Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2627/20 (S.H.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2627/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2627/20, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. H.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000364 20 Rev 3 od 11. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 000364 19 Gž 5 od 27. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 000364 15 P2 od 31.

oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Marija Stanković Vukmirica, advokat iz Prijedora, podnio je 25. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 000364 20 Rev 3 od 11. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 000364 19 Gž 5 od 27. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 000364 15 P2 od 31. oktobra 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, okončanom osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju L.R. isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade ulaganja u zajednički posao proizvodnje briketa, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je da iz iskaza tužioca saslušanog u svojstvu parnične stranke, te svjedoka N.L. i S.F., proizilazi da su parnične stranke dogovorile zajedničku proizvodnju briketa i da je tužilac u tu svrhu registrovao radnju. Vrhovni sud je naveo da je tužilac bio zadužen za proizvodnju, a apelant za prodaju briketa, te je vozač S.F. dovozio briket do krajnjeg kupca, a nakon što isti naplati, novac predavao apelantu. Vrhovni sud je naveo da je tužilac platio novčani iznos za 3 mašine, te da je da je za osam mjeseci, koliko je trajala proizvodnja, od prodaje briketa apelant naplatio novčani iznos i novac zadržao za sebe. Vrhovni sud je naveo i da su parnične stranke prestale sa proizvodnjom briketa u SZR ,,8L-Briket“ u Nemili, kada su dogovorili da proizvodnju nastave, tako što će organizovati preduzeće pa je u tu svrhu apelant odvezao mašine i preostali briket, dok je suprotno dogovoru parničnih stranaka preduzeće „Alga" u Zenici registrovano na oca apelanta. Vrhovni sud je naveo da je apelant onemogućio tužioca da radi u navedenom preduzeću, zadržavajući mašine, novac od prodaje briketa i preostali briket, pa Vrhovni sud nalazi, da je između parničnih stranaka došlo do raskida ugovora o zajedničkoj proizvodnji briketa i da je zahtjev tužioca osnovan, shodno odredbama člana 132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da iz odredaba člana 132. stav 2., 4. i 5. ZOO proizilazi da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala (stav l.); da svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi (stav 4.); da strana koja vraća novac dužna je da plati zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila (stav 5.). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je, shodno odredbama člana 132. ZOO, osnovan zahtjev tužioca do dosuđenog iznosa.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II.3/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da su redovni sudovi u predmetnom postupku svoje odluke temeljili na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, odredaba ZOO, jer nisu utvrdili odlične činjenice za primjenu tih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri instance u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2627/20 (S.H.) | Sudska praksa | Aktio