Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7457/18 (H. V.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7457/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-7457/18, rješavajući apelaciju Hane Vejo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hane Vejo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 068668 18 Rev od 22. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 068668 14 Gž od 13. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 P 068668 10 P od 20.
februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hana Vejo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 13. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 068668 18 Rev od 22. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 068668 14 Gž od 13. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 P 068668 10 P od 20. februara 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 P 068668 10 P od 20. februara 2014. godine, donesenoj po tužbi apelantice protiv tuženih Đulse Momić i Sanja Fazlagić (u daljnjem tekstu: tužene) radi poništenja oporuke, utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed, utvrđeno je da je ništava vlastoručna oporuka Mehmeda Momića (apelanticinog oca) sačinjena u Mostaru 5. novembra 1959. godine (stav I izreke). Tužba je odbačena u dijelu zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da su tužene zakonske nasljednice zemljišnoknjižnog vlasnika umrlog Mehmeda Momića, upisanog u z.k. ul. 2647 k.o. Mostar (stav II izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica, kći Mehmeda Momića, isključiva vlasnica i posjednica sa dijelom 1/1 porodične kuće i zemljišta potrebnog za njegovu redovitu uporabu, k.č. 25/144 , pobliže označene u izreci presude, pa su dužne tužene, kao zakonske nasljednice iza upisanoga zemljišnoknjižnog vlasnika Mehmeda Momića pravo vlasništva apelantici i trpjeti da se apelantica upiše u zemljišnoj knjizi na dijelu zemljišnoknjižnog vlasnika umrlog Mehmeda Momića uz istovremeno njegovo brisanje iz zemljišne knjige, kao i da predaju apelantici u posjed i slobodno raspolaganje od osoba predmetne nekretnine, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja (stav III izreke). Odlučeno je da svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su pravnog prednika parničnih stranaka, Mustafu Ševa, po urudžbenoj ispravi Kotarskog suda od 26. januara 1912. godine naslijedili sinovi Salihaga Ševa (svekar apelantice) i Husein Ševa sa po /2. Osnovom diobnog ugovora od 19. aprila 1917. godine njihovo suvlasništvo je prestalo, a na temelju kojeg nekretnina k.č. 25/26 k.o. Mostar postaje vlasništvo Huseina Ševa, a k.č. 25/27 k.o. Mostar postaje vlasništvo svekra apelantice Salihage Ševa, kojeg na osnovu urudžbene isprave iz 1931. godine (24. februara 1932.) nasljeđuju supruga Rukija Ševa i njihova djeca. Po urudžbenoj ispravi od 22. oktobra 1941. godine Rukiju Ševa nasljeđuje sin Mehmed (suprug apelantice), Fatima i Enisa, a po urudžbenoj ispravi iz 1947. godine umrlog Mehmeda Ševa naslijedila je apelantica i njena djeca (dakle, radi se o nekretnini kč. 25/27 k.o. Mostar). S druge strane, u odnosu na Huseina Ševa utvrđeno je da je odlukom o nasljedstvu (sud u Mostaru broj 0.38/48) Huseina Ševa naslijedila supruga Emina Ševa i djeca: sin Mustafa i kćeri Derva, Šefika i Samija (Dn. 6/49), da su predmet nasljedstva i nekretnine iz zk.ul. broj 1263 k.o. Mostar na kojima je porodična kuća k.č. 25/26. Iz zapisnika sa kupoprodajnim ugovorom od 13. oktobra 1954. godine utvrđeno je da su nasljednici Huseina Ševa prodali Šerifu Jakupoviću, Krpo Muhamedu, Jusufu i Plani nekretninu označenu kao k.č. 25/26, te k.č. 1021/1 i k.č. 1020, koje su otpisane iz zk. ul. 1263 u zk. ul 5916 k.o. Mostar, te je došlo do cijepanja nekretnine kč. 25/26 prijavnim listom 12/1955 (Dn. 314/55) i formiranja sporne k.č. 25/144. Prema zk. izvadcima i dopunskom nalazu vještaka geometra utvrđeno je da su od 28. septembra 1955. godine (Dn.1914/65) na osnovu diobnog ugovora kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini k.č. 25/144 uknjiženi Muhamed Krpo, Jusuf i Hana Krpo. Iz zk. ul. 5916 k.o. Mostar utvrđeno je da je k.č. 25/142 na osnovu diobnog ugovora od 28. septembra1955. godine otpisana iz zk. ul. broj 6005, a sporna k.č. 25/144 je na osnovu rješenja SO-e od 31. avgusta 1965. godine se knjiži kao društvena svojina, a pravo vlasništva na zgradi sa Krpa prelazi na Mehmeda Momića (otac apelantice) na osnovu ugovora o darovanju od 1. septembra1965. godine, kako je i sada sporna k.č. 25/144 upisana u zk. ul broj 2647 (preuzeto iz zk. ul. 7279) površine 108 m2 sa uknjiženim vlasnikom Mehmedom Momićem sa 1/1 dijela.
4. Općinski sud je zaključio da nijedan od provedenih dokaza ne potvrđuje navode apelantice da je sporna nekretnina njeno vlasništvo (a ne vlasništvo njenog oca Mehmeda Momića), stečeno nasljeđem od muža Mehmeda Ševa, a koji je navodno ovu nekretninu dobio na poklon od svog oca. Općinski sud je smatrao nelogičnim apelanticine tvrdnje da su Krpe uvidjevši grešku da im je prodato nešto što nije pripadalo Huseinu Ševa pozvali apelanticu i ovu grešku ispravili prijavnim listom broj 314/1955 u odnosu na drugu tvrdnju da da su Krpe uvidjevši da su greškom upisani i na kući apelantice, ovo ispravili ugovorom o poklonu u korist oca apelantice. Istaknuto je da ove tvrdnje jedna drugu isključuju, a sud nije mogao provjeriti navode apelantice da ju je njen otac prevario upisavši nekretninu na sebe i da je ona ovu grešku ispravila ugovorom koji je sačinila neka sutkinja, jer izvedeni dokazi to ne potvrđuju. S obzirom da apelantica nije dokazala da je vlasnica nekretnine, odbijen je i zahtjev za njenu predaju u posjed.
5. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 068668 14 Gž od 13. marta 2018. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu u cijelosti je potvrđena.
6. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno Općinski sud zaključio da se na osnovu sadržaja prezentiranih dokaza nije mogao izvesti zaključak da je prednik apelantice vlasnik sporne porodične kuće na nekretnini kč. 25/144 k.o. Mostar na osnovu diobnog ugovora njegovih prednika i nasljedstva, pa nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje apelantice da je vlasnica sa 1/1 dijela iste i predajom u posjed. Istaknuto je da ostavina umrle osobe prelazi po zakonu na njene nasljednike u trenutku smrti, a iz provedenih dokaza, i po ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da u trenutku smrti Mehmed Ševa, suprug apelantice nije bio vlasnik predmetne nekretnine, pa ona nije mogla ući u ostavinsku masu iza umrlog.
7. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe da je prvostepena presuda rezultat pogrešne ocjene dokaza i arbitrarnog tumačenja i primjene mjerodavnog prava, te ukazao da činjenica da apelantica drugačije cijeni iskaze stranaka i svjedoka od prvostepenog suda ne znači da je sud počinio povrede koje apelantica ističe u žalbi.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 068668 18 Rev od 22. oktobra 2018. godine odbijena je revizija apelantice, kao i zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.
9. Vrhovni sud je smatrao neprihvatljivim prigovor apelantice da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu primjenu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) od strane prvostepenog suda, uslijed čega je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Suprotno tome, po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je izvedene dokaze, pa i nalaz vještaka geodetske struke kao i dopunu nalaza cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. S tim u vezi je istaknuto da je na glavnoj raspravi vještak razjasnila primjedbe apelantice u odnosu na prijavni list broj 314/1955, a što u reviziji i sama navodi. Po ocjeni i Vrhovnog suda, osnovano je drugostepeni sud u razlozima svoje odluke zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude pravilno i iscrpno izložio proces pojedinačne ocjene izvedenih dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o postojanju odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica za donošenje odluke u ovom sporu. Protivno stanovištu apelantice, kako je dalje naveo Vrhovni sud, sve odlučne žalbene navode drugostepeni sud je ocijenio u smislu odredbe člana 231. ZPP i uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima. Slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza stranka ne može suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza ukoliko ista u sebi uključuje prigovore činjenične prirode (član 240. stav 2. ZPP), pa su stoga u ovom revizijskom postupku irelevantni svi prigovori činjenične prirode navedeni u reviziji. Istaknuto je da ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja ne predstavlja primjenu člana 8. ZPP već primjenu materijalnog prava, te zaključeno da nije osnovan revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP.
10. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP). S tim u vezi je navedeno da je predmetna parnica pokrenuta po prekidu ostavinskog postupka broj 58 0 O 050023 09 O raspravljanja zaostavštine oca apelantice, Mehmeda M., umrlog 31. marta 1974. godine. U navedenom predmetu ostavinski postupak prekinut je rješenjem od 7. maja 2010. godine, a apelantica upućena na parnicu radi dokazivanja nevaljanosti testamenta ostavioca (nedostatak u formi). Tim odbijenim zahtjevom apelantica je tražila utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i predaju u posjed. Apelantica je navedeni zahtjev zasnovala na činjeničnim tvrdnjama da je na spornoj nekretnini nasljedstvom stekla vlasništvo 1944. godine iza smrti supruga Mehmeda Ševa.
11. Vrhovni sud je, kod činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda a koja je prihvatio drugostepeni sud, za koje je vezan revizijski sud (član 240. stav 2. ZPP), zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo - član 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada su odbili reivindikacioni zahtjev apelantice na povrat predmetne nekretnine, s obzirom da nije dokazala vlasništvo stvari čiji povraćaj traži.
12. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, odnosno proizvoljne primjena člana 8. ZPP-a, te proizvoljne primjene materijalnog prava.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje odnosno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na tri sudske instance, bili jedinstveni u stavu da apelantica provedenim dokazima nije dokazala da je vlasnica sporne nekretnine, zbog čega su njen tužbeni zahtjev odbili. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević