Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2650/20 (LJ.M.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2650/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2650/20, rješavajući apelaciju Lj. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Lj. M.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Mal 169621 19 Rev od 18. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lj. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jelena Bogdanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 169621 19 Rev od 18. februara 2020. godine.

2. Osporenom presudom Vrhovnog suda, usvojena je revizija tuženog JP „Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka, Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 169621 13 Mal od 6. decembra 2018. godine i Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 169621 19 Gž od 22. aprila 2019. godine su preinačene, tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu u novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka, je odbijen i obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da u smislu člana 31., 33., 37. i 45. Zakona o javnim putevima, obaveza tuženog je da obezbijedi stalnu prohodnost i bezbjedan saobraćaj na autoputu, pa on odgovara samo za štetu koja je nastala zbog neizvršenja te obaveze (ako je propustio dužnost da ukloni prepreke sa kolovoza i da autoput održava u stanju koje omogućava nesmetan i bezbjedan saobraćaj). Vrhovni sud je naveo da je u ovom slučaju utvrđeno da na dionici autoputa na kojoj se desila predmetna saobraćajna nezgoda postoji metalna zaštitna ograda, što znači da je tuženi preduzeo mjere na sprečavanju štete koja može nastati silaženjem životinja na autoput. Vrhovni sud je ukazao da je za naknadu štete koju na imovini prouzrokuje divljač odgovorna organizacija koja gospodari lovištem na području kojeg je nastala šteta. Zec na autoputu ima svojstvo opasne stvari, ali za štetu koja potiče od zeca kao i druge lovostajem zaštićene divljači odgovara lovačko društvo koje upravlja lovištem u reonu javnog puta na kojem je došlo do štete, po principu objektivne odgovornosti odnosno odgovornosti za opasnu stvar kao njen imalac (član 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), a ne tuženi. Vrhovni sud je naveo da i put ima svojstvo opasne stvari (zbog krivina, nagiba, neočekivanih i iznenadnih prepreka na putu i dr.) ali u ovom slučaju šteta nije nastala zbog svojstava puta kao opasne stvari, pa je pogrešan stav drugostepenog suda da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu po principu objektivne odgovornosti. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da predmetna šteta nije nastala zbog propusta u održavanju autoputa, gdje bi tuženi odgovarao za štetu samo ako je ona nastala zbog propuštanja blagovremene popravke puta odnosno njegove opreme ili zbog nepreduzimanja zaštitnih mjera na putu. Vrhovni sud je naveo i da tuženi opravdano u reviziji ukazuje da je on postupao u skladu sa obavezama koje propisuje Zakon o javnim putevima i da on nije odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali na naknadu štete prouzokovanu udarom motornog vozila apelanta u zeca koji se iznenada pojavio na autoputu, uprkos postojanju metalne zaštitne ograde.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da sama pojava divljači na autoputu daje osnov za odgovornost tuženog, pa sve i da je postojala ograda duž cijelog puta, jer s obzirom na samo kretanje divljači po autoputu tuženi je propustio da zaštiti autoput. Nadalje, apelant navodi da tuženi odgovara kako po principu objektivne, tako i po principu subjektivne odgovornosti, te da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu apelanta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2650/20 (LJ.M.) | Sudska praksa | Aktio