Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2657/20 (R. A.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2657/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2657/20, rješavajući apelaciju Rame Atajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramo Atajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 009798 16 Uvp od 5. marta 2020. godine. Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 009798 15 U od 26. februara 2016. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-30-2-2298/14 od 13. februara 2015. godine i Rješenja Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša, Služba za imovinskopravne, katastarske i geodetske poslove Općine Velika Kladuša broj 04/2-30-4001/14-2 od 10. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramo Atajić protiv Rješenja Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša broj 05/3-31/3-20/05 od 30. decembra 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramo Atajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 29. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 009798 16 Uvp od 5. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 009798 15 U od 26. februara 2016. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-30-2-2298/14 od 13. februara 2015. godine i Rješenja Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša, Služba za imovinskopravne, katastarske i geodetske poslove Općine Velika Kladuša broj 04/2-30-4001/14-2 od 10. oktobra 2014. godine i Rješenja Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša broj 05/3-31/3-20/05 od 30. decembra 2010. godine.
2. Presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 26. februara 2016. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 13. februara 2015. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša, Služba za imovinskopravne, katastarske i geodetske poslove Općine Velika Kladuša od 10. oktobra 2014. godine. Tim prvostepenim rješenjem mijenja se upisano stanje u Katastarskom operatu koji se vodi kod ovog organa, na način kako je to tačno određeno izrekom ovog rješenja.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku upravnog postupka proizilazi da je apelantu 1983. godine data urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje na prethodno dodijeljenom građevinskom zemljištu, ali kako nikada nije započeo gradnju, rješenjem od 30. decembra 2010. godine apelantu je utvrđen gubitak prava korištenja predmetnog zemljišta radi građenja. Predmetno zemljište je nakon toga dodijeljeno drugom licu (ranijem vlasniku), koje je na tom zemljištu sagradilo stambeni objekat i u skladu s tim prvostepenim rješenjem izvršena je promjena korisnika zemljišta u katastarskom operatu, s tim što će se naknadno provesti postupak sporazumnog određivanja iznosa naknade za dodijeljeno zemljište i troškove uređenja građevinskog zemljišta za apelanta, kao bivšeg nosioca prava korištenja zemljišta, radi izgradnje. Vrhovni sud je naveo da je apelantu Opština Velika Kladuša ponudila samo 10.000,00 KM na ime obeštećenja, s kojim iznosom apelant nije zadovoljan, pa je u tužbi zatražio da mu se isplati adekvatna naknada, dok je zahtjevom za vanredno preispitivanje zatražio da mu se predaju njegove nekretnine i zgrada koja je na njima sagrađena. Vrhovni sud je naveo da su prvostepenim rješenjem od 10. oktobra 2014. godine utvrđene, odnosno provedene promjene korisnika u katastarskom operatu na osnovu naprijed navedenog rješenja od 30. decembra 2010. godine koje je pravosnažno i izvršno i u skladu s tim rješenjem, na način tačno naveden u izreci prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je naveo da je drugostepenim rješenjem od 13. februara 2015. godine, koje čini pravno jedinstvo sa prvostepenim rješenjem, odbijena žalba apelanta izjavljena protiv navedenog prvostepenog rješenja, jer su promjene u katastarskom operatu izvršene u skladu sa članom 60. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta. Vrhovni sud je ukazao da je ovom odredbom propisano da se promjene korisnika u katastarskom operatu provode na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa, kao i na osnovu ugovora ovjerenog kod suda. U konkretnom slučaju prvostepenim rješenjem od 10. oktobra 2014. godine promjena korisnika u katastarskom operatu izvršena je na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša od 30. decembra 2010. godine, zbog čega je Vrhovni sud cijenio navode apelanta kao neosnovane. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su navodi iz zahtjev apelanta neosnovani jer se u suštini odnose na rješenje Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša 30. decembra 2010. godine, a koje rješenje nije predmet ovog upravnog spora (zahtjev za povrat prava korištenja na nekretninama i naknada štete).
4. Rješenjem Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša od 30. decembra 2010. godine je apelantu je utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja zemljišta pobliže označenog izrekom rješenja, kao posjeda apelanta sa dijelom 1/1, dodijeljenog rješenjem Skupštine Opštine Velika Kladuša broj: 01-012-16/83 od 22. februara 1983. godine. Određeno je da se u katastru nekretnina, nakon pravosnažnosti ovog rješenja ima brisati upis prava korištenja na nekretninama iz tačke 1-4 dispozitiva, te uspostaviti i upisati vlasničko-pravni odnos koji je postojao prije prelaska navedenog zemljišta u društveno (sada državno vlasništvo, kao i da će se nakon pravosnažnosti ovog rješenja provesti postupak sporazumnog određivanja iznosa plaćene naknade za dodijeljeno zemljište i troškove uređenja građevinskog zemljišta za apelanta, bivšeg nosioca prava korištenja zemljišta radi izgradnje. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba u roku od 15 dana od prijema istog Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr., prava garantovanih članovima 2., 8. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima, članovima 1., 2., 5., 14., 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kao i odredbe Fakultativnog protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je po njegovom mišljenju Vrhovni sud samo „prešao“ po priloženom zahtjevu, ne osvrćući se na činjenice koje je on prezentirao, te da je u dosadašnjim postupcima uglavnom bio oštećen od strane pravosudnih i državnih organa koji su vodili predmetni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana , člana 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, vezano za navode apelanta o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak, u kojem su upravni organi i sudovi odlučivali o provođenju promjena korisnika u katastarskom operatu na osnovu rješenja od 30. decembra 2010. godine pred upravnim organima i pred redovnim sudovima na dvije instance, trajao ukupno pet godina i pet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant, na zahtjev Kantonalnog suda, dopunio tužbu što je podrazumijevalo dodatno vrijeme za rješavanje po tužbi apelanta. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati da dužina trajanja predmetnog postupka razmatrana u cjelini prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanta izneseni u tom pravcu. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Neiscrpljivanje
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98 i 48/99), u propisanom roku izjavi žalbu Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo protiv osporene odluke Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša od 30. decembra 2010. godine. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević