Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1043/19 (S. Š., D. Š., A. Š. i A. Š.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1043/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1043/19, rješavajući apelaciju Saliha Šapčanina i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Salih Šapčanin, Dževada Šapčanin, Armin Šapčanin i Adevija Šapčanin protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 020304 18 Rev 2 od 17. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 020304 17 Gž 3 od 27. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 020304 13 P2 od 28.
maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Šapčanin, Dževada Šapčanin, Armin Šapčanin i Adevija Šapčanin (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijeli su 9. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 020304 18 Rev 2 od 17. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 020304 17 Gž 3 od 27. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 020304 13 P2 od 28. maja 2015. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 020304 13 P2 od 28. maja 2015. godine utvrđeno je da je O.Š., prednik tužilaca A.Š, M.Š, J.R, F.F, H.G. i I.Š., po osnovu gradnje izvršene po dogovoru sa M.Š., prednikom apelanata, stekao suvlasništvo od ½ na kući na sprat, precizno opisanoj u izreci presude, kao i suvlasništvo od ½ na zemljišnoj parceli na kojoj je predmetna kuća izgrađena, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se u korist tužilaca izvrši uknjižba prava suvlasništva na navedenim nekretninama, te su apelanti obavezani tužiocima nadoknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su prednici parničnih stranaka 1962. godine postigli dogovor i pristupili izgradnji predmetne kuće na zemljištu M.Š, te da su ugovorom od 7. oktobra 1976. godine izvršili faktičku podjelu predmetne kuće na način da je predniku tužilaca pripao sprat, a predniku apelanata prizemlje. Istakao je da apelanti u predmetnom postupku nisu tužiocima osporavali pravo suvlasništva na kući, već su im osporavali pravo suvlasništva na cijeloj zemljišnoj parceli na kojoj je ona izgrađena iz razloga što su na toj parceli sagrađeni pomoćni objekti koji su isključivo vlasništvo apelanata, što je među strankama nesporno. S obzirom da je između prednika parničnih stranaka postignut dogovor o zajedničkoj gradnji predmetne kuće, iz čega proizlazi da je prednik apelanata znao za gradnju i nije joj se protivio, Osnovni sud je zaključio da je prednik tužilaca stekao pravo suvlasništva na predmetnoj kući, kao i zemljištu koje je neophodno za njenu upotrebu. S tim u vezi je istakao da je upravo predmetna zemljišna parcela neophodna za upotrebu predmetne kuće jer prema nalazu i mišljenju vještaka nije moguće formiranje posebne parcele na kojoj bi se nalazili pomoćni objekti apelanata. Stoga je Osnovni sud usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 22. stav 1. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO).
4. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 020304 15 Gž2 od 23. februara 2016. godine usvojena je žalba apelanata i preinačena je prvostepena presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 020304 16 Rev od 6. jula 2017. godine usvojena je revizija tužilaca, ukinuta je drugostepena presuda i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 020304 17 Gž 3 od 27. oktobra 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav žalbe i odgovora na reviziju, te su apelanti obavezani da tužiocima nadoknade troškove sastava revizije i sudske takse na reviziju.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je prednik tužilaca stekao pravo suvlasništva na predmetnoj kući na osnovu odredbe člana 22. stav 1. ZOSPO, kao i na zemljištu na kojem je kuća izgrađena na osnovu odredbe člana 24. stav 1. ZOSPO, koja prava su naslijedili tužioci. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da su tužioci stekli pravo svojine na zemljištu na kojem je predmetna kuća izgrađena u površini od 104 m i da im stoga pripada 52 m , a ne polovina cijele predmetne zemljišne parcele, te da je sud bio dužan da uplani pomoćne objekte apelanata. S tim u vezi je istakao da iz dopisa Odjeljenja urbanizam građenje, komunalne i stambene poslove opširne Gradiška od 18. marta 2015. godine proizlazi da nije moguće cijepanje zemljišne parcele na kojoj je sagrađena predmetna kuća na način da se formira kao posebna parcela dio zemljišta koji se nalazi ispod pomoćnih objekta kako su to predlagali apelanti, s obzirom da bi to bilo u suprotnosti sa zvaničnim regulacionim planom.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 020304 18 Rev 2 od 17. oktobra 2018. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.
9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je prednik tužilaca suvlasnik predmetne kuće i da tužiocima po osnovu naslijeđa pripadaju određeni suvlasnički dijelovi na toj nekretnini. Naveo je da je takva odluka zakonita sa aspekta pravila o sticanju prava svojine građenjem u široj porodičnoj zajednici, koja su važila u vrijeme gradnje a sada su sadržana u odredbi člana 20. ZOSPO, a prema kojem članovi porodične zajednice stiču pravo svojine građenjem u toj zajednici onako kako su se o tome izričito ili prećutno sporazumjeli. S obzirom da se građenjem na tuđem zemljištu svojina stiče na originaran način, shodno odredbama čl. 24.-26. ZOSPO, sporazum učesnika izgradnje o tome ko će građenjem steći pravo svojine predstavlja neposredan osnov i način sticanja prava svojine. Pri tome je naglasio da za navedeno nije potreban upis u zemljišnu knjigu, jer je to samo pretpostavka svojine koja otpada ako drugo lice, koje nije upisano u zemljišne knjige, dokaže da ima valjan osnov i način sticanja prava svojine, shodno odredbi člana 33. ZOSPO. S tim u vezi je istakao da sticanje zajedničkim radom u porodičnoj zajednici obuhvata ne samo objekat koji je izgrađen, već i zemljište, bez obzira na činjenicu što je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisan samo jedan od članova porodične zajednice, jer je suvlasnik stambene zgrade samim tim i suvlasnik građevinske parcele na kojoj je ona izgrađena s obzirom da je pravo susvojine na zemljištu neraskidivo vezano za pravo susvojine na zgradi. U konačnici je istakao da tužioci, suprotno revizionim navodima, nisu mogli postaviti tužbeni zahtjev za utvrđenje susvojine samo na spratu, kao realnom dijelu predmetne kuće, već jedino utvrđenje idealnih suvlasničkih dijelova, nakon kog utvrđenja stiču pravo da u postupku diobe idealne dijelove pretvore u realni, shodno odredbi člana 16. stav 1. ZOSPO. Apelacioni navodi
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su iznijeli interpretaciju obrazloženja redovnih sudova, te su naveli da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da su prednici parničnih stranaka ugovorili da na zajednički izgrađenoj porodičnoj kući predniku tužilaca pripadne pravo vlasništva samo na spratu i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je prednik tužilaca stekao pravo susvojine na ½ predmetne kuće i zemljišta na kojem je izgrađena predmetna kuća, koje razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su istakli da je prednik tužilaca građenjem na zemljištu prednika apelanta uz njegovo znanje i odobrenje, shodno odredbama čl. 24.-26. ZOSPO, stekao pravo susvojine kako na izgrađenom građevinskom objektu, tako i na zemljištu koje je neophodno za njegovu redovnu upotrebu, jer izgrađeni objekat čini pravno jedinstvo sa zemljištem na kojem je izgrađen. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente kojim bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević