Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-267/19 (D. S.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Disciplinski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 88
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopunama Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-267/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 267/19, rješavajući apelaciju Davora Slome, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Davora Slome podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 Rs 025366 15 Rev od 6. studenog 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Davor Slomo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Valentin Slišković, odvjetnik iz Kiseljaka, podnio je 18. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 Rs 025366 15 Rev od 6. studenog 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene „Hrvatske pošte“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. srpnja i 15. kolovoza 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužena su postupili po nalogu suda i dostavili odgovore na apelaciju, odnosno fotokopiju dostavnice, u razdoblju od 16. srpnja do 19. kolovoza 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 49 0 Rs 025366 13 Rs od 23. svibnja 2014. godine poništene su kao nezakonite odluke tužene od 6. rujna 2012. godine, 5. rujna 2012. godine i 28. kolovoza 2012. godine, obvezana je tužena da apelanta vrati na posao, na poslove koje je obavljao prije donošenja poništene odluke, i da mu uspostavi radnopravni status sa 6. rujnom 2012. godine, te da mu nadoknadi troškove postupka.
6. Prvostupanjski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelant radio kod tužene na radnom mjestu poštar, na poslovima podjele mirovina građanima, da je zadužio uputnice i novac za podjelu mirovina za srpanj 2012. godine i pri tome preuzeo ukupno 21.767,41 KM koji novac je trebao podijeliti umirovljenicima, da je apelant svojim potpisom potvrdio uredan primitak. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su nekoliko dana kasnije u poštu počele dolaziti stranke sa pritužbom da nisu dobile mirovinu nakon čega je kontrolor Nada Vučić 14. kolovoza 2012. godine sa apelantom sravnila stanje preuzetih i isplaćenih čekova i novca, te utvrdila da apelant nije isplatio šest mirovina u iznosu od 1.099,49 KM, a da kod sebe ima svega 100,00 KM, te da za isplate preostalih mirovina nedostaje 999,49 KM. Utvrđeno je da je Nada Vučić o utvrđenom činjeničnom stanju sačinila zapisnik, a potom o svemu obavijestila voditelja Jedinice Darija Bakulu, koji je nadređen apelantu. Dario Bakula je istoga dana, dakle 14. kolovoza 2012. godine, putem telefona kontaktirao sa apelantom i naložio mu da novac namiri u određenom roku, a kako apelant nije postupio po navedenom nalogu, o svemu je 17. kolovoza 2012. godine obavijestio upravitelja središta pošte u Vitezu Mirka Lujanovića, koji je pokrenuo stegovni postupak. prOdlukom od 28. kolovoza 2012. godine Stegovno povjerenstvo tužene proglasilo je odgovornim apelanta za težu povredu radne obveze iz radnog odnosa iz članka 93. stavak 1. točka
1. Pravilnika o radu, te mu je izrečena stegovna mjera - otkaz ugovora o radu bez otkaznog roka. U navedenoj odluci stoji da se teža povreda radne obveze ogleda u tome što je, radeći na radnom mjestu poštara u PU Kiseljak (isplaćujući mirovine za sedmi mjesec 2012. godine), napravio manjak u iznosu od 999,49 KM. Općinski sud je dalje utvrdio da je na navedenu odluku apelant izjavio priziv koji je Stegovno povjerenstvo za prizive tužene odlukom od 5. rujna 2012. godine odbilo kao neutemeljen, nakon čega je 6. rujna 2012. godine ravnatelj - predsjednik Uprave HP d.o.o. Mostar donio odluku kojom se apelantu otkazuje ugovor o radu sa 5. rujnom 2012. godine i raskida radni odnos bez otkaznog roka i bez prava na otpremninu.
7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredba članka
89. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zaključio da je odluka ravnatelja tužene od 6. rujna 2012. godine kojom se apelantu otkazuje ugovor nezakonita, naglasivši da se ugovor o radu može izvanredno otkazati (otkaz bez otkaznog roka) samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Općinski sud je istaknuo da se navedeni rok ima računati od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva izvanredni otkaz saznala osoba koja je kod poslodavca ovlaštena za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa, ili osoba koja je zbog ovlaštenja obvezna izvijestiti nadležnu osobu o činjenici teže povrede radnih obveza, a koja je razlog za otkaz. U tom pravcu Općinski sud je pojasnio da među strankama nije sporno da je svjedok Dario Bakula kao voditelj Jedinice ujedno i neposredno nadređen apelantu i kao takav ovlašten obavijestiti nadležnu osobu da postoji sumnja da je počinjena teža povreda radne dužnosti. Dario Bakula je i sam potvrdio da je za manjak novca saznao 14. kolovoza 2012. godine, pa se prekluzivni rok iz članka 89. ZOR-a za otkaz ugovora ima računati od toga dana (14. kolovoza 2012. godine) i taj rok ističe sa 29. kolovozom 2012. godine. Kako je odluka o otkazu ugovora o radu donesena 6. rujna 2012. godine, to znači izvan prekluzivnog roka od 15 dana, stoga je navedena odluka nezakonita, te je sud u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev usvojio.
8. Pri tome Općinski sud je ocijenio da nije utemeljen prigovor tužene da se kao dan saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz treba uzeti 5. rujan 2012. godine, kada je Stegovno povjerenstvo za prizive svojom odlukom konačno utvrdilo apelantovu odgovornost, jer okolnost da tužena putem svog Stegovnog povjerenstva provodi postupak provjere i utvrđivanja je li uposlenik odgovoran za težu povredu radnih obveza nije od utjecaja na početak i trajanje roka iz članka 89. ZOR-a.
9. Utemeljenost apelantovog tužbenog zahtjeva kojim traži da sud utvrdi da su nezakonite i odluka tužene od 28. kolovoza 2012. godine kojom je apelantu izrečena stegovna mjera - otkaz ugovora o radu bez otkaznog roka i odluka tužene od 5. rujna 2012. godine kojom je njegov priziv odbijen i prvostupanjska odluka potvrđena Općinski sud je detaljno raspravio na stranama od 9 do 11 obrazloženja presude.
10. Odlučujući o prizivu tužene Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 49 0 Rs 025366 14 Rsž od 23. prosinca 2014. godine kojom je priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena izvan prekluzivnog roka od 15 dana iz članka 89. ZOR-a nezakonita. Kako se radi o izvanrednom otkazu, tužena je dužna odmah reagirati, a ne čekati ishod provjera koje provode ovlašteni organi za reviziju ili organi za provedbu stegovnog postupka. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da nisu utemeljeni prizivni navodi tužene da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio i primijenio navedenu odredbu ZOR-a.
11. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj 49 0 Rs 025366 15 Rev od 6. studenog 2018. godine reviziju uvažio, obje nižestupanjske presude preinačio tako što je odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje kao nezakonitih odluka tužene od 6. rujna 2012. godine, 5. rujna 2012. godine i 28. kolovoza 2012. godine uz obvezu tužene da apelanta vrati na posao, na poslove koje je obavljao prije donošenja poništene odluke, uspostavi mu radnopravni status sa 6. rujnom 2012. godine i nadoknadi mu troškove postupka.
12. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tužena je u reviziji pravilno ukazala da stav nižestupanjskih sudova u pogledu primjene odredbe članka 89. ZOR-a nije pravilan. U svezi s tim, Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbu članka 89. ZOR-a, naglasivši da je okolnost da je proveden stegovni postupak u kome je utvrđeno da je apelant učinio povrede radne obveze, te da mu je izrečena stegovna mjera, dovoljna činjenična osnova za zaključak da nema mjesta za primjenu odredbe članka 89. ZOR-a. Suprotan pristup i izraženi stav nižestupanjskih sudova nije sukladan odredbi, odnosno svrsi navedenog propisa ZOR-a, koji ne propisuje vođenje stegovnog postupka. Obveza vođenja stegovnog postupka proizlazi iz odredbe članka 46. Zakona o javnim poduzećima, koja propisuje obvezu poduzeća da svojim aktima utvrde stegovni postupak i obvezu poslodavca da samo nakon provedenog stegovnog postupka uposleniku može otkazati ugovor o radu. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je Pravilnikom tužene o vođenju stegovnog postupka i utvrđivanju odgovornosti reguliran tijek stegovnog postupka i stegovne mjere.
13. Prema tome, u predmetnom slučaju od značaja je to je li stegovni postupak provođen. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zakonitost pobijane odluke o otkazu ugovora o radu ocijenili primjenom odredbe članka 89. ZOR-a. Naime, sa stajališta pravilne primjene navedene odredbe članka 89. ZOR-a pravno relevantan trenutak saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz nije kada je utvrđeno da nedostaje iznos od 999,49 KM od podjele mirovina, prema zapisniku kontrolora Nade Vučić, jer tada tuženoj nisu bile poznate sve okolnosti slučaja (kako je nastao manjak, je li slučajno ili je posljedica apelantovog propusta u obavljanju posla). Prema ocjeni Vrhovnog suda, tužena je tek nakon provođenja stegovnog postupka, 5. rujna 2012. godine, saznala za sve činjenice zbog kojih daje otkaz apelantu i postojanje apelantove odgovornosti za njih. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da zbog navedenih razloga, u konkretnom slučaju nije primjenjiv pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda, objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 59/2011, na koji se poziva apelant. Naime, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je apelant prilikom podjele mirovina svojim nemarnim izvršenjem radnih obveza prouzročio manjak novca tuženoj u iznosu od 999,49 KM, za koji je odgovoran, pa je time, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa iz članka 93. stavak 1. točka 1. Pravilnika o radu tužene (neizvršenje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršenje radnih obveza), zbog koje mu je zakonito otkazan ugovor o radu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
15. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te da obrazloženje osporene presude ne zadovoljava ni minimalne standarde potrebnog obrazloženja odluke. Apelant je ukazao na stav Vrhovnog suda, koji je iznesen u Rješenju broj 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. svibnja 2011. godine i objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1-2, siječanj - prosinac 2011. godine, prema kojem „u slučaju izvanrednog otkaza od strane poslodavca prekluzivni rok iz članka 89. ZOR-a počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva izvanredni otkaz saznala osoba koja je kod poslodavca ovlaštena odlučivati o pravima i obvezama iz radnog odnosa, ili osoba koja je, zbog svojih ovlaštenja, dužna izvijestiti nadležnu osobu o činjenici koja je razlog za otkaz“. Smatra da je Vrhovni sud u svom obrazloženju očigledno pogrešno zaključio da je tek nakon provedenog stegovnog postupka, 5. rujna 2012. godine, tužena saznala za sve činjenice zbog kojih je dala otkaz apelantu, aludirajući da bi se tek od tada mogao računati prekluzivni rok iz članka 89. tada važećeg ZOR-a, što je pogrešno zbog toga što ova odredba ne spominje sve činjenice, nego se odnosi samo na saznanje za činjenicu zbog koje se daje otkaz, a to je u konkretnom slučaju utvrđivanje da postoji manjak novca za isplatu mirovina.
16. Apelant napominje da je, u gotovo isto vrijeme kada je donesena presuda povodom revizije, Vrhovni sud donio, u gotovo identičnom slučaju kao što je ovaj, Presudu broj 49 0 P 027093 15 Rev od 10. srpnja 2018. godine kojom se revizija odbija. Usporedbom obrazloženja navedene presude od 10. srpnja 2018. godine i navedenog pravnog stava Vrhovnog suda iz Rješenja broj 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. svibnja 2011. godine dolazi se do zaključka da su u suglasju, a njihovom usporedbom sa osporenom presudom se dolazi do zaključka da je ona dijametralno suprotna. U situacijama kada Vrhovni sud u gotovo identičnim slučajevima donosi dijametralno suprotne odluke, bez obrazloženja zbog čega je to tako, nastaje iznimna pravna nesigurnost, koja ponovno dovodi do istoga, odnosno do povrede prava na pravično suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, koja je donesena sukladno važećim propisima Federacije BiH, kao i odredbama Ustava BiH, Europske konvencije, te drugim međunarodnim aktima. Vrhovni sud je, po nalogu Ustavnog suda, dostavio fotokopiju Rješenja broj 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. svibnja 2011. godine.
18. Tužena je predložila da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očito neutemeljenu, budući da je jasno da predočene činjenice u apelaciji ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava navedenih u apelaciji koja su zaštićena Ustavom. Iz navoda i činjenica iz apelacije ne iščitava se bilo kakva povreda prava zaštićenih Ustavom. Pored toga, tužena je istaknula kako je pravomoćna kaznena presuda o počinjenju kaznenog djela krađa i više nego opravdan razlog da poslodavac nije bio dužan omogućavati uposleniku iznošenje obrane, a što je tužena, ipak, u konkretnom slučaju učinila tek po provedenom stegovnom postupku 5. rujna 2012. godine, kada je saznala za sve činjenice zbog kojih je dala otkaz apelantu.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 88. stavak (1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
Članak 89.
Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88.a ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
20. Zakon o javnim poduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 8/05, 81/08, 22/09 i 109/12) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnim poduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 8/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 46.
Zaposlenik javnog poduzeća može biti razriješen samo po okončanju provedenog stegovnog postupka, propisanom u odgovarajućem poslovniku ili poslovnicama, osim ako je razriješen po skraćenom postupku.
VI.Dopustivost
21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 49 0 Rs 025366 15 Rev od 6. studenog 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. prosinca 2018. godine a apelacija je podnesena 18. siječnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. Suština apelacijskih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. Osim toga, povredu ovog prava apelant vidi i u tome što obrazloženje osporene presude ne zadovoljava ni minimalne standarde potrebnog obrazloženja odluke, te da je Vrhovni sud odstupio od ranije usvojenog stava u gotovo identičnim slučajevima u kojima je donosio dijametralno suprotne odluke.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe članka 89. ZOR-a i članka 46. Zakona o javnim poduzećima, zaključio da je tužena tek nakon provođenja stegovnog postupka, dakle 5. rujna 2012. godine, saznala za sve činjenice zbog kojih daje otkaz apelantu i postojanje apelantove odgovornosti za njih. Ustavni sud osobito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP 2325/19 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1816/19 od 10. rujna 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu u presudi osporenoj apelacijom Kantonalni sud je, između ostalog, istaknuo „da je kod tuženog kao javnog poduzeća, sukladno odredbi članka 46. Zakona o javnim poduzećima, proveden stegovni postupak u kome je utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti i da mu je izrečena stegovna mjera otkaz ugovora o radu, što predstavlja činjeničnu osnovu za zaključak da nema mjesta za primjenu odredbe članka 89. Zakona o radu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je tuženi tek nakon provođenja stegovnog postupka i donošenja konačne odluke po drugostupanjskom stegovnom povjerenstvu saznao za sve činjenice zbog kojih daje otkaz apelantu i za postojanje apelantove odgovornosti zbog teže povrede radne dužnosti. Raspravljajući o navodima apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti stajalište Vrhovnog suda koje je izneseno u Rješenju broj 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. svibnja 2011. godine i objavljeno u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1-2, siječanj - prosinac 2011. godine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj presudi, suprotno apelantovim prigovorima, bavio ovim pitanjem, te iz obrazloženja presude slijedi da u konkretnom slučaju [u kojem je tužena tek nakon provođenja stegovnog postupka, 5. rujna 2012. godine, saznala za sve činjenice zbog kojih daje otkaz apelantu i postojanje apelantove odgovornosti za njih] nije primjenjivo pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda, objavljeno u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 59/2011, na koje se poziva apelant [u kojem postupku je ostala neutvrđena odlučna pravna činjenica kada je nadležna osoba tužene saznala za činjenice zbog kojih je dan sporni otkaz], a koji navodi su identični navodima iz apelacija, utvrdivši da su prigovori neutemeljeni uz obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim u segmentu primjene prava.
31. U svezi s prigovorima kojim apelant ukazuje da je Vrhovni sud u istom predmetu usvojio dijametralno suprotan stav u svojim odlukama koje je donio u gotovo identičnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog slučaja ovi prigovori koje apelant dovodi u svezu s kršenjem prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje čine neutemeljenim. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sustava koji se zasnivaju na mreži sudećih i prizivnih sudova, s nadležnošću na određenom teritoriju. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi, Europski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stavak 41, 20. svibanj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunnjske, broj 21911/03, stavak 29, 24. ožujak 2009. godine). U konkretnom slučaju predmet apelacijskog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tužene o otkazu ugovora o radu, jer je tužena tek nakon provođenja dstegovnog postupka, 5. rujna 2012. godine, saznala za sve činjenice zbog kojih daje otkaz apelantu i postojanje apelantove odgovornosti za njih, za koju Ustavni sud u prethodnim stavcima ove odluke nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neutemeljenim ovi apelantovi prigovori. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz odluke Vrhovnog suda na koju je ukazao apelant (Presuda Vrhovnog suda broj 49 0 P 027093 15 Rev od 10. srpnja 2018. godine) proizlazi da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita zato što tuženi nije ispoštovao imperativne norme članka 46. Zakona o javnim poduzećima, odnosno zato što nije proveo stegovni postupak. Slijedom navedenog, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu praksu Vrhovnog suda na koju je ukazao apelant u apelaciji, ali da ona u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla utjecati na drugačiju odluku u ovom predmetu. Sukladno tome, Ustavni sud ove apelacijske prigovore smatra neutemeljenim. U odnosu na navode iz apelacije da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebice pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U protivnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih prizivnih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizijski navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge, sukladno zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.
32. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba zakona koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da su apelantu u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Navedeno posebice zato što je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio na kojim je relevantnim propisima materijalnog prava utemeljio svoju odluku, davši za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
33. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljene. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude dao detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tijekom postupka došlo do kršenja principa pravne sigurnosti.
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević