Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1090/19 (A. H.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1090/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1090/19, rješavajući apelaciju Amire Hasanefendić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amire Hasanefendić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 189681 17 Gž 2 od 25. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 189681 16 P 2 od 12. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amira Hasanefendić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 189681 17 Gž 2 od 25. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 189681 16 P 2 od 12. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Pretisa“ d.d. Vogošća (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. jula 2020. do 13. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 189681 16 P 2 od 12. aprila 2017. godine odbijen je primarni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je M. H. (u daljnjem tekstu: apelanticin prednik) stekao pravo nosioca stanarskog prava na stanu u Vogošći, precizno opisanom u izreci presude, pa je tuženi dužan izdati takvo rješenje ili će u protivnom presuda zamijeniti takvo rješenje, dok je usvojen eventualni tužbeni zahtjev i utvrđeno je da predmetni stan predstavlja apelanticin dom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je Općina Vogošća uvela apelanticu i apelanticinog prednika (koji je prvobitno označen kao tužilac u predmetnom postupku, a taj postupak je nakon njegove smrti preuzela apelantica) u posjed predmetnog stana na osnovu inicijative od 3. aprila 1997. godine, te da je tuženi kao vlasnik predmetnog stana 16. maja 2007. godine zahtijevao od Uprave za stambena pitanja Općine Vogošća povrat predmetnog stana. Zatim je utvrdio da je navedenom zahtjevu udovoljeno, ali da on nikada nije izvršen, te da se u posjedu predmetnog stana još uvijek nalazi apelantica. Nadalje je utvrdio da je nosilac stanarskog prava na pomenutom stanu bio F. Đ. koji je umro 20. januara 2008. godine, kao i da apelantica nije vlasnik drugog stana, niti se vodi kao korisnik ijednog stana Kantonalnog stambenog fonda, niti je upisana kao nosilac stanarskog prava na drugom stanu. S obzirom na to da je apelantica uvedena u posjed predmetnog stana na osnovu akta Općine Vogošća, Općinski sud je zaključio da apelantica nije uselila u predmetni stan nezakonito, te se u vezi s tim pozvao na stav zauzet u Odluci Ustavnog suda broj AP 2148/05. Općinski sud je, međutim, ukazao da se, shodno odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo sticalo useljenjem u stan lica kojem je aktom vlasnika stana stan dodijeljen na korištenje i na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana. S obzirom na to da tuženi kao vlasnik stana apelanticu i njenog prednika nije uveo u posjed predmetnog stana, te da oni nemaju zaključen ugovor o korištenju stana, Općinski sud je zaključio da apelanticin prednik nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu. Pri tome je istakao da apelantica nije dokazala ni da je obavještavala tuženog da koristi sporni stan i da ga je adaptirala vlastitim sredstvima na koji način je mogla izdejstvovati i prećutnu saglasnost tuženog u pogledu korištenja predmetnog stana. U pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je zaključio da apelantica ima pravo na dom jer je dokazala da u predmetnom stanu s porodicom boravi od 1997. godine i da ne posjeduje drugi stan.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 189681 17 Gž 2 od 25. decembra 2017. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, dok je usvojena žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda na način da je apelanticin eventualni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

8. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da „korisnici stana“ nisu mogli steći stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu s odredbama člana

11. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome je istakao da apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu ni po osnovu bespravnog korištenja s obzirom na to da do 6. decembra 2000. godine, kao dana do kada se moglo sticati stanarsko pravo, nisu protekli rokovi propisani odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je, međutim, istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantica uselila u predmetni stan na zakonit način s obzirom na to da se inicijativom od 3. aprila 1997. godine samo konstatuje ko je korisnik predmetnog stana i da je vlasnik stana saglasan s takvim korištenjem, te da se stoga ne radi o aktu koji bi mogao predstavljati punovažan osnov za useljenje u stan u smislu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima. U konačnici je zaključio da je pogrešna odluka prvostepenog suda o eventualnom tužbenom zahtjevu s obzirom na to da se, shodno odredbi člana 54. Zakona o parničnom postupku, utvrđujućom tužbom može zahtijevati samo utvrđenje postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili pak istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da redovni sudovi nisu cijenili dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi s ostalim dokazima, te da su pogrešno primijenili odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Navodi i da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je apelantica nezakonito uselila u predmetni stan, te se u vezi s tim pozvala na stav zauzet u Odluci Ustavnog suda broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine. b)Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelanticinih prava na koja se poziva u apelaciji.

11. Općinski sud je naveo da je odbio primarni tužbeni zahtjev jer apelantica nije dokazala da je zakonito uselila u predmetni stan, makar i uz prećutnu saglasnost tuženog.

12. Tuženi je naveo da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje jer je preduzela sve pravne radnje koje joj zakon omogućuje, kako u postupku pred organima uprave tako i u sudskom postupku. Naveo je da nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na dom jer se predmetni stan ne može smatrati njenim domom s obzirom na to da je u njega uselila nezakonito. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

II - STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

[…] Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 189681 17 Gž 2 od 25. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je primila osporenu presudu 18. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje stanarskog prava, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

24. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da apelanticin prednik nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, redovni sudovi su istakli da u konkretnom slučaju apelanticin prednik nije ispunio uslove za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu propisane odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi istakli da je Općina Vogošća uvela apelanticinog prednika i apelanticu u posjed predmetnog stana, a ne tuženi kao nosilac prava raspolaganja, kao i da u predmetni stan nisu uselili na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji bi mogao predstavljati punovažan osnov za useljenje. Stoga, dovodeći u vezu navedenu zakonsku odredbu sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim i dali, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka postupali proizvoljno. U pogledu apelanticinog pozivanja na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine, Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj odluci zauzeto stanovište da se useljenje u stan na osnovu privremenog rješenja donesenog od nosioca prava raspolaganja na stanu ne može smatrati nezakonitim u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, što se ne može dovesti u vezu sa sticanjem stanarskog prava u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine, tačka 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

25. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na dom

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

27. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

28. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

29. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje apelanticinog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

30. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

31. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li predmetni stan predstavlja apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da je pitanje da li neke prostorije predstavljaju „dom“ u smislu Evropske konvencije questio facti i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu (vidi Evropski sud, McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. maja 2008. godine, stav 46.; Bejdov protiv Hrvatske, presuda od 29. maja 2012. godine, stav 57). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica živjela u predmetnom stanu od 1997. godine i da do momenta podnošenja apelacije još uvijek živi u predmetnom stanu, pa on nesporno predstavlja njen „dom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud treba nadalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporenim odlukama, kojima je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je njen prednik stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelanticinog prava na dom. Naime, apelantica se nakon donošenja osporenih odluka nalazi u istom pravnom odnosu prema predmetnom stanu u kojem se nalazila i u trenutku kada je ona, odnosno njen prednik, uvedena u posjed predmetnog stana, dok osporenim odlukama nije dovedeno u pitanje faktičko stanje, odnosno apelanticin posjed na predmetnom stanu. Ustavni sud ističe da činjenica da osporenim presudama nije omogućeno apelanticinom predniku da na predmetnom stanu stekne stanarsko pravo ne predstavlja uplitanje u njeno pravo na mirno uživanje „doma“ jer pravo na „dom“, kako je već rečeno, ne ovisi o zakonitosti posjeda na odnosnom stambenom objektu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da bi tek u situaciji u kojoj bi tuženi osporio apelantici pravo da predmetni stan koristi za stanovanje moglo biti pokrenuto pitanje kršenja njenog prava na „dom“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5086/18 od 23. juna 2020. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Stoga, Ustavni sud smatra da donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom.

33. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje i da apelantica uz apelaciju nije ponudila relevantne dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, kao i zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da u konkretnom slučaju apelanticin prednik nije ispunio uslove za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu, a koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom jer tuženi nije ometao apelanticu u korištenju predmetnog stana kao doma, pri čemu činjenica da se ne može steći stanarsko pravo na predmetnom stanu ne predstavlja prepreku da predmetni stan apelantica i dalje koristi kao svoj dom.

37. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na postojanje diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1090/19 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio