Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1085/19 (M. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Stara devizna štednja
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1085/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1085/19, rješavajući apelaciju Mihajla Kvasnija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mihajla Kvasnija.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 244274 18 Gž od 14. novembra 2018. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mihajlo Kvasni (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sonja Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 244274 18 Gž od 14. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Addiko banke a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 29. juna 2020. i 9 jula 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 244274 16 P od 22. marta 2018. godine obavezana je tužena da apelantu isplati iznos od 6.075,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku tražio da mu kao nasljedniku iza Kate Stefanija (u daljnjem tekstu: ostavilac) tužena isplati iznos od 6.075,38 KM. Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Osnovnog suda od 18. januara 2016. godine apelant proglašen za zakonskog nasljednika iza ostavioca na 18.617 obveznica Republike Srpske za verificiranu staru deviznu štednju, koje su bile registrirane na ostavioca kod Centralnog registra hartija od vrijednosti a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centralni registar), te da je Centralni registar nakon smrti ostavioca isplatio dva dospjela anuiteta na njen bankarski račun otvoren kod tužene. Nadalje je utvrdio da se apelant zahtjevom za deblokadu i prenos novčanih sredstava od 20. jula 2016. godine obraćao tuženoj sa zahtjevom za isplatu po deviznoj knjižici, uz obrazloženje da je proveo postupak prenosa obveznica sa ostavioca na sebe i da je Centralnom registru dostavio podatke o bankarskom računu kod tužene na kojem bi se trebao nalaziti iznos od 6.077,69 KM, te je apelant tražio isplatu tog iznosa. Naveo je da je tužena dopisom od 3. augusta 2016. godine obavijestila apelanta da ne može postupiti po njegovom zahtjevu jer se iznos od 6.075,38 KM ne može smatrati njegovim vlasništvom s obzirom na to da je „iznos uplaćivan nakon smrti Stefanija Kate, a po osnovu devizne štednje“, te da se radi o naknadno pronađenoj imovini, uz sugestiju da je potrebno voditi postupak radi donošenja dopunskog ostavinskog rješenja. Osnovni sud je naveo i da je tužena dopisom od 5. oktobra 2016. godine obavijestila sud da je primila apelantov zahtjev za deblokadu bankarskog tekućeg računa ostavioca, ali da po njemu nije postupila. Shodno navedenim utvrđenjima, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. U vezi s tim je istakao da je apelant rješenjem o nasljeđivanju proglašen nasljednikom ostavioca upravo na obveznicama stare devizne štednje i da je samim tim ovlašten da od tužene zahtijeva isplatu utuženog novčanog iznosa jer je apelant momentom smrti prednika postao sukcesor kako njegovih prava tako i obaveza. Pri tome je naglasio da činjenica da je apelant proglašen nasljednikom na obveznicama koje su kasnije, isplatom od strane emitenta, pretvorene u novčani iznos ne znači da se radi o nekoj drugoj novčanoj vrijednosti ili nekoj novoj stvari, slijedom čega je zaključio da se ne radi o naknadno pronađenoj imovini, kako je to tvrdila tužena. Istakao je i da, ukoliko bi se radilo o naknadno pronađenoj imovini, ne postoji obaveza apelanta da traži da se u skladu s odredbama Zakona o vanparničnom postupku donese rješenje o naknadno pronađenoj imovini jer je momentom smrti prednika apelant, shodno odredbi člana 23. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, stekao pravo vlasništva na naslijeđenoj stvari, te da bi eventualno sudsko rješenje imalo samo deklaratorni karakter. U konačnici, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene s obzirom na to da je tužena dopisima od 3. augusta 2016. i 5. oktobra 2016. godine potvrdila da se kod nje nalaze predmetna novčana sredstva. Stoga je obavezao tuženu da apelantu isplati utuženi iznos, primjenom odredbi člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 244274 18 Gž od 14. novembra 2018. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu odbijen.

8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim je istakao da su parnične stranke i prvostepeni sud pogrešno izjednačili verificiranu staru deviznu štednju, deviznu knjižicu i obveznice po osnovu stare devizne štednje s tekućim računom ostavioca i novčanim sredstvima na tom računu. Okružni sud je ukazao da je odredbama ZOO propisano da ako je novčani depozit primljen kao ulog na štednju, banka izdaje deponentu štednu knjižicu (član 1043. stav 1), u koju se unose sve uplate i podizanja novca (član 1044. stav 1), da se ugovorom o bankarskom tekućem računu banka obavezuje da nekom licu otvori poseban račun i da preko njega prima uplate i vrši isplate u granicama njegovih sredstava i odobrenog kredita (član 1052), te da se novčana sredstva na tekućem računu ostvaruju uplatama od strane deponenta i naplatama novčanih iznosa izvršenih za njegov račun (član 1054. stav 1). Zatim da, shodno odredbama čl. 1056. i 1057. stav 1. ZOO, korisnik tekućeg računa može u svakom trenutku raspolagati saldom koji se na računu pojavljuje u njegovu korist, osim ako je ugovoren otkazni rok, te da banka odgovara za izvršenje naloga deponenta prema pravilima ugovora o nalogu. Također je ukazao da je odredbom člana 5. st. 1. i 3. tačka v) Zakona o uvjetima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj propisano da verifikacija predstavlja neophodan postupak kojim se identificiraju lica koja potražuju sredstva na računima stare devizne štednje, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje svakog potražioca i registriraju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, te da potvrda o verifikaciji predstavlja osnov za izmirenje potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, a izdaje se u obliku formulara koji sadrži, između ostalog, broj bankarskog tekućeg računa na koji će biti izvršena gotovinska isplata i isplate po osnovu emitiranih obveznica. U vezi s tim je ukazao da se stara devizna štednja koja se u postupku verifikacije dokazivala deviznom knjižicom i čije izmirenje je, u konkretnom slučaju, obaveza Republike Srpske koju izvršava emisijom obveznica i isplatom dospjelih anuiteta na bankarski tekući račun imaoca obveznica, ne može izjednačiti s bankarskim tekućim računom na koji je dio anuiteta isplaćen. Naglasio je da banka na tekući račun prima uplate u korist i vrši isplate na teret novčanih sredstava lica za koje je taj račun otvoren, bez obzira na porijeklo uplaćenih sredstava i uz pretpostavku da sredstva na računu pripadaju korisniku računa. Stoga je, prema stavu Okružnog suda, s ciljem raspolaganja novčanim sredstvima na tekućem računu nakon smrti njegovog korisnika, potrebno u ostavinskom postupku utvrditi da li novčana sredstava koja se nalaze na tekućem računu ulaze u zaostavštinu i ko je njihov nasljednik, odnosno kome je priznato svojstvo nalogodavca koji kod banke može zahtijevati isplatu tih sredstava. Slijedom navedenog je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je rješenje o nasljeđivanju od 18. januara 2016. godine bio dovoljan osnov prema kojem je tužena bila dužna da apelantu „prenese sva novčana sredstva koja se nalaze na računu ostavioca“. Pri tome je istakao da iz rješenja o nasljeđivanju od 18. januara 2016. godine proizlazi da apelant nije jedini zakonski nasljednik iza ostavioca i da je proglašen zakonskim nasljednikom samo na dijelu zaostavštine, odnosno na 18.617 obveznica Republike Srpske koje se odnose na verificiranu staru deviznu štednju. Okružni sud je ukazao da navedene obveznice, u suštini, predstavljaju iznos od 18.617,00 KM glavnice duga po osnovu računa stare devizne štednje, od čega su dva anuiteta dospjela na naplatu i isplaćena ostaviocu za života na tekući bankarski račun, slijedom čega je zaključio da su se i u momentu otvaranja zaostavštine određena novčana sredstva već nalazila na tekućem računu ostavioca i da o tim sredstvima nije raspravljano u ostavinskom postupku. S obzirom na to da rješenjem o nasljeđivanju nije utvrđeno da je apelant zakonski nasljednik novčanih sredstava koja se nalaze na tekućem računu ostavioca, Okružni sud je zaključio da tužena nije bila u obavezi da postupi po apelantovom zahtjevu za isplatu. Pri tome je naglasio da tužena, kao banka nalogoprimac, ne može da preuzima ulogu organa pred kojim se raspravlja zaostavština i da utvrđuje ko je ovlašten da zahtijeva prenos novčanih sredstava koja se nalaze na računu ostavioca, te istakao da je tužena više puta upućivala apelanta da se obrati sudu sa zahtjevom za donošenje dopunskog rješenja na osnovu kojeg bi mogao dokazati da je kao nasljednik aktivno legitimiran da zahtijeva prenos spornih novčanih sredstava.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da ga u konkretnom slučaju nije bilo potrebno proglasiti za nasljednika ostaviočeve štedne knjižice s obzirom na to da su za vrijeme njegovog života sredstva deponirana na osnovu štedne knjižice verifikacijom, shodno Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, pretvorena u obveznice, za čiju isplatu je zadužen Centralni registar. Navodi da iz tog razloga apelant, da je proglašen nasljednikom na štednoj knjižici, ne bi mogao tražiti isplatu deponiranih sredstava od banke jer su sredstva pretvorena u obveznice. Nadalje navodi da iz obrazloženja drugostepene odluke proizlazi da je u konkretnom slučaju bilo neophodno donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju koje bi obuhvatilo kako dospjele tako i buduće anuitete, za šta smatra da je potpuno suvišno s obzirom na to da je apelant rješenjem o nasljeđivanju proglašen jedinim zakonskim nasljednikom na 18.617 obveznica Republike Srpske, dok anuitetne isplate predstavljaju samo obročno ispunjenje te obaveze. Apelant navodi da je, shodno odredbi člana 23. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, u vezi s odredbom člana 146. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, u trenutku ostaviočeve smrti postao vlasnik obveznica za verificiranu staru deviznu štednju, dok rješenje o nasljeđivanju ima samo deklaratorni karakter, te da je u predmetnom sporu tražio isplatu tri anuiteta koja su izvršena nakon smrti ostavioca (30. januara 2015, 30. jula 2015. i 30. januara 2016. godine). Dalje navodi da je pogrešan zaključak Okružnog suda da iz predmetnog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da apelant nije jedini zakonski nasljednik ostavioca i da sud izjednačava testamentarnog nasljednika, koji je naslijedio nekretnine, s apelantom koji je kao brat ostavioca jedini zakonski nasljednik na predmetnim obveznicama. U konačnici navodi da apelant nije izjednačio staru deviznu štednju s tekućim bankarskim računom, kako to smatra drugostepeni sud, već je tvrdio i dokazao da su na račun preminule nakon njene smrti isplaćena tri anuiteta koja se odnose na predmetne obveznice.

b)Odgovori na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

11. Tužena je navela da je apelacija očigledno neosnovana i predložila je da je Ustavni sud odbaci. Navela je da apelant nije obrazložio u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje, te da je apelant imao mogućnost da pred sudom raspravlja u predmetnom postupku i predloži i izvede dokaze na kojima zasniva tužbeni zahtjev, zbog čega smatra da apelantova prava ni na koji način nisu ugrožena. Navela je da je Okružni sud detaljno obrazložio da predmetno rješenje o nasljeđivanju nije podobno za izvršenje jer njime nije utvrđeno da je apelant nasljednik sredstava na tekućem bankarskom računu ostavioca.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje svojine Član 23.

(1)Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

[…] (5)Nasljednik stiče svojinu naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno. Sticanjem prava svojine nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno posebnim zakonom ili koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96), kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262.

(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.

[…] Štedna knjižica Član 1043.

Ako je novčani depozit primljen kao ulog na štednju, banka, odnosno štedno-kreditna organizacija izdaje deponentu štednu knjižicu.

Štedna knjižica može biti izdata samo na ime određenog lica ili na donosioca.

Upis u knjižicu Član 1044.

U štednu knjižicu se unose sve uplate i podizanja novca.

Upisi u knjižicu potvrđeni pečatom banke i potpisom ovlašćenog lica su dokaz o uplatama, odnosno podizanjima u odnosima između banke i ulagača.

Suprotan sporazum je ništav.

BANKARSKI TEKUĆI RAČUN

Pojam Član 1052.

Ugovorom o bankarskom tekućem računu banka se obavezuje da nekom licu otvori poseban račun i da preko njega prima uplate i vrši isplate u granicama njegovih sredstava i odobrenog kredita.

Raspolaganje saldom Član 1056.

Korisnik tekućeg računa može u svakom trenutku raspolagati saldom koji se na računu pojavljuje u njegovu korist, osim ako je ugovoren otkazni rok.

Primjena pravila ugovora o nalogu Član 1057.

Banka odgovara za izvršenje naloga deponenta prema prilivima ugovora o nalogu.

Ako nalog treba da se izvrši u mjestu gdje banka nema poslovnu jedinicu, ona može to obaviti preko druge banke.

14. Zakon o uvjetima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/08).

II. PRAVILA VERIFIKACIJE

Član 5.

(1) Verifikacija predstavlja neophodan postupak kojim se identifikuju lica koja potražuju sredstva na računima stare devizne štednje (u daljem tekstu:

potražilac), vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje svakog potražioca i registriraju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju, a ne redefiniraju i ne raskidaju postojeća prava.

(2) Nakon završetka verifikacije, potražilac dobiva potvrdu o verifikaciji koja identifikuje potražioca i verificira iznos računa stare devizne štednje.

(3) Potvrda iz stava 2. ovog člana predstavlja osnov za izmirenje potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje i izdaje se u obliku formulara koji propisuje ministar finansija Republike Srpske i sadrži:

a) svaki pojedinačni račun iz člana 1. ovog zakona i verificirani iznos,

b) identitet vlasnika i

v) naziv banke i broj bankarskog tekućeg računa na koji će biti izvršena gotovinska isplata i isplate po osnovu emitovanih obveznica.

(4) Ako potražilac raspolaže sa više računa u jednoj ili više banaka na teritoriji Republike Srpske, svi računi pojedinačno se verificiraju i iznosi sabiraju radi utvrđivanja ukupnog iznosa potraživanja. Svaki pojedinačni potražilac dobiva samo jednu potvrdu o verifikaciji.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 244274 18 Gž od 14. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 11. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu novčanog iznosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

25. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da apelant nije dokazao da je aktivno legitimiran da od tužene potražuje isplatu utuženog novčanog iznosa. Naime, Okružni sud je ukazao da su ostaviocu za života isplaćena dva anuiteta na ime verificirane stare devizne štednje, slijedom koje činjenice je izveo zaključak da su se i u momentu otvaranja zaostavštine određena novčana sredstva već nalazila na bankarskom tekućem računu ostavioca i da o tim sredstvima nije raspravljano u ostavinskom postupku. Stoga je zaključio da apelant nije dokazao da je upravo on zakonski nasljednik novčanih sredstava koja se nalaze na bankarskom tekućem računu ostavioca jer bankarski tekući račun ostavioca nije bio obuhvaćen rješenjem o nasljeđivanju, te da iz tog razloga nema pravo da od tužene zahtijeva isplatu tih sredstava. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud utvrdio, koje utvrđenje je Okružni sud prihvatio kao pravilno, da je tužena, odgovarajući na apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 6.077,69 KM (za koji je apelant smatrao da se nalazi na ostaviočevom bankarskom tekućem računu po osnovu verificirane stare devizne štednje), dopisom od 3. augusta 2016. godine obavijestila apelanta da ne može postupiti po njegovom zahtjevu jer se iznos od 6.075,38 KM ne može smatrati njegovim vlasništvom s obzirom na to da je „iznos uplaćivan nakon smrti Stefanija Kate [ostavioca], a po osnovu devizne štednje“. Iz navedenog proizlazi da se apelant obratio tuženoj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 6.077,69 KM jer je smatrao da su novčana sredstva po osnovu verificirane stare devizne štednje, odnosno obveznica, uplaćena na bankarski tekući račun ostavioca upravo u tom iznosu, ali ga je tužena obavijestila da je po tom osnovu, nakon smrti ostavioca, na bankarski tekući račun ostavioca uplaćen iznos od 6.075,38 KM, a ne iznos od 6.077,69 KM, nakon čega je apelant pokrenuo predmetni parnični postupak u kojem je potraživao isplatu tog iznosa (6.075,38 KM). Dakle, iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je navedenim dopisom tužena potvrdila da je novčani iznos u utuženom iznosu (6.075,38 KM) isplaćen na ostaviočev bankarski tekući račun, nakon njegove smrti, na ime anuitetne isplate po osnovu sredstava verificirane stare devizne štednje, odnosno obveznica Republike Srpske. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je činjenica da li su se u momentu smrti ostavioca na njegovom bankarskom tekućem računu već nalazila određena novčana sredstva uplaćena po osnovu sredstava verificirane stare devizne štednje ili po drugom osnovu irelevantna za rješavanje predmetnog spora. Naime, apelant, kako je već navedeno, tužbenim zahtjevom nije potraživao isplatu svih sredstava koja se nakon smrti ostavioca nalaze na njegovom bankarskom tekućem računu, već samo onih sredstava koja su isplaćena na bankarski tekući račun ostavioca po osnovu verificirane stare devizne štednje, odnosno obveznica, nakon ostaviočeve smrti, dakle nakon što je apelant, shodno odredbi člana 23. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, postao jedini ostaviočev nasljednik na svim obveznicama, što je naknadno konstatirano i rješenjem o nasljeđivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud proizvoljno postupio kada je, iz razloga nedostatka aktivne legitimacije, odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena kao jedinom zakonskom nasljedniku predmetnih obveznica isplati iznos koji je, na ime anuitetne otplate upravo obaveze iz tih obveznica, isplaćen na bankarski tekući račun ostavioca nakon njegove smrti.

26. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je osporenom odlukom, zbog nedostatka aktivne legitimacije, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je, kao jedini zakonski nasljednik na predmetnim obveznicama koje predstavljaju verificiranu staru deviznu štednju, tražio isplatu anuiteta koji su po tom osnovu isplaćeni na ostaviočev bankarski tekući račun nakon njegove smrti.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1085/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio