Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2116/20 (D. S.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2116/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2116/20, rješavajući apelaciju Denisa Sadikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Denisa Sadikovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 035634 20 Kž 3 od 10. juna 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 035634 20 Kv 4 od 27. maja 2020. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Denisa Sadikovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 035634 20 Kž 3 od 10. juna 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 035634 20 Kv 4 od 27. maja 2020. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Denis Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 035634 20 Kž 3 od 10. juna 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 035634 20 Kv 4 od 27. maja 2020. godine (u apelaciji je naveden drugi broj rješenja, ali se očito radi o grešci). Apelant je također tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti hitno puštanje apelanta iz pritvora.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 035634 20 Kv 4 od 27. maja 2020. godine kojim je apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca. Iz uvoda rješenja proizlazi da je apelantu pritvor produžen zbog krivičnog djela silovanja iz člana 203. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela protivpravnog lišenja slobode iz člana 179. stav 2. KZ-a, a sve u vezi sa članom 54. KZ-a i na osnovu člana 151. stav 1. u vezi sa članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP).

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta za navedena krivična djela, te je ukazano na ranije rješenje o produženju pritvora. Također je navedeno da je, vršeći kontrolu opravdanosti pritvora, Kantonalni sud, nakon detaljno izvršenog uvida u kompletan spis, ocijenio da i dalje, u vrijeme vršenja kontrole, postoje opravdani zakonski razlozi za produženje pritvora apelantu iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a.

6. Kantonalni sud, dalje, navodi da postojanje osnovane sumnje nije dovedeno u pitanje, te navodi šta se apelantu optužnicom stavlja na teret (upotrebom sile i prijetnje da će izravno napasti na život oštećene i na naročito ponižavajući način oštećenu prisilio na više spolnih odnosa i na okrutan način protivpravno zatvorio i držao zatvorenu i lišio slobode kretanja), te dokaze koji su dostavljeni uz optužnicu koje dalje detaljno navodi. Kantonalni sud navodi šta je ocjenom navedenih dokaza utvrđeno, odnosno da je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora – postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedena krivična djela.

7. Kantonalni sud je dalje našao da su ispunjeni i posebni razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1 tač. b) i c) ZKP-a. Svoje razloge za postojanja uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a Kantonalni sud je dao na str. 13. i 14.

8. U odnosu na postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Kantonalni sud je ukazao da je ispunjen opći uvjet koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, ali i postojanje naročitih okolnosti na strani apelanta. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je potrebno imati u vidu ličnost optuženog, kao i vrstu krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Dalje je ukazano na krivična djela koja su apelantu stavljena na teret i naveden je opis djela. Kantonalni sud je ukazao da je apelant ranije osuđivan (prema izvodu iz kaznene evidencije), te je sud naveo da je krivična djela u stjecaju, koja mu se stavljaju na teret, počinio u periodu dok je prema njemu na snazi uvjetna osuda, a što ukazuje na njegovu sklonost ka vršenju krivičnih djela. Dakle, apelant se nije suzdržavao od činjenja krivičnih djela, a što je pokazatelj njegove ličnosti, odnosno da je sklon vršenju krivičnih djela, da ne poštuje društvene norme i standarde ponašanja i nije uspio da se uzdrži od činjenja novih krivičnih djela ni u vrijeme provjere po ranijoj presudi, već je osnovano sumnjiv da je u navedeno vrijeme počinio dva krivična djela u stjecaju u kontinuitetu. Kantonalni sud je naveo da je i pored činjenice da je prema oštećenoj apelant vršio nasilje konstantno tokom tri dana (kako proizlazi iz iskaza oštećene i pronađenih predmeta u njegovom stanu) isti je konzumirao opojnu drogu, znajući da je samo posjedovanje opojne droge zabranjeno, a čiji tragovi su pronađeni na vagi u njegovom stanu, koja je izuzeta u sklopu uviđaja.

9. Navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža, te mu je pritvor određen iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

10. Kantonalni sud je naveo da je razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane, ali je ocijenio da se mjerama zabrane ne može osigurati uspješno i neometano vođenje krivičnog postupka.

11. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 035634 20 Kž 3 od 10. juna 2020. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 27. maja 2020. godine odbio kao neosnovanu.

12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da u pobijanom rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o postojanju osnovane sumnje.

13. Vrhovni sud je naveo da nasuprot tvrdnjama iz žalbe iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud naveo razloge koji se odnose na okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivična djela ako bi se nalazio na slobodi. Dalje je ukazano na okolnosti koje je prvostepeni sud cijenio kao vanredne, te je Vrhovni sud zaključio da navedene okolnosti (koje je prvostepeni sud vrednovao kao naročite okolnosti, izvodeći zaključak da postoji bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivična djela ako bi se nalazio na slobodi) u žalbi nisu dovedene u pitanje. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud potpuno jasno i određeno naveo koje su to naročite okolnosti u odnosu na apelanta u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te je neosnovana apelantova tvrdnja da pobijano rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama i da je time učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. ZKP-a. Vrhovni sud je naveo da odredba člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a i ne zahtijeva za određivanje ili produžavanja pritvora po ovom osnovu raniju osuđivanost optuženog. Stoga, okolnost da je apelant osuđivan za krivično djelo iz člana 239. stav 3. KZFBiH, za koje mu je izrečena uvjetna osuda, a da je predmetna krivična djela, za koja postoji osnovana sumnja da ih je učinio, učinio za vrijeme roka provjeravanja može biti od značaja prilikom ocjene naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi mogao ponoviti krivično djelo (kako je to ispravno cijenjeno u pobijanom rješenju), naveo je Vrhovni sud.

14. Vrhovni sud je našao da je apelant opravdano prigovarao na pogrešan zaključak iz pobijanog rješenja kada je u pitanju postojanje posebnih razloga za pritvor optuženom propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, odnosno da se zaključak suda zasniva na pretpostavci, što je pojasnio na strani 4–5. rješenja. Na strani 5. rješenja Vrhovni sud je ukazao da u izreci pobijanog rješenja nije naveden osnov za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, a budući da je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim navode iz istog člana i stava tačka c) ZKP-a nije bilo potrebno da preinači izreku pobijenog rješenja u vezi sa tačkom b) ZKP-a.

15. Vrhovni sud je ukazao i da je prvostepeni sud razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, ali je zaključio da se ta svrha ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera, te je i apelantove navode u tom pravcu cijenio da su bez konkretizacije i da ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o neophodnosti produženja mjere pritvora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. U suštini, navodi iz apelacije bi se mogli svesti na sljedeće apelantove tvrdnje – apelant ukazuje da mu je rješenjem Kantonalnog suda pritvor određen iz osnova člana 146. stav 1. tač. b) i c). Kako je Vrhovni sud uvažio apelantovu žalbu u odnosu na tačku b), isto je trebalo rezultirati djelimičnim uvažavanjem žalbe i decidiranim ukidanjem osnova iz tačke b). Apelant smatra da je propust suda da tako uradi doveo do povrede njegovih prava. Apelant u odnosu na član 146. stav 1. tačka c) ZKP-a smatra da se radi o paušalnom i proizvoljnom zaključku suda, odnosno da sud nije identificirao „naročite okolnosti“. Apelant je naveo da sud nije realno razmotrio mogućnost izricanja drugih blažih mjera umjesto mjere pritvora. Apelant se poziva na brojnu praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelant je tražio da sud donese privremenu mjeru kojom bi naredio da se apelant odmah pusti iz pritvora jer je evidentno da je u postupku došlo do grubog kršenja apelantovih prava.

b)Odgovori na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je apelant identične navode iznosio u žalbi, o kojima je Vrhovni sud odlučio, dajući svoje razloge u rješenju koje se pobija apelacijom.

18. Kantonalni sud je u odgovoru naveo razloge zbog kojih je donio rješenje od 27. maja i ukazao da smatra da nije učinjena niti jedna povreda koju apelant navodi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužilaštvo je u odgovoru istaklo da je apelacija neosnovana i da je Vrhovni sud u rješenju razmotrio postojanje pritvorskih razloga i zaključci suda su logični i zasnovani na dokazima i okolnostima u spisu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

23. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ne predstavljaju rješenja o utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

31. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32–34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

32. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje je li period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan odlučiti da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60–61, aplikacija broj 57180/09).

33. Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).

34. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom, težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

35. U konkretnom slučaju, apelantu je produžen pritvor zbog rizika da bi mogao ponoviti krivično djelo, kako je propisao članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te će Ustavni sud ispitati obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu postojanja ovog posebnog pritvorskog razloga.

36. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225. i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u odnosu na ovaj pritvorski uvjet redovni sud detaljno naveo zbog čega i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora po ovom osnovu, dajući konkretne razloge. Prije svega, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili da je apelant osnovano sumnjiv da je počinio više krivično-pravnih radnji u kontinuitetu, sudovi ukazuju na krivična djela za koja je apelant optužen, te način izvršenja (za šta postoji osnovana sumnja) koji ukazuje na apelantovu upornost, odlučnost, bezobzirnost i nasilnu prirodu. Redovni sud je cijenio i činjenicu da je apelant navedena krivična djela (za koja je osnovano sumnjiv) počinio u vrijeme dok je prema njemu na snazi uvjetna usuda, što, prema mišljenju suda, dodatno ukazuje na njegovu sklonost ka vršenju krivičnih djela, odnosno njegove ličnosti. Sve navedeno, prema mišljenju redovnih sudova, u svojoj sveukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, odnosno da i dalje egzistiraju uvjeti koji se nisu promijenili po ovom osnovu.

38. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri ocjeni naročitih okolnosti, naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno, stav redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno datog obrazloženja, niti apelantovo ukazivanje na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda može dovesti do drugačijeg zaključka u konkretnom predmetu.

39. Ustavni sud primjećuje da je, nasuprot apelantovim navodima, sud naveo da je razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, ali imajući u vidu razloge zbog kojih je pritvor produžen iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, blažim mjerama se ne bi postigla svrha u konkretnom slučaju.

40. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant ukazao na povredu svojih prava i zbog činjenice da je Vrhovni sud našao da su osnovani apelantovi prigovori u vezi s pritvorskim osnovom iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, pa je shodno navedenom apelantovu žalbu trebao djelimično uvažiti i decidirano ukinuti rješenje u odnosu na ovaj osnov jer je nesporno da je prvostepeni sud pritvor odredio i po tom osnovu.

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovi sud naveo da su osnovani apelantovi prigovori u odnosu na pritvorske razloge iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a. Vrhovni sud je istakao da bez obzira na navedeno – kako u prvostepenom rješenju u izreci nije naveden osnov za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a – nije bilo potrebe da se preinačava izreka pobijanog rješenja. Apelant osporava navedeni zaključak redovnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj brojnoj praksi već jasno naveo da je izreka rješenja neodvojivi dio od njegovog obrazloženja. Stoga, kada se rješenje Vrhovnog suda sagleda u cjelini jasno proizlazi da je apelantu „ukinut“ osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, bez obzira na činjenicu što prvostepeno rješenje nije preinačeno i isto nije navedeno decidirano u izreci rješenja Vrhovnog suda. Ustavni sud može da podrži razloge koje je dao Vrhovni sud za navedeno, da nije bilo potrebe za intervencijom kako navodi apelant, jer ni u izreci prvostepenog suda nije naveden osnov za pritvor iz odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, te stoga u navedenom Ustavni sud ne vidi bilo šta što bi pokrenulo pitanje povrede apelantovih ljudskih prava. Naime, nesporno je da osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a u odnosu na apelanta više ne egzistira, dok je ostao osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a kao jedini relevantan osnov za produženje pritvora apelantu. Kako je navedeno u prethodnom tačkama ove odluke, razlozi za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a su jasni i nisu proizvoljni, pa je u odnosu na apelanta pritvor koji je produžen po ovom osnovu u skladu s domaćim zakonom, ali i sa standardima Evropske konvencije.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, a što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu člana 13. Evropske konvencije, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ona zapravo odnosi na gore ispitanu činjenicu da rješenje Kantonalnog suda nije djelimično ukinuto, te Ustavni sud ne nalazi za potrebno dodatno ispitivati ove navode.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu u postupku sudske kontrole produžen pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a jer su redovni sudovi dali konkretne, jasne i dovoljne razloge koji, suprotno navodima iz apelacije, nisu proizvoljni.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2116/20 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio