Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/20 (S. S.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2643/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godinegodine, u predmetu broj AP- 2643/20, rješavajući apelaciju Senada Suljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senad Suljić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 393794 15 Gž od 19. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 393794 13 P od 20. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Hajran Zeba i Hajro Hota, advokati iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 393794 15 Gž od 19. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 393794 13 P od 20. februara 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 393794 13 P od 20. februara 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja JU za scensko muzičke djelatnosti " POZORIŠTE MLADIH" Sarajevo kojim je traženo da sud naloži apelantu da tužitelju preda u posjed stan pobliže označen izrekom presude, slobodan od ljudi i stvari, kao i da mu po osnovu bespravnog korištenja predmetnog stana plaća mjesečno novčani iznos počev od 23. decembra 2011. godine pa do konačne predaje u posjed, uz naknadu troškova postupka. Tužitelj je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. Osporenom presudom Kantonalnog suda, djelomično je uvažena žalba tužitelja i prvostepena presuda je preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za predaju u posjed stana i troškovima postupka, tako da je naloženo apelantu da tužitelju preda u posjed slobodan od ljudi i stvari stan pobliže označen izrekom presude, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, na kojem je nosilac stanarskog prava bila S.M, koja je umrla 17. marta 2000. godine. Kantonalni sud je naveo da je u upravnom postupku odbijen prijedlog apelanta za donošenjem rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, sa obrazloženjem da nije protekao rok od 5 godina od momenta zaključenja Ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključen dana 8. decembra 1997. godine između apelanta kao davaoca izdržavanja i S.M, kao primaoca izdržavanja, do momenta smrti nosioca stanarskog prava, shodno odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima. U obrazloženju je navedeno i da nije postojala ekonomska zajednica života od 1984. godine, između predlagatelja (apelanta) i nosioca stanarskog prava, već je relevantan period ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju, odnosno prijave apelanta i njegovih članova porodičnog domaćinstva na predmetnoj adresi, tj. 1998. godina. Kantonalni sud je naveo da, suprotno zaključku prvostepenog suda, nisu ispunjeni uslovi propisani članom 30. stav 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, za sticanje stanarskog prava apelanta, bespravnim korištenjem stana duže od 8 godina, jer od momenta smrti nosioca stanarskog prava tj. od 17. marta 2000. godine, pa do 6. decembra 2000. godine, kada se stanarsko pravo više ne može sticati shodno članu 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nije protekao rok od 8 godina bespravnog korištenja stana da bi apelant po tom osnovu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da bi zbog toga tužbeni zahtjev za predaju u posjed stana bio neosnovan. Kantonalni sud je ukazao da se odredbe članova 1., 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, odnose se samo na slučajeve nezakonitog useljenja u stan u društvenoj svojini na kojem nije stečeno stanarsko pravo, dok je u konkretnom slučaju postojalo stečeno stanarsko pravo S.M. na predmetnom stanu, koje je prestalo njenom smrću 17. marta 2000. godine, pa rok od 8 godina za sticanje stanarskog prava primjenom odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima može teći samo od momenta kada je prestalo svojstvo stanarskog prava ranijeg nosioca. Kantonalni sud je naveo i da je također, u pravomoćno okončanom upravnom postupku, kojim je odbijen prijedlog apelanta za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana , utvrđeno da je apelant bespravni korisnik stana, jer se ne može smatrati licem koje trajno živi i stanuje sa nosiocem stanarskog prava da bi se mogao smatrati korisnikom stana u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je naveo i da je odredbom člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, koji se na osnovu člana

372. Zakona o stvarnim pravima, primjenjuje u ovom predmetu, propisano je da vlasnik može tužbom zahtijevan od posjednika povraćaj individualno određene stvari (stav 1), da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (stav 2), i da pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva (stav 3.). Kantonalni sud je ukazao da, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, ispunjeni su uslovi iz člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima za predaju u posjed stana. Kantonalni sud je naveo i da usvajanjem tužbenog zahtjeva za predaju u posjed stana, ne može se smatrati da je došlo do ometanja prava na dom, čak i ukoliko bi se predmetni stan mogao smatrati domom apelanta u smislu člana 8. Evropske konvencije. Kantonalni sud je naveo da i u slučaju da je došlo do ometanja prava na dom, nema povrede člana 8. Evropske konvencije ukoliko je to ometanje u skladu sa zakonom, ako slijedi legitiman cilj i ako je neophodno u demokratskom društvu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da u konkretnom slučaju, koji je u svemu specifičan i reguliran posebnim zakonom kao lex specialis u vezi relevantne primjene materijalnog prava, nema mjesta primjeni Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Apelant navodi i da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravno u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, suprotno shvatanju Kantonalnog suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o vlasničko pravnim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/20 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio