Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5727/18 (I. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Lišavanje slobode
  • Vanparnični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5727/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5727/18, rješavajući apelaciju Ibrahima Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU .

Usvaja se apelacija Ibrahima Karića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad u Tuzli da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibrahim Karić (u daljnjem tekstu: apelant), koji je rođen 1955. godine, podnio je 11. oktobra 2018. godine apelaciju (rukom pisani podnesak) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom traži puštanje iz JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ (u daljnjem tekstu: Zavod) u koji je smješten prije 14 godina.

2. Podneskom od 31. oktobra 2018. godine apelant je dopunio apelaciju popunjenim obrascem apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda, JU Centar za socijalni rad Tuzla (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 9, odnosno 30. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Zavod, Centar za socijalni rad i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. juna do 3. avgusta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Iz dokumenata koje su Ustavnom sudu predočili učesnici u postupku proizlazi da je apelantu Rješenjem Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RII-933/03 od 30. decembra 2003. godine potpuno oduzeta poslovna sposobnost, te da mu je Rješenjem Centra za socijalni rad broj UP-I-07-550-737 od 26. februara 2004. godine za staraoca postavljen sin Nihad Karić. Apelant se zbog hroničnog alkoholizma, kako to proizlazi iz navedenih dokumenata, „doveo u stanje teškog tjelesnog i psihičkog propadanja“.

7. Iz izvještaja socijalnog radnika od 18. jula 2005. godine, između ostalog, proizlazi da apelant ima problem u funkcionisanju sa socijalnim okruženjem, da je verbalno agresivan, posebno u alkoholiziranom stanju, da je u više navrata pokušao suicid, da je u nekoliko navrata hospitalizovan, što je dovodilo do poboljšanja njegovog zdravstvenog stanja, ali da se nakon izlaska iz bolnice stanje redovno pogoršavalo. Prema stručnom mišljenju Centra za socijalni rad, smještaj u Zavodu bio bi jedino rješenje, a nakon uspostavljene duže apstinencije od alkohola apelant bi mogao biti zbrinut u nekom drugom zavodu ili otvorenoj sredini.

8. Rješenjem Centra za socijalni rad broj UP-I-07-35/9-1699 od 2. septembra 2005. godine apelant je, na zahtjev staratelja Nihada Karića od 30. jula 2005. godine i stručnog mišljenja tog centra, smješten u Zavod. Iz rješenja proizlazi da će troškove smještaja snositi Ministarstvo, te da će apelant zdravstvenu zaštitu ostvarivati putem Centra za socijalni rad.

9. Iz obavijesti Centra za socijalni rad broj 20-35/18-2090 od 15. jula 2008. godine upućene Zavodu proizlazi da je navedeni centar informisao Zavod o apelantovom ponašanju izvan Zavoda prilikom boravka u porodici svoga sina. Centar je, između ostalog, naveo da apelant izvan Zavoda promijeni ponašanje, odnosno da nastavlja sa starim navikama, da pretjerano konzumira alkohol, da postaje agresivan, da ne sluša upute staratelja, da želi da bez nadzora napušta kuću, te da istovremeno traži od sina (staratelja) da ga vrati kući kako bi živio svojim starim načinom života.

10. Iz zapisnika o saslušanju apelantovog sina, odnosno staratelja, koji je sačinio Centar za socijalni rad pod brojem I-03-35/30-0050-2011 od 31. januara 2011. godine, proizlazi da je staratelj dao izjavu u vezi sa apelantovim ponašanjem prilikom povremenog puštanja iz Zavoda (povremeni izlasci iz Zavoda na period od sedam do 14 dana, posljednji je bio u periodu od 28. decembra 2010. godine do 11. januara 2011. godine). Apelantov sin je u svom iskazu zaključio da je u apelantovom interesu da bude zadržan u Zavodu sa mogućnošću povremenog kretanja do trgovine u blizini Zavoda i do grada, ali isključivo u pratnji osoblja iz Zavoda.

11. Iz ugovora o načinu i uslovima smještaja i izdržavanja korisnika u Zavodu, koji je sačinjen u decembru 2013. godine i koji su potpisali direktor Zavoda i Centar za socijalni rad, koji je Zavod dostavio na uvid, proizlazi da su članom 1. regulisani uslovi i način smještaja i izdržavanja korisnika Zavoda, te da su regulisana prava i obaveze ugovornih strana. Otpust korisnika iz Zavoda regulisan je članom 13. navedenog ugovora, i to na osnovu otkaza koji mogu podnijeti i naručitelj usluga i Zavod, odnosno uslijed poboljšanja zdravstvenog stanja korisnika Zavoda, na zahtjev staratelja, uz odgovarajuće stručno mišljenje i saglasnost nadležnog organa, neizvršavanjem obaveza plaćanja smještaja ili pogrešnog upućivanja korisnika zbog pogrešno uspostavljene dijagnoze, nakon opservacije korisnika od stručnih lica Zavoda.

12. Iz dostavljenog godišnjeg izvještaja o apelantovom socijalnom statusu za 2019. godinu vidljivo je da je apelantu dijagnosticiran povratni depresijski poremaćaj (F 33, odnosno F 10.5), te da su vidljive aktivnosti koje su se provodile radi apelantove rehabilitacije, što je uključivalo tretman psihologa, fizikalni tretman, individualni i grupni rad psihologa.

13. Iz izvještaja o apelantovom zdravstvenom stanju za 2019. godinu proizlazi da je apelanta u toku 2019. godine pregledao više puta ljekar opšte prakse zbog opšte slabosti, te da ga je, između ostalog, pregledao ljekar neuropsihijatar koji je utvrdio da je apelantovo psihičko stanje bez bitnijih promjena, te da je pod redovnom kontrolom i terapijom.

14. U specijalističkom nalazu neuropsihijatra od 21. jula 2020. godine konstatovano je da je apelant višegodišnji duševni bolesnik sa povratnim depresivnim poremećajem, te da je povremeno sa psihotičnom dekompenzacijom. Preporuka neuropsihijatra je da apelant i dalje boravi u odgovarajućoj ustanovi za zbrinjavanje pacijenata sa duševnim poremećajem, jer se nisu stekli uslovi za resocijalizaciju, te da se za period od šest mjeseci ili godinu dana izvrši evaluacija psihičkog statusa i donese odluka o daljnjem postupku. Iz navedenog nalaza vidljivo je da je apelant u periodu od septembra 2013. godine do jula 2020. godine 15 puta bio podvrgnut kontrolama zdravstvenog stanja neuropsihijatra, te da neuropsihijatar, osim opservacija u vezi sa apelantovim psiho-fizičkim stanjem, nije davao preporuke o daljnjem zadržavanju apelanta u Zavodu, kao što je to učinio prilikom posljednjeg pregleda od 21. jula 2020. godine.

15. Iz zapisnika o saslušanju Nihada Karića, apelantovog sina i staratelja, od 22. jula 2020. godine, sačinjenog u Centru za socijalni rad, proizlazi da se imenovani izjasnio da nije u mogućnosti da primi oca na izdržavanje zbog straha da ne izgubi svoju porodicu i činjenice da je otac alkoholičar, da je problematičan i sklon suicidu, te da nije u mogućnosti da mu pruži adekvatan smještaj, jer je i sam materijalno neobezbijeđen i da smatra da bi puštanjem iz Zavoda apelant nastavio sa starim navikama prekomjernog konzumiranja alkohola.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant se u navodima apelacije pozvao na povredu svih prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine osim člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Razlog zbog koga je apelant podnio apelaciju jeste povrat u lokalnu zajednicu na trajnu adresu i ambulanto kućno liječenje. Apelant navodi da se trenutno nalazi u strogoj izolaciji, da je u Zavod smješten 2005. godine, da se nadao da će tamo ostati godinu dana, ali da nikoga nije briga za njega. Navodi da ga je smrt supruge teško pogodila i da je nakon toga počeo da konzumira alkohol, ali da sada želi da bude „suverena“ ličnost kao što je to bio prije nego što je „počeo piti“. Ističe da ne posjeduje nikakvu dokumentaciju koju bi mogao prezentovati na uvid, te da se nada da će njegovom zahtjevu biti udovoljeno.

b) Odgovor na apelaciju

17. Zavod je, umjesto posebnog odgovora na apelaciju, dostavio dokumentaciju kojom raspolaže temeljem koje je apelant smješten u ustanovu.

18. Centar za socijalni rad je u odgovoru na apelaciju pojasnio okolnosti pod kojima je apelant smješten u Zavod. Zatim, iz odgovora proizlazi da su stručni radnici tog centra, nakon što su primili akt Ustavnog suda, obavili razgovor sa Nihadom Karićem (starateljem), koji je dao pismenu izjavu, koja je dostavljena u prilogu odgovora. Potom je navedeno da je Zavod po nalogu Centra za socijalni rad dostavio specijalistički nalaz koji je sačinio neuropsihijatar koji je, također, priložen uz odgovor. Prema mišljenju Centra za socijalni rad, za apelanta je najbolje rješenje da i dalje bude pod stručnim nadzorom i brigom u odgovarajućoj ustanovi stacionarnog tipa.

19. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je od nadležnog Centra za socijalni rad zatražilo informacije u vezi sa navodima apelacije nakon čega je Centar informisao Ministarstvo da je izvršen uvid u dosje i da su preduzete odgovarajuće radnje koje su rezultirale izjavom staratelja i specijalističkim pregledom apelanta, koji su dostavljeni u prilogu odgovora.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/99 i 54/04) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

•osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, •osnivanje i rad ustanova zaštite i invalidskog udruženja, •osnovna prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica, •osnove zaštite porodice sa djecom, •finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite.

Ustanove socijalne zaštite imaju svojstvo pravnog lica.

Na osnivanje i rad ustanova socijalne zaštite primjenjuju se propisi o ustanovama, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

d) SMJEŠTAJ U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način. Član 42.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi. Obaveza iz stava 2. ovog člana posebno se odnosi na slučaj ako je dijete smješteno u ustanovu.

Član 45.

Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.

Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.

Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.

21. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (“Službene novine Tuzlanskog kantona” br. 12/00, 5/02, 13/03, 8/06, 11/09 i 17/11) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (“Službene novine Tuzlanskog kantona” br. 12/00, 5/02 i 13/03) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 112.

O pravima utvrđenim federalnim i ovim Zakonom u prvom stepenu rješava nadležni centar za socijalni rad.

O žalbi protiv rješenja prvostepenog organa, rješava Ministarstvo.

Drugostepeno rješenje Ministarstva je konačno i protiv njega se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.

22. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Službene novine Federacije BiH" br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Službene novine Federacije BiH" br. 37/01 i 40/02) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite, te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 2.

Zaštita i unapređivanje zdravlja osoba sa duševnim smetnjama ostvaruje se:

1. omogućavanjem odgovarajuće dijagnostičke obrade i liječenja osoba sa duševnim smetnjama;

2. znanstvenim istraživanjima na području zaštite i unapređivanja zdravlja osoba sa duševnim smetnjama i njihovom zaštitom od liječničkih ili znanstvenih istraživanja bez njihova pristanka ili pristanka njihovih zastupnika;

3. uključivanjem osoba sa duševnim smetnjama u obrazovne programe koji se provode u ustanovi za mentalno zdravlje ili nekoj drugoj ustanovi u kojoj su one smještene; 4. oporavak osoba sa duševnim smetnjama njihovim uključivanjem u porodičnu, radnu i društvenu sredinu;

5. izobrazbom osoba koje se bave zaštitom osoba sa duševnim smetnjama i unapređivanjem njihova zdravlja.

Član 3. tačka 1) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu, imaju slijedeća značenja:

1. Osoba sa duševnim smetnjama je duševno bolesna osoba, osoba sa duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba sa drugim duševnim smetnjama.

Član 6.

Liječenje osoba sa duševnim smetnjama organizovat će se tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava njihova sloboda i prava, te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti, vrijeđa njihova osobnost i ljudsko dostojanstvo.

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[…] Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da je 2005. godine smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, AP 2485/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant predmetnom apelacijom traži da se pusti iz Zavoda, te da mu se omogući „povratak u lokalnu zajednicu na trajnu adresu i ambulantno liječenje“. U navodima apelacije apelant se pozvao na gotovo sva prava zaštićena Ustavom iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, ali iz sadržaja apelacije proizlazi da predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica. [...] (4) Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

30. Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao isto, odnosno slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, donesenog na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, smještena u Zavod, a nakon te odluke su slijedile i druge odluke (npr. AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene su na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao pritvorom koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi, npr. AP 2472/11, tač. 39- 40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja apelantice u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ opravdavaju prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi po potrebi dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupi u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu sa navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, ocijenivši da njezino lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).

31. Ustavni sud je dalje u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njezinog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da federalni Zakon o osnovama socijalne zaštite i kantonalni Zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatovao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticu prisilno smjestila u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

32. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u zavod na osnovu rješenja koje je donijela služba socijalne zaštite u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti (vidi, Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prezentovao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u zavod, te konstatovao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatovao da su ovi aplikanti smješteni u zavod na osnovu rješenja službe socijalne zaštite donesenih u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanata u zavod. Također, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije budući da aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredaba Zakona o zaštiti lica koji propisuje mogućnost, uslove, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Pored toga, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišavanja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud, shodno navedenom, naredio nadležnim centrima za socijalni rad da preduzmu mjere kako bi se osiguralo poštivanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je nadalje konstatovao da je, nakon odluka Ustavnog suda, o neophodnosti lišavanja slobode „aplikanata H. i C.“ pravomoćnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio da, „uprkos ovim odlukama Ustavnog suda, situacija se nije promijenila budući da se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka“.

33. Evropski sud je nadalje, imajući u vidu sličnost činjeničnog stanja aplikacije aplikanta E. B. s prve dvije aplikacije, zaključio da je i aplikant E. B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, te da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanta u Zavod, koji traje više od 15 godina.

34. Evropski sud je, u vezi s navedenim, ukazao da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. S tim u vezi, Evropski sud je konstatovao da je „Ustavni sud već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud“, te s tim u vezi zaključio da „Evropski sud ne vidi razloga da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda“ (stav 56. presude).

35. U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u zavod nije naređen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je istakao da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant, također, lišen slobode i smješten u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelantu odlukom suda oduzeta poslovna sposobnost, određen staratelj i da je nakon toga rješenjem Centra od 2. septembra 2005. godine apelant smješten u Zavod, gdje se još uvijek nalazi (15 godina), a da pri tome sud nije odlučio o njegovom zadržavaniju u Zavodu, niti je vršio kontrolu njegovog boravka u Zavodu. Dakle, apelant se nalazi u Zavodu na osnovu „administrativne odluke“, a ne odluke suda. Činjenica da je nadležni sud odlučivao o oduzimanju poslovne sposobnosti apelanta ne utječe na zaključak da je apelant smješten u Zavod i da se u njemu i dalje nalazi isključivo na osnovu „administrativnih odluka“. U konkretnom slučaju vidljivo je da je odluka o smještaju apelanta u Zavod utemeljena na izjavi staratelja i stručnom mišljenju Centra za socijalni rad (vidi tačku 8. ove odluke). Iz dostupnih dokumenata ne proizlazi da postoji odluka suda o eventualnoj kontroli opravdanosti prisilnog smještaja apelanta u Zavod. Ono što je vidljivo iz priložene dokumentacije jeste da se pitanje opravdanosti zadržavanija apelanta u Zavodu temelji na stručnom mišljenju Centra za socijalni rad i izjavi staratelja, što je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica, neprihvatljivo.

37. U vezi s navedenim, budući da je i u konkretnom slučaju apelant smješten u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad, a na osnovu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom TK, te da pritom nisu uzete u obzir relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica kojim je regulisano da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica u ustanovu, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je apelantov položaj identičan položaju apelanata iz predmeta na koje je Ustavni sud prethodno ukazao. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda primjenjivi i na predmetni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 2472/11, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. e) i stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom smještaju u Zavod odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević