Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7309/18 (B. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pasivna legitimacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7309/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7309/18, rješavajući apelaciju Branislava Marušića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Branislava Marušića.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000481 18 Rev 2 od 23. avgusta 2018. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Branislavu Marušiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Branislavu Marušiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Marušića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000481 18 Rev 2 od 23. avgusta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branislav Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnio je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000481 18 Rev 2 od 23. avgusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Grada Doboja [u daljnjem tekstu: tuženi (Grad Doboj)] zatraženo je 21. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 29. januara 2020. godine, a tuženi (Grad Doboj) 3. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. SIZ stanovanja Doboj (kao pravni prednik tuženog (Grad Doboj); u daljnjem tekstu: SIZ) kao prodavac i „Gorenje promet-servis“ n.n.sol Titovo Velenje kao kupac zaključili su 25. decembra 1981. godine ugovor kojim se SIZ obavezao izgraditi, predati na raspolaganje i korišćenje kupcu poslovni prostor površine 132,80 m , koji se nalazi u Doboju (u daljnjem tekstu: predmetni prostor), a koji nije bio ovjeren, ali je u cijelosti realizovan.

6. Nakon toga je između preduzeća „Gorenje Servis“ d.o.o. Velenje (koje se kasnije transformisalo u firme „Eleks“ d.o.o. Doboj i Gorenje – gospodinski aparati“ d.d. Velenje) kao prodavaca i „Evrograd“ d.o.o. Ljubljana kao kupca 10. marta 1999. godine zaključen kupoprodajni ugovor, čiji je predmet bila kupoprodaja predmetnog prostora. Navedeni ugovor nije bio ovjeren, ali je u cijelosti realizovan.

7. Nakon toga je između „Evrograda“ d.o.o. Ljubljana kao prodavca i apelanta kao kupca 1. septembra 2003. godine zaključen kupoprodajni ugovor koji je ovjeren 20. aprila 2006. godine i čiji je predmet bio predmetni prostor. Ugovor je realizovan u cijelosti.

8. Apelant je Republičkoj upravi podnio zahtjev za uknjižbu prava svojine na predmetnom prostoru. Republička uprava je Zaključkom broj 20-952-P-45/06 od 8. novembra 2006. godine (koji je potvrđen rješenjem Republičke uprave od 18. juna 2007. godine) prekinula postupak po apelantovom zahtjevu radi rješavanja pitanja prava svojine prodavca „Evrograd“ (Evrograd nije uknjižen) na predmetnom prostoru kao prethodnog pitanja koje je trebalo riješiti prije rješavanja apelantovog zahtjeva.

9. Protiv rješenja Republičke uprave od 18. juna 2007. godine apelant je podnio tužbu Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Rješenjem broj 013-0-U-07- 000110 od 6. maja 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Apelant nije koristio pravne lijekove protiv navedene presude.

Osporene presude

10. Apelant je 22. jula 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog (Grad Doboj), te tuženih preduzeća „Eleks“ preduzeće za servisiranje i trgovinu u mješovitoj svojini d.o.o. Doboj i „Gorenje gospodinjski aparati“ d.d. Velenje Slovenija, kojom je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na predmetnom prostoru, te da se svi tuženi obavežu da apelantu izdaju tabularnu ispravu podobu za uknjižbu prava svojine ili da u suprotnom trpe da se apelant na osnovu ove presude uknjiži kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: Republička uprava) u knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža kao vlasnik predmetnog prostora s dijelom 1/1, a prema tlocrtu objekta d.o.o. „Goeking“ Doboj od 30. marta 2006. godine, koji čini sastavni dio presude.

11. Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 000481 08 P od 25. juna 2012. godine kojom je usvojio navedeni apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Protiv navedene presude tuženi (Grad Doboj) podnio je žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 000481 12 Gž od 10. decembra 2012. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

13. Protiv navedene presude tuženi (Grad Doboj) izjavio je reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 000481 13 Rev od 20. aprila 2016. godine reviziju usvojio, presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženog (Grad Doboj) i u tom dijelu predmet je vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom su obje nižestepene presude preinačene tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tužena preduzeća „Eleks“ preduzeće za servisiranje i trgovinu u mješovitoj svojini d.o.o. Doboj i „Gorenje gospodinski aparati“ d.d. Velenje. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova te istaknuto kako nižestepene presude nisu pravilne jer postoji nesaglasnost između činjeničnog supstrata i postavljenog zahtjeva. Ovo stoga jer, kako je obrazložio taj sud, prema činjeničnim navodima iz tužbe koji definišu osnov zahtjeva, proizlazi da apelant traži sudsku zaštitu na osnovu ugovora od 1. septembra 2003. godine, koji je zaključio s „Evrogradom“ d.o.o. Ljubljana, a tužba je usmjerena prema preduzećima „Eleks“ i „Gorenje gospodinski aparati“, koji u konkretnom slučaju nisu pasivno legitimisani jer nisu učestvovali u zaključenju navedenog kupoprodajnog ugovora, zbog čega je Vrhovni sud i odbio apelantovu tužbu u odnosu na „Eleks“ i „Gorenje gospodinski aparati“ Velenje. Obrazloženo je da je, s druge strane, žalba u odnosu na tuženog (Grad Doboj) usvojena i predmet vraćen na ponovni postupak Okružnom sudu kako bi taj sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice koje se tiču identifikacije predmetnog prostora, upisa tuženog (Grad Doboj) na ovom prostoru i prava na kojima je tuženi (Grad Doboj) upisan na predmetnom prostoru, odnosno da se razriješi pitanje ko ima pravo svojine na predmetnom prostoru i da li je to tuženi (Grad Doboj).

14. Nakon toga, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 P 000481 16 Gž2 od 16. juna 2016. godine kojim je žalbu tuženog (Grad Doboj) uvažio, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog (Grad Doboj) i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu. Rješenjem je konstatovano da je presudom Vrhovnog suda od 20. aprila 2016. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na „Eleks“ preduzeće za servisiranje i trgovinu u mješovitoj svojini d.o.o. Doboj i „Gorenje gospodinski aparati“ d.d. Velenje.

15. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 000481 16 P2 od 8. decembra 2017. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 000481 16 Gž3 od 6. marta 2018. godine) kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno relevantno činjenično stanje. Osnovni sud je obrazložio da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, nesporno da su kupci koji su kupili predmetni prostor prije apelanta, pa i sam apelant, stekli posjed na predmetnom prostoru na zakonit i savjestan način i da do njega nisu došli na prevaran način ili dovodeći nekog u zabludu. Osnovni sud je naveo i da su svi navedeni ugovori sačinjeni u pisanoj formi, te da je samo posljednji ugovor – ugovor koji je zaključio apelant

– ovjeren kod suda, ali da su svi ugovori realizovani u cijelosti jer je izvršeno uvođenje u posjed kupca, izmirena je i uplaćena kupoprodajna cijena, čime su se, prema mišljenju tog suda, ispunili uslovi da se navedeni ugovori smatraju valjanim u smislu člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti. Osnovni sud je naveo i da je nesporno da od dana zaključenja prvog kupoprodajnog ugovora 1981. godine pa do dana podnošenja predmetne tužbe nadležna pravobranilaštva, kao zastupnici tuženog (Grad Doboj), nisu podnosila tužbe za poništenje predmetnih kupoprodajnih ugovora, zbog čega je nesporno da su ti ugovori proizveli pravno dejstvo, te predstavljaju valjan pravni osnov za sticanje prava svojine, posebno imajući u vidu da ugovor iz 2003. godine, koji je apelant zaključio s „Evrogradom“ d.o.o. Ljubljana, ima i clausulu intabulandi.

16. Osnovni sud je naveo da je, pored toga, obrazloženo da je taj sud u postupku izvršio identifikaciju zemljišno-knjižnog stanja u vezi s navedenim prostorom na način preciziran u presudi i da je utvrdio da je predmetni prostor izgrađen na zemljištu na kojem posjed ima tuženi (Grad Doboj) s dijelom 1/1, dok je objekat u kojem se nalazi predmetni prostor upisan kao državna svojina s dijelom 1/1. U vezi s tim Osnovni sud je obrazložio da je, dovodeći utvrđeno činjenično stanje u kontekst s navedenim zemljišno-knjižnim stanjem, donio presudu kao u dispozitivu s obzirom na to da su ispunjeni svi uslovi iz člana 33 Zakona, člana 73 ZOO i člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnostima.

17. Protiv navedene presude tuženi (Grad Doboj) podnio je žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 000481 16 P2 od 6. marta 2018. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, u cijelosti podržavajući razloge iz presude Osnovnog suda.

18. Protiv navedene presude Okružnog suda tuženi (Grad Doboj) izjavio je reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 000481 18 Rev 2 od 23. avgusta 2018. godine reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Presudom je apelant obavezan da tuženom (Grad Doboj) naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da apelant traži da se utvrdi da je vlasnik predmetnog prostora na osnovu ugovora od 1. septembra 2003. godine zaključenog između njega i „Evrograda“ d.o.o. Ljubljana, po osnovu kojeg je kupio predmetni prostor, i da se upiše u javne knjige na osnovu tog pravnog posla radi sticanja prava svojine. Udovoljavajući ovakvom tužbenom zahtjevu, kako je obrazložio taj sud, nižestepeni sudovi se pozivaju na odredbu člana 33 Zakona.

19. Vrhovni sud je obrazložio da se prema odredbi člana 33 Zakona, na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, što znači da je ugovor samo osnov sticanja prava svojine koje se stiče tek upisom u odgovarajuću evidenciju nepokretnosti. Budući da je, kako je obrazloženo, upis način sticanja, promjene ili prestanka prava, ovim odredbama predviđena je konstitutivnost upisa, te ukoliko nije došlo do upisa u evidenciju nepokretnosti, ugovorni sticalac nije postao nosilac prava svojine jer se tek upisom proizvode određeni pravni učinci i otvara mogućnost raspolaganja nepokretnošću i stvarna prava čine vidljivim i djeluju prema svima. Kod navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava – odredbe člana 33 Zakona.

20. Vrhovni sud je obrazložio da ugovor o kupoprodaji iz 2003. godine u članu 5 sadrži ovlašćenje prodavca-„Evrograd“ da kupac-apelant upiše pravo svojine na svoje ime, pa apelant ima ovlašćenje za upis u klauzuli pravnog posla, te je ovlašćen da podnese zahtjev za upis kod nadležnog organa, koji se vrši po posebnim propisima. Vrhovni sud je obrazložio da je, u vezi s tim, nesporno da je apelant Republičkoj upravi podnio zahtjev za upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora. Prema obrazloženju tog suda, nesporno je da je navedeni upravni postupak prekinut 8. novembra 2006. godine radi rješavanja pitanja prava svojine prodavca „Evrograda“ na predmetnom poslovnom prostoru, pa je apelant u tom smislu mogao (i može) pokrenuti parnicu da se to pitanje riješi i utvrdi da je ugovor o kupoprodaji koji je zaključio s „Evrogradom“ pravno valjan. Vrhovni sud je istakao da, međutim, takav zahtjev nije postavljen u ovoj parnici. U vezi s tim je obrazloženo da kako tuženi (Grad Doboj) nije upisan u zemljišne knjige kao vlasnik nepokretnosti, već kao posjednik, niti je bio učesnik u konkretnom kupoprodajnom odnosu iz 2003. godine, on ne može ni biti obavezan da prizna i trpi da apelant upiše pravo svojine na predmetnom prostoru u odgovarajuće zemljišnoknjižne evidencije, u kojim je, kako proizlazi, kao titular upisana državna svojina. Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, ovaj apelantov zahtjev trebalo odbiti.

21. Vrhovni sud je naglasio da s obzirom na to da je ugovor o kupovini predmetnog prostora od 1. septembra 2003. godine apelant zaključio s ,,Evrogradom“ d.o.o. Ljubljana, a ne s tuženim (Grad Doboj), te da ,,Evrograd“ d.o.o. Ljubljana nije stranka u ovoj parnici iako je trebao biti, da nije ni postavljen zahtjev da se utvrdi da je navedeni ugovor o kupoprodaji pravno valjan, prema mišljenju tog suda, proizlazi da su se nižestepeni sudovi bespotrebno bavili pitanjem valjanosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti koji je apelant zaključio 2003. godine, te ranijih ugovora kojima je izvršen promet predmetnog poslovnog prostora. Zbog navedenog, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nerazumno dugom trajanju postupka. Navodi hronologiju postupka i ističe da je nesporno da za ovako dugo trajanje postupka odgovornost snosi Vrhovni sud koji je svojim odlukama dva puta preinačio odluke nižestepenih sudova (prvi put je predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak) i pri tome zauzeo dva oprečna stava u te svoje dvije odluke. Smatra da je nesporno da je ugovor o kupoprodaji na kojem je trebao zasnivati svoje pravo svojine na predmetnim nepokretnostima jasno pravno valjan jer je njegov prednik na isti način kupoprodajom na zakonit način još 1981. godine stekao predmetne nepokretnosti koje je i apelant zakonito kupio i stupio u njihov posjed 2003. godine, a koje u posjedu i danas drži, te da je predmetni spor i pokrenuo zato što se nije mogao uknjižiti kao vlasnik predmetnih nepokretnosti. Navodi i da nikada ni njegovog prednika niti njega niko nije uznemiravao u korišćenju predmetnih nepokretnosti, što je još jedan znak da je ugovor valjan i da je apelant stekao svojinu na predmetnim nepokretnostima.

23. Navodi i da je u svojoj prvoj odluci u ovom predmetu Vrhovni sud odbio njegovu tužbu u odnosu na tužene „Eleks“ d.o.o. Doboj i „Gorenje-gospodinski aparati“ d.d. Velenje jer apelant nije bio ni u kakvom odnosu s ova dva preduzeća, već samo s konkretnim tuženim s obzirom na to da je apelant vlasnik prostora koji je izgrađen na parceli na kojoj upisano pravo posjeda ima tuženi Grad Doboj koji je pravni sljednik SIZ-a stanovanja Doboj, a nižestepenim sudovima je naloženo da izvrše identifikaciju parcela na kojim se nalazi predmetni prostor. Apelant smatra da je „apsurdno da Vrhovni sud u osporenoj odluci, i pored potpuno istog činjeničnog stanja u odnosu na raniju fazu postupka, iznosi sasvim oprečno pravno shvatanje – da apelant nije stekao pravo svojine jer nije upisan u javne knjige kao vlasnik, te da je tužbeni zahtjev trebao biti usmjeren na utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, te na osnovu toga tražiti da se uknjiži kao vlasnik“. Smatra da se na ovakav način Vrhovni sud bavio pitanjem pasivne legitimacije tuženog (Grad Doboj) iako za to nije imao osnova, te da je njegov tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženog iako je taj sud u prethodnoj presudi već utvrdio da postoji pasivna legitimacija tuženog (Grad Doboj). Apelant smatra da donošenje ovako oprečne odluke Vrhovnog suda u odnosu na već ranije donesenu odluku u istom predmetu vodi ka nedostatku pravne sigurnosti pogotovo jer su nižestepeni sudovi dužni poštovati odluke Vrhovnog suda i što im te odluke služe kao praksa. Apelant navodi i da je nesporno da je tuženi (Grad Doboj) pasivno legitimisan jer je pravni sljednik SIZ-a stanovanja Doboj, koji je izgradio objekat u kojem se nalazi predmetni prostor, i tako shodno odredbama člana 22 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, nezavisno od uknjižbe – vanknjižno, stekao na originaran način pravo svojine i sasvim zakonito ga 1981. godine prodao preduzeću „Gorenje-promet servis“ Velenje od kojeg je apelant i kupio predmetni prostor.

b) Odgovori na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima datim u svojoj presudi.

25. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na zakonu i ustavu te da apelaciju treba odbiti. V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

27. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 000481 18 Rev 2 od 23. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi utvrđivanja prava svojine na predmetnom objektu. Prema tome, član 6 stav 1 Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

38. Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 22. jula 2008. godine te da je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 23. avgusta 2018. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno deset godina i jedan mjesec pri čemu je Vrhovni sud presudom od 20. aprila 2016. godine ukinuo prvobitno donesene nižestepene presude (presudu Osnovnog suda od 25. juna 2012. godine i presudu Okružnog suda od 10. decembra 2012. godine) i predmet vratio tim sudovima na ponovni postupak kako bi se razriješilo pitanje prava svojine na predmetnom prostoru prije nego što ga je apelant kupio, a što su nižestepeni sudovi propustili utvrditi. Ustavni sud, dalje, zapaža da predmetni postupak nije po zakonskoj odredbi hitne prirode, te da su relativno složena pravna i činjenična pitanja koja su redovni sudovi trebali razriješiti. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz stanja spisa ne proizlaze nikakve objektivne okolnosti koje bi bile od uticaja na dužinu trajanja predmetnog postupka od deset godina, pri čemu su postupci pred Osnovnim sudom trajali pet godina i šest mjeseci, a pred Vrhovnim sudom tri godine i osam mjeseci. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka osnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao jednog od segmenata tog prava. Naknada nematerijalne štete

40. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

42. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

43. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je njom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

45. Dovodeći naprijed citirane zakonske propise u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske propise, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 2 stav 1 ZPP jasno propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva nesporno da apelant, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, tužbeni zahtjev nije usmjerio prema „Evrogradu“ Ljubljana, od kojeg je kupio predmetni prostor, već prema tuženom (Grad Doboj) i firmama „Eleks“ d.o.o. Doboj i „Gorenje-gospodinski aparati“ d.d. Velenje, koji nisu bili strana u konkretnom pravnom poslu i koji, prema zemljišno-knjižnom stanju, nisu (niti su bili) vlasnici predmetnog prostora. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je apelantov tužbeni zahtjev u konačnici i odbio uz zaključak da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi člana 33 Zakona koju su pogrešno primijenili nižestepeni sudovi jer apelantov tužbeni zahtjev nije bio usmjeren protiv pasivno legitimisanog lica, a što je u konkretnom slučaju, kako proizlazi iz obrazloženja Vrhovnog suda i činjenica predmeta, preduzeće „Evrograd“. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud smatra da od značaja u ovakvoj situaciji i nisu apelantovi navodi da je SIZ kao prednik tuženog (Grad Doboj) na originaran način stekao pravo svojine na zgradi u kojoj se predmetni prostor nalazi, niti da ga tuženi (Grad Doboj), niti njegovi prednici nikada nisu smetali u korišćenju, odnosno posjedu predmetnog prostora jer, kako je već rečeno, tuženi (Grad Doboj) i nije vlasnik predmetnog prostora, niti je učestvovao u zaključenju kupoprodajnog ugovora od 1. septembra 2003. godine.

46. Osim toga, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju ne radi o oprečnim presudama koje je Vrhovni sud donio u ovom postupku. Naime, Ustavni sud podsjeća na činjenice predmeta navedene u prethodnim tačkama ove odluke iz kojih je vidljivo da je Vrhovni sud presudom od 20. aprila 2016. godine predmet vratio na ponovni postupak Okružnom sudu jer je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev usvojen, a da u toku postupka nisu otklonjene nedoumice oko pitanja ko je imao pravo svojine na predmetnom prostoru u vrijeme kupoprodaje i da li i koji upisi u javnim knjigama postoje na ime tuženog (Grad Doboj) u vezi s predmetnim prostorom, zbog čega je presuda Okružnog suda, kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda, u usvajajućem dijelu i ukinuta. S druge strane, u presudi koja je osporena konkretnom apelacijom, Vrhovni sud je na osnovu stanja koje su nižestepeni sudovi, po nalogu Vrhovnog suda iz presude od 20. aprila 2016. godine, utvrdili iz javnih evidencija zaključio da tuženi (Grad Doboj) nije u spornom periodu bio vlasnik predmetnog prostora, već samo posjednik, a koji status nije istovjetan statusu vlasnika, zbog čega tuženi (Grad Doboj) i ne može biti obavezan da trpi da se apelant upiše kao vlasnik predmetnog prostora. U konkretnoj presudi Vrhovni sud je zaključio i da tuženi (Grad Doboj) (a ni „Gorenje Servis-Promet“ koje se transformisalo u preduzeća „Eleks“ i „Gorenje gospodinski aparati“, a za koje apelant pogrešno smatra da su mu prostor prodali) nije prodao predmetni prostor apelantu, već mu je prostor prodao „Evrograd“ d.o.o. Ljubljana u odnosu na kojeg je tužba, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, sa zahtjevom kakav je postavio apelant i trebala biti podnesena, ali nije. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da se ne radi o oprečnim presudama Vrhovnog suda. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava. Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

49. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je predmetni postupak, koji nije hitne prirode i u kojem nije bilo potrebno razmotriti naročito složena pravna i činjenična pitanja, ukupno trajao deset godina i jedan mjesec iako nije bilo objektivnih okolnosti koje bi opravdale ovako dugo trajanje postupka.

50. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev jer apelant svoj tužbeni zahtjev nije usmjerio protiv prodavca predmetnog prostora, već protiv tuženog (Grad Doboj) koji nije vlasnik predmetnog prostora, niti je apelantu prostor prodao.

51. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.

52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7309/18 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio