Granski kolektivni ugovor, Zakon o doprinosima i ZPP) na koje se pozvao Vrhovni sud u osporenoj konačnoj odluci u vezu s odlučenjem tog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na isplatu naknade za odvojeni život i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu razlike manje uplaćenih doprinosa što se odnosi na rad u inostranstvu, kao i na osnovu čega je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da su apelanti 16. februara 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 20. decembra 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od osam godina i 10 mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli protiv tuženog radi isplate naknada po osnovu radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, te da je šest apelanata podnijelo tužbu protiv tuženog, da je izveden veći broj materijalnih dokaza, da su apelanti saslušani u svojstvu parničnih stranaka, te saslušan svjedok J. K., kao i da je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

43. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da iz apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da su apelanti svojim postupanjem doprinijeli ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju u relevantnom periodu donesene ukupno tri meritorne odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao duže od tri godine i 10 mjeseci, dok je Kantonalni sud odluku o žalbi donio nakon dvije godine i sedam mjeseci, računajući od datuma donošenja prvostepene presude. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odluku o izjavljenoj reviziji Vrhovni sud donio nakon dvije godine i pet mjeseci, računajući od datuma donošenja drugostepene presude. Ustavni sud zapaža da Općinski sud i Vrhovni sud nisu ponudili obrazloženje za dužinu trajanja postupka pred tim sudovima, dok je Kantonalni sud naveo da je u konkretnom slučaju postupao u skladu s planom rješavanja predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se ta okolnost prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne može smatrati prihvatljivim opravdanjem za dužinu trajanja postupka jer javna vlast ima dužnost organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije, pa tako i standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu da je predmetni postupak ukupno trajao osam godina i 10 mjeseci, te da je u pitanju radni spor koji je po zakonu hitne prirode, te iako se radi o složenijem predmetu, Ustavni sud smatra da je ukupna dužina trajanja parničnog postupka bila prekomjerna.

44. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.

47. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

48. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer dužina trajanja predmetnog postupka od osam godina i 10 mjeseci u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz ovog člana.

50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovnog suda nema ničega što bi ukazalo na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa (Granski kolektivni ugovor, Zakon o doprinosima i ZPP) na štetu apelanata, odnosno kada se ima u vidu da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević