Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-120/19 (Bosna i Hercegovina - Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjeni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-120/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 120/19, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine - Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine - Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 067628 17 Pž od 16. novembra 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosna i Hercegovina - Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 9. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 067628 17 Pž od 16. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 067628 15 Ps od 7. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda zdravstvenog osiguranja USK Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 28. maja do 15. juna 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 067628 15 Ps od 7. jula 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da plati apelantu razliku manje refundirane naknade plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad u iznosu od 8.822,23 KM, i to iznosa od 3.209,08 KM na ime isplaćene neto-plate i iznosa od 5.613,15 KM na ime isplaćenih doprinosa iz plate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
6. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelant kao poslodavac isplatio svojoj uposlenici E. R. ukupan iznos od 9.233,04 KM na ime 80% neto-plate za period za koji je bila na bolovanju više od 42 radna dana i iznos od 4.136,91 KM na ime doprinosa. Naveo je da se apelant u dva navrata obraćao tuženom zahtjevom za refundiranje isplaćenih sredstava, te da je tuženi, pozivajući se na Odluku o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata koja se isplaćuje na teret Zavoda zdravstvenog osiguranja USK (u daljnjem tekstu: Odluka o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata), odobrio refundaciju apelantu u ukupnom iznosu od 6.124,00 KM. S tim u vezi je istakao da je u postupku bilo sporno da li je tuženi bio dužan izvršiti potpunu refundaciju apelantu, koji je tužbeni zahtjev temeljio na odredbama člana
34. Zakona o platama i naknadama u institucijama BIH, Zakona o zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZZO) i Zakona o doprinosima, ili je tuženi postupao u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima kada je odobrio refundaciju u skladu sa Odlukom o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata. Općinski sud je ukazao da je navedenom odlukom propisano da se najviši iznos naknade plate koja se isplaćuje na teret tuženog utvrđuje u visini jedne prosječne neto-plate isplaćene na području Federacije BiH a prije podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je nalazom i mišljenjem vještaka finansijsko-ekonomske struke potvrđeno da je tuženi refundirao apelantu iznose u skladu sa Odlukom o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio od tuženog refundaciju na ime privremene spriječenosti za rad u ukupnom iznosu od 3.209,08 KM, koji predstavlja razliku između iznosa koji je apelant isplatio zaposleniku i iznosa koji je tuženi refundirao apelantu. Općinski sud je ocijenio neosnovanim i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 5.613,15 KM na ime isplaćenih doprinosa na platu, jer je odredbom člana 3. st. 2. i 3. Odluke o naknadi plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad, koju je tuženi donio na osnovu ovlaštenja iz člana 57. stav 3. ZZO, propisano da pravno, odnosno fizičko lice zahtjev za refundaciju naknade plate podnosi na neto isplaćeni iznos naknade i da je obaveza plaćanja doprinosa na pravnom, odnosno fizičkom licu kod kojeg je osiguranik zaposlen. Pri tome je istakao da se navedeni zahtjev ne može temeljiti na odredbama čl. 118. i 119. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer se navedene odredbe ne odnose na postupak refundacije naknade plate, već na plaćanje doprinosa po osnovu privremene spriječenosti za rad osiguranika više od 42 dana.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 067628 17 Pž od 16. novembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
8. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je ukazao da je odredbom tačke I Odluke o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata propisano da se najviši iznos naknade plate koji se isplaćuje na teret Zavoda za zdravstveno osiguranje USK utvrđuje u visini jedne prosječne plate isplaćene na području Federacije BiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku prije podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je navedena odluka donesena na osnovu ovlaštenja iz člana 47. stav 3. i člana 57. stav 3. ZZO, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene navedenih zakonskih odredaba. Nadalje je naveo da je tuženi izvršio refundaciju plate u skladu sa odlukom svog upravnog odbora, te da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 3.209,08 KM. Takođe je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev kojim je tražio isplatu isplaćenih doprinosa obračunatih na naknadu plate zaposleniku, te da poslodavac ima pravo na refundaciju samo neto isplaćene naknade za period bolovanja više od 42 dana, a ne i doprinosa na tu naknadu. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 46. stav l. ZZO propisano da se naknada plate utvrđuje od osnovice za naknadu koju čini plata isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem je nastupio slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu, dok je visina naknade propisana Odlukom o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata. U konačnici je naveo da se zaposleniku isplaćuje neto-plata, pa tako i naknada plate u neto-iznosu, slijedom čega je zaključio da tuženi nije obavezan da refundira poslodavcu doprinose na platu i iz plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad zaposlenika.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Odluka o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plate predviđa manje prava od onih propisanih odredbom člana 47. stav 1. ZZO iako se radi o aktu niže pravne snage koji mora biti u saglasnosti sa zakonom. Navodi da osporene presude ne daju odgovor na apelantovu tvrdnju o nezakonitosti navedene odluke, te da je navedenu nepravilnost potvrdio Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH u izvještaju o reviziji finansijskih izvještaja Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo za 2010. godinu, kao i Ured za reviziju institucija Bosne i Hercegovine u izvještaju o reviziji izvještaja o izvršenju budžeta institucija BiH za 2011. godinu. Navodi da odredba člana 3. Odluke o naknadi plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad, kojom je propisano da pravno, odnosno fizičko lice zahtjev za refundaciju podnosi za neto isplaćeni iznos naknade, nije u saglasnosti sa odredbama člana 56. st. 1, 3. i 4. ZZO i člana 6.a Zakona o doprinosima, a što je iskazano u mišljenju Federalnog ministarstva finansija od 30. aprila 2014. godine. Takođe, navodi da kantonalni zavodi nisu ovlašteni da svojim aktima regulišu pitanje (ne)refundiranja doprinosa, već da su obavezni refundirati i neto-iznos naknade za bolovanje više od 42 dana i doprinose iz osnovice za tu naknadu.
b)Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva i da je taj sud o odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentovane razloge koji imaju uporište u pravilnoj ocjeni dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
11. Općinski sud je naveo da je apelantova žalba protiv presude tog suda dostavljena drugostepenom sudu koji je potvrdio prvostepenu presudu.
12. Tuženi je naveo da je prilikom obračuna i isplate naknade plate zbog privremene spriječenosti za rad postupao u skladu sa odredbom člana 56. st. 3. i 4. ZZO, te da nije bio dužan isplatiti apelantu doprinose na naknadu plate. Navodi da je Odluka o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata donesena na osnovu člana 47. stav 3. i člana 57. stav 3. ZZO, te da su osporene odluke donesene na osnovu zakona.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18 i 32/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13 i 87/13), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 34.
(Naknada za bolovanje) (1) Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na naknadu za vrijeme privremene spriječenosti za rad (bolovanje) do 30 dana u visini osnovne netoplaće isplaćene za prethodni mjesec.
(2) Za obračun naknade bolovanja za više od 30 dana primjenjuju se propisi kojima se uređuje ova oblast prema mjestu uplate doprinosa zaposlenog.
14. Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – OUS i 36/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11 i 100/14 - OUS), koji u relevantnom dijelu glasi:
a) Naknada plaće Član 42.
Osiguranici iz člana 19. tač. 1. do 7. i tač. 16. i 17. ovog zakona imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad (u daljem tekstu:
naknada plaće), ako su:
1. privremeno spriječeni za rad zbog bolesti ili povrede odnosno radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješteni u zdravstvenu ustanovu, 2. privremeno spriječeni za rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika, 3. izolovani kao kliconoše ili zbog pojave zaraze u njihovoj okolini, 4. određeni za pratioca bolesnika upućenog na liječenje ili ljekarski pregled u najbliže mjesto, 5. određeni da njeguju oboljelog supružnika ili djeteta pod uvjetima propisanim ovim zakonom.
[…] Član 46.
Naknada plaće utvrđuje se od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu.
[…] Član 47.
Naknada plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada.
Naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu:
1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, 2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem, 3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.
Visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.
Član 56.
Naknadu plaće iz člana 42. tač. 1. i 2. ovog zakona obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava:
1. pravno ili fizičko lice za prvih 42 dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputilo pravno ili fizičko lice, 2. preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, odnosno pravno ili fizičko lice za rad osiguranika invalida za prvih sedam dana bolovanja. Visinu naknade plaće iz stava 1. ovog člana utvrđuje općim aktom nadležni organ pravnog lica, odnosno fizičko lice.
Pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana obračunavaju i isplaćuju osiguraniku naknadu plaće i istekom 42 odnosno sedam dana bolovanja na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.
Kantonalni zavod osiguranja obavezan je vratiti isplaćenu naknadu plaće iz stava 3. ovog člana u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat.
Član 57.
Naknada plaće u vezi s korišćenjem zdravstvene zaštite iz člana 42. tač. 3. do 5. ovog zakona isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja od prvog dana korišćenja prava.
Naknadu plaće iz stava 1. ovog člana obračunava i isplaćuje pravno odnosno fizičko lice, s tim da je kantonalni zavod osiguranja obavezan vratiti isplaćenu naknadu u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat.
Provedbene propise o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće iz stava 1.
ovog člana donijet će upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.
15. Odluka o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata koja se isplaćuje na teret Zavoda zdravstvenog osiguranja USK („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 29/12) glasi: I Najviši iznos naknade plaće koji se isplaćuje na teret Zavoda zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona, utvrđuje se u visini jedne prosječne neto plaće isplaćene na području Federacije Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku prije podnošenja zahtjeva.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 067628 17 Pž od 16. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 16. novembra 2018. godine, a da je apelacija podnesena 9. januara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Ustavni sud, in primo, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Ustavni sud konstatuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati razliku između iznosa koji je isplatio zaposleniku u skladu sa odredbom člana 47. stav 1. ZZO i iznosa koji mu je tuženi refundirao u skladu sa Odlukom o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata uz obrazloženje da je navedena odluka donesena na temelju ovlaštenja iz člana 47. stav 3. i člana 57. stav 3. ZZO. Dakle, redovni sudovi su zaključili da je navedena odluka zakonita sa formalnog aspekta s obzirom na to da je donesena na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja, te pri tome nisu problematizovali ni njenu materijalnopravnu zakonitost. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant tokom prvostepenog i drugostepenog postupka osporavao zakonitost Odluke o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata, smatrajući da je suprotna odredbama ZZO, in concreto odredbi člana 47. stav 1. Ustavni sud ukazuje da zaposleniku, shodno odredbama člana 47. stav 1. u vezi sa članom 46. stav 1. ZZO, pripada pravo na naknadu plate u minimalnom iznosu od 80 % od plate za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu (s tim da naknada ne može biti niža od iznosa minimalne plate), koji je, shodno odredbi člana 56. stav 3, i nakon isteka 42 dana dužan obračunavati i isplaćivati poslodavac. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je odredbom člana 56. stav 4. propisano da je kantonalni zavod osiguranja „obavezan [je] vratiti isplaćenu naknadu“ poslodavcu. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je poslodavac dužan obračunati i isplatiti radniku naknadu plate u minimalnom iznosu od 80% plate za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu i da je kantonalni zavod dužan refundirati „isplaćenu“ naknadu poslodavcu. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je odredbom člana 47. stav 3. ZZO propisano da „visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja“. Dakle, navedene odredbe ZZO daju diskreciono pravo upravnim odborima kantonalnih zavoda osiguranja da svojim odlukama utvrde „visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće“. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja pri donošenju odluke, kao podzakonskog akta, mora kretati u zakonom propisanim okvirima, na način da iznos koji je dužan refundirati poslodavcu ne može biti niži od 80% od plate radnika za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu (s tim da ne može biti niži od iznosa minimalne plate), kako je to propisano odredbom člana 47. stav 1. ZZO. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi bili dužni da, pored formalnog, ocijene i materijalnopravni aspekt zakonitosti Odluke o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata, te da su propuštanjem vršenja te dužnosti, uprkos apelantovim prigovorima u tom pravcu, redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje.
27. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi bili dužni obavezati tuženog da mu refundira i doprinose na platu zaposlenika i da tuženi nije bio nadležan svojom odlukom propisati suprotno, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slične apelacione navode, te da u vezi s tim nije ustanovio proizvoljnost u postupanju redovnog suda u, mutatis mutandis, identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1075/14 od 26. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
29. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi osporenim odlukama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su primijenili Odluku o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plata bez ispitivanja njene materijalnopravne saglasnosti sa ZZO uprkos apelantovim prigovorima u tom pravcu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević