Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5708/18 („APOLO TRADE“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5708/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-5708/18, rješavajući apelaciju „APOLO TRADE“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „APOLO TRADE“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 180038 15 Pž od 11. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „APOLO TRADE“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 180038 15 Pž od 11. septembra 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 180038 13 Ps od 7. aprila 2015. godine, donesenoj po tužbi apelanta protiv tuženog „Jahorina osiguranje“ AD Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) i po protivtužbi tuženog protiv apelant, radi isplata potraživanja; tuženi je obavezan da plati apelantu iznos od 10.117,00 KM na ime naknade materijalne štete na vozilu, a po polisi kasko osiguranja, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. avgusta 2013. godine pa do konačne isplate, kao i da naknadi apelantu troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana po donošenju presude. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom isplati iznos od 388,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 18. aprila 2014. godine kao dana podnošenja protivtužbe, a sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. Preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu zakonske zatezne kamate je odbijen.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na potraživanje naknade materijalne štete za putničko motorno vozilo marke VW Golf 1K preciziranih registarskih oznaka u iznosu od 10.117,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos i troškovima postupka.

4. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud utvrdio da je apelantovo vozilo bilo osigurano kod tuženog po polisi za kombinovano osiguranje motornih vozila za period od 17. juna 2013. godine do 17. juna 2014. godine na osigurani iznos od 33.500,00 KM i uz ugovorenu premiju od 1.174,97 KM, da je apelant u okviru svoje djelatnosti iznajmljivanja vozila (rent-a-car) vozilo koje je bilo predmet navedene polise osiguranja iznajmio L. J. iz Republike Češke za period od 17. juna do 20. juna 2013. godine, a na osnovu ugovora o najmu od 17. juna 2013. godine, te da iznajmljeno vozilo nije vraćeno apelantu, što je apelant prijavio 21. juna 2013. godine MUP-u TK Policijskoj upravi Tuzla. Apelant se obratio tuženom da mu isplati štetu u visini osigurane sume, a tuženi je taj zahtjev odbio, smatrajući da se radi o utaji vozila, a koji rizik nije pokriven osiguranjem.

5. Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je zaključio da je predmetnom polisom za kombinovano osiguranje motornih vozila pokriven i rizik utaje predmetnog vozila koji se nesporno desio, jer se u Uslovima za kombinovano osiguranje motornih vozila u članu 5. stav 2. navodi kao dopunsko kasko osiguranje: utaja-prisvajanje povjerenog vozila ili pribavljanje protupravne imovinske koristi od lica kome je vozilo dato u najam od osiguranika koji se u vidu djelatnosti bavi iznajmljivanjem vozila. Sud nije poklonio vjeru iskazu zaposlenika tuženog da se doplata za rent-a-car ne odnosi na rizik utaje, odnosno da je premija po polisi uvećana zbog povećane opasnosti nastanka štete na vozilu, jer se ni u jednom dokazu predloženom od strane tuženika ne dokazuju činjenice navedene u ovom dijelu iskaza. Istaknuto je da je tuženi bio upoznat da se apelant bavi djelatnošću iznajmljivanjem automobila i ugovorena je dodatna cijena osiguranja osim uobičajene premije za potpuno kasko osiguranje. Po ocjeni Općinskog suda, činjenica da na polisi osiguranja nije navedeno decidno da je pokriven rizik utaje ne znači da on nije ugovoren i obračunat kod premije osiguranja. Naime, radi se o adhezionom ugovoru u kojem ponuđač – tuženi veže sklapanje ugovora uz prihvat svih uslova opštih i posebnih za tu vrstu osiguranja, a druga strana ima mogućnost prihvatanja ili odbijanja ugovora. Iz iskaza samih zaposlenika tuženog i materijalnih dokaza proizlazi da je obuhvaćena u premiji osiguranja doplata za rent-a-car, ali takva doplata nije evidentirana u polisi. Znači, sve ono što su stranke ugovorile, svi pokriveni rizici osiguranja nisu vidljivi iz same polise i polisa upućuje na posebne Uslove za kombinovano osiguranje i sastavni dio su ugovora - polise. Obračunavanjem premije i za rent-a-car, koja se samo odnosi na utaju, tuženi je kao pokriveni rizik obuhvatio i utaju. Utaja kao dopunsko kasko osiguranje se kod Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila( član 5. stav 2.), koji su sastavni dio polise, navodi samo kod osiguranika koji se u vidu djelatnosti bavi iznajmljivanjem vozila, a što je u konkretnom slučaju apelant.

6. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da se desio štetni događaj koji je pokriven osiguranjem, te je temeljem člana 919. stav 1. i člana 897. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tuženog obavezao na plaćanje iznosa od 10.117.00 KM kao štete koju je pretrpio apelant i koju je tuženi dužan nadoknaditi kao osiguravač. Visinu štete sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka mašinske struke.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 180038 15 Pž od 11. septembra 2018. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.117,00 KM, na ime materijalne štete po polisi kasko osiguranja, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka

8. Kantonalni sud je smatrao da zaključak i stav Općinskog suda nisu pravilni i na zakonu zasnovani.

9. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 897. ZOO propisano da se ugovorom o osiguranju obavezuje ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu sumu.

10. Dalje je naveo da prema članu 2. stav 1. Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila tuženog od 29.decembra 2003. godine osiguranje može biti zaključeno kao: 1) Potpuno kasko osiguranje – od opasnosti predviđenih u članu 3. ovih Uslova. 2) Djelimično kasko osiguranje - od opasnosti predviđenih u članu 4. ovih Uslova i 3) Dopunsko kasko osiguranje - od opasnosti predviđenih u članu 5. ovih Uslova ( krađa )- osiguranjem je obuhvaćena šteta ako je osigurano vozilo odnijeto, uništeno ili oštećeno prilikom izvršenja krivičnog djela krađe, razbojničke krađe, razbojništva, odnosno prilikom pokušaja tih djela, utaja – prisvajanje povjerenog vozila ili pribavljanje protivpravne imovinske koristi od lica kome je vozilo dato u najam od osiguranika koji se u vidu djelatnosti bavi iznajmljivanjem vozila i opasnost od potapanja vozila - potapanjem se smatra iznenadno i neočekivano propadanje vozila za vrijeme rada na močvarnom, muljevitom, pjeskovitom i sličnom terenu.

11. Nadalje, u obrazloženju presude je navedeno da, u konkretnom slučaju, iz sadržaja predmetne polise osiguranja proizlazi da je zaključeno potpuno kasko osiguranje za predmetno vozilo od opasnosti predviđenih u članu 3. Uslova i dopunsko kasko osiguranje od opasnosti od krađe (član 5. stav 1. Uslova), a ne i dopunsko kasko osiguranje od opasnosti od utaje (član 5. stav

2. Uslova), a kako je to pogrešno smatrao apelant, kao i prvostepeni sud.

12. Naime, Kantonalni sud je istakao da stoji činjenica da je premija osiguranja ugovorena u većem iznosu u odnosu na standardna vozila, i to zbog činjenice da je predmetno vozilo apelant iznajmljivao na korištenje u okviru djelatnosti (rent-a-car) kojom se bavi. Međutim, ta doplata za rent-a-car, odnosno ugovorena veća premija u odnosu na standardna vozila, ne znači i da je između parničnih stranaka ugovoreno kasko osiguranje sa uključenim rizikom od utaje, a u smislu odredbe člana 5. stav 2. Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila.

13. Stoga, po shvatanju Kantonalnog suda, kako događaj koji se desio - utaja apelantovog vozila ne predstavlja osigurani slučaj po predmetnoj Polisi za kombinovano osiguranje motornih vozila, pa tuženi, u smislu citirane odredbe člana 897. ZOO, kao i člana 5. stava 2. Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila, nije ni dužan apelantu isplatiti potraživanu naknadu.

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je, po njegovom shvatanju, odluka Kantonalnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to odredaba člana 99, 100.

907. ZOO. Ističe da se kod nesporne činjenice da je apelant platio premiju po osnovu iznajmljivanja vozila, rent-a-car, koji podatak nije evidentiran na polisi osiguranja, polisa ne može prihvatiti kao validan dokument u smislu svih ugovorenih rizika kako to pogrešno tumači Kantonalni sud. Činjenica da je tuženi propustio da sačini polisu osiguranja na način da na njoj evidentira doplatu za rent-a-car, te rizik utaje vozila svakako ne može ići na štetu apelanta koji je, shodno odredbama član

907. ZOO iznio jasno i nedvosmisleno svoje zahtjeve vezano za rizik krađe i rizik otuđenja iznajmljenog vozila, jer je i registrovan za usluge rent-a-cara. Ugovor o osiguranju je, po svojoj pravnoj prirodi, adhezioni ugovor obzirom da tuženi, kao jedna od ugovornih strana, uslovljava drugu ugovornu stranu, apelanta, na zaključenje ugovora uz prihvat unaprijed odštampanih, opštih uslova pa se u tom slučaju sve nejasnoće vezano za ove uslove imaju tumačiti u korist druge strane, dakle apelanta, shodno članu 100. ZOO-a.

16. Apelant je u toku prvostepenog postupka dokazao kako su sami Uslovi tuženog neprecizni i nejasni, a što se, u konačnom, odrazilo i na sam sadržaj sporne polise osiguranja pa je drugostepeni sud, postupio suprotno odredbama člana 99. stav 2. ZOO kada je, bez ikakvog, dodatnog tumačenja prihvatio sadržaj manjkave polise osiguranja kao i sadržaj Uslova tužene i odbio apelanta sa njegovim tužbenim zahtjevom.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zbog čega je smatrao da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i u tom smislu preinačio prvostepenu presudu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Apelant navode da je prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o kršenju zabrane diskriminacije nije ponudo bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, niti tako što proizlazi iz osporenih odluka, Ustavni sud smatra i navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5708/18 („APOLO TRADE“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio