Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7316/18 (TP „GALAPROM“ a.d. Šamac)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državno vlasništvo
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7316/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7316/18, rješavajući apelaciju TP „Galaprom“ a.d. Šamac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija TP „Galaprom“ a.d.
Šamac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003547 16 Uvp od 12. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003547 15 U od 14. septembra 2015. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske broj 21.05/476-229/14 od 27. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. TP „Galaprom“ a.d. Šamac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 003547 16 Uvp od 12. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 003547 15 U od 14. septembra 2015. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 21.05/476-229/14 od 27. januara 2015. godine. Apelant je na zahtjev Ustavnog suda 3. avgusta 2020. godine dopunio apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Uprave i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Šamac (kao organa koji je donosio prvostepene odluke u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: Područna jedinica ) zatraženo je 1. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 29. jula 2020. godine, dok Područna jedinica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
5. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 16. aprila 2013. godine podnio zahtjev Područnoj jedinici, koji je precizirao 20. maja 2013. godine, a kojim je tražio da mu se, u smislu člana 8a. stav 1. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), utvrdi pravo vlasništva na poslovnom prostoru – prodavnici/ skladištu u Obudovcu i zemljištu na kojem je izgrađen taj poslovni prostor, označenom po novom premjeru kao k.č. broj 2069/1, u preciziranoj površini (u daljnjem tekstu: predmetna k.č. po novom premjeru), a po starom premjeru kao k.č. broj 1347/2 (u daljnjem tekstu: prva k.č. po starom premjeru) u istoj površini (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine).
6. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je Područna jedinica 6. juna 2013. godine donijela rješenje kojim je odbila apelantov zahtjev, te da je nakon toga Uprava donijela rješenje broj 21.05/476-156/13 od 6. septembra 2013. godine kojim je odbila apelantovu žalbu protiv tog rješenja. Međutim, odlučujući o apelantovoj, Okružni sud je donio presudu broj 13 0 U 002772 13 U od 29. aprila 2014. godine kojom je poništio rješenje Uprave i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, proizilazi da je, nakon toga, Uprava donijela rješenje broj 21.05/476-156/13 od 15. jula 2014. godine kojim je poništila prvostepeno rješenje i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak., Obrazloženo je da Područna jedinica nije mogla odbiti apelantov zahtjev samo na osnovu priložene dokumentacije, odnosno u skraćenom postupku, bez prethodnog održavanja usmene rasprave.
7. Iz dostavljene dokumentacije, dalje, proizlazi da je u ponovnom postupku Područna jedinica 29. avgusta 2014. godine održala usmenu raspravu, kojoj je prisustvovao i apelant, a nakon toga donijela je Rješenje broj 21.52/476-15/2013 od 24. septembra 2014. godine kojim je apelantov zahtjev odbila kao neosnovan.
8. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je konstatovano da je vještak geodetske struke na održanoj usmenoj raspravi identifikovao predmetne nekretnine i izjasnio se da se predmet zahtjeva odnosi na izgrađenu parcelu - predmetnu k.č. po novom premjeru, od čega je pod izgrađenim objektom precizirana površina zemljišta, a da ovoj parceli po starom premjeru odgovaraju prva k.č. po starom premjeru, precizirane površine, i k.č. broj 1347/5, precizirane površine, iz k.o. Obudovac (u daljnjem tekstu: druga k.č. po starom premjeru). Takođe, proizlazi da se izjasnio da je na parceli izgrađen objekat - veća garaža koji je uplanjen u katastru, te pumpa za gorivo koju koristi ZZ ,,Obudovac“, koja nije uplanjena u katastru zemljišta, dok što se tiče zemljišta oznake po starom premjeru, da ono nije kompletirano i da samim tim pomenuti objekti - garaža i pumpa za gorivo nisu upisani u gruntovnici, a da je poslovni dio prodavnica 58, sa skladištem, koja je predmet zahtjeva, po saznanju, ranije bila smještena u navedenoj garaži. Osim toga, proizlazi da lica koja su bila prisutna na raspravi nisu stavila primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, a koji je, pored navedenog, istakao da u „Zbirci isprava“ ne postoji pravni osnov po osnovu kojeg su ODP ,,Galaprom“ ili njegov pravni prednik došli u svojinu ili posjed predmetnih nekretnina.
9. Zatim, proizlazi da je uvidom u precizirani zk.ul. k.o. Obudovac utvrđeno da se radi o prvoj i drugoj k.č. starog premjera, vlasništvo ZZ „Obudovac“ iz Obudovca sa 1/1 dijela po osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 000084 07 P od 19. novembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetna pravosnažna presuda Osnovnog suda) i preciziranog rješenja. Takođe, proizlazi da je na usmenoj raspravi u prisustvu zemljišnoknjižnog referenta utvrđeno da je prva parcela po starom premjeru ranije bila upisana u precizirani zk.ul. k.o. Obudovac i da ovaj upis datira iz 1926. godine na privatnim licima i da je trajao sve do 7. maja 2009. godine, kada je po osnovu pravosnažne predmetne presude Osnovnog suda u Modriči ova nekretnina ispisana sa imena Desanke Popović i uknjižena u korist ZZ "Obudovac", a da prisutni na usmenoj raspravi nisu osporili tačnost upisa po zemljišnim knjigama. Dalje, proizlazi da je uvidom u precizirani posjedovni list utvrđeno da se radi o izgrađenoj predmetnoj parceli po novom premjeru – garaži i upravnoj zgradi, precizirane površine, na kojoj pravo posjeda ima ZZ ”Obudovac“ iz Obudovca sa dijelom 1/1. Zatim, proizlazi da je uvidom u pismeni pregled upisa po katastru zemljišta za predmetnu k.č. po novom premjeru utvrđeno da je od uspostave katastra zemljišta, tj. od 1959. godine, parcela sa osnovnim brojem 2069 upisana sa posjedom na ime ZZ ”Obudovac“ iz Obudovca sa dijelom 1/1, te da je 1987. godine od ove parcele cijepanjem nastala predmetna k.č. po novom premjeru sa upisom posjeda na ZZ ”Obudovac“ iz Obudovca, da bi bila upisana kao posjed TP „Posavina“, a 1988. godine kao posjed RO „Agropromet“ OOK Obudovac, da bi po prigovoru 1989. godine bila knjižena kao posjed TP „Posavina“ , a da je 1999. godine bila upisana na ime ODP „Galaprom“ Šamac po osnovu izvoda iz registra Osnovnog suda, precizirani broj, „od 2002. godine“, te da je na osnovu pravosnažnog rješenja Odjeljenja za privredu Opštine Šamac, precizirani broj, upisana kao posjed ZZ „Obudovac“ iz Obudovca, što je i sadašnje stanje upisa.
10. Dalje, proizlazi da je uvidom u uvjerenje Investiciono-razvojne banke Republike Srpske (u daljnjem tekstu: IRB), precizirani broj, od 20. juna 2012. godine utvrđeno da je ODP „Galaprom“ Šamac predalo 21. decembra 1999. godine Program privatizacije državnog kapitala, koji je odobren rješenjem Direkcije za privatizaciju, precizirani broj, od 2. novembra 2000. godine. Takođe, proizlazi da je uvidom u neovjerenu kopiju diobnog bilansa, usvojenog na zajedničkoj sjednici Upravnog odbora ODP „Galapromet“ Šamac i ODP „Velepromet“ RK Šamac, kao pravnih sljednika DTP „Šamčanka“, od 19. oktobra 1998. godine utvrđeno da je po ovom bilansu u korist ODP „Galaprom“ Šamac, između ostalog, pod rednim brojem 24, pripala prodavnica broj 58 u Obudovcu.
11. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da je Područna jedinica utvrdila da predmetne nekretnine nisu državna, već privatna svojina i da za njih apelant i njegov pravni prednik nemaju ispravu podobnu za upis. Pri tome je konstatovala da ih je, iako predmetne nekretnine nije držao u posjedu, ODP „Galaprom“ Šamac iskazao u Programu privatizacije, što je uticalo da se rješenjem Direkcije odobri Program privatizacije, jer u rubrici „upis“ nije navedeno da se radi o spornim nekretninama, a što bi bilo od uticaja u konkretnom slučaju. Takođe, ocijenila je da su neosnovani apelantovi navodi da je za utvrđivanje prava svojine u njegovu korist dovoljno uvjerenje IRB kojim se potvrđuje da su u dijelu državnog kapitala koji je unesen u Program privatizacije sadržane predmetne nekretnine, a da nije bitan pravni osnov korištenja i posjeda na tim nekretninama, niti osnov po kojem su te nekretnine unesene u Program privatizacije. Imajući u vidu navedeno, Područna jedinica je donijela odluku kao u izreci, smatrajući da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 8a. Zakona o privatizaciji.
Osporene odluke
12. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Područne jedinice, Uprava je donijela Rješenje broj 21.05/476-229/14 od 27. januara 2015. godine kojim je žalbu odbila kao neosnovanu.
13. Uprava je u obrazloženju rješenja konstatovala da je prvostepena odluka pravilna i zakonita zbog razloga navedenih u obrazloženju te odluke, a imajući u vidu da iz dokumentacije u spisu predmeta - preciziranog zk.ul. k.o. Obudovac proizlazi da su predmetne nekretnine svojina ZZ „Obudovac“ iz Obudovca sa 1/1 dijela po osnovu predmetne pravosnažne presude Osnovnog suda u Modriči i rješenja. Takođe, ukazala je da iz preciziranog posjedovnog lista proizlazi da su predmetne nekretnine upisane kao posjed ZZ „Obudovac“. U vezi sa tim, Uprava je konstatovala da je Područna jedinica nesporno utvrdila da su predmetne nekretnine iskazane u kopiji Programa privatizacije upisane u javnim evidencijama kao svojina ZZ „Obudovac“ zbog čega je pravilno utvrđeno da se na predmetne nekretnine kao privatnu svojinu ne može primijeniti član 8a. Zakona o privatizaciji.
14. Pri tome Uprava je konstatovala da su bez uticaja apelantovi žalbeni prigovori da su sudovi usvojili stanovište da su ništavi svi pravni poslovi o otuđenju nekretnina koje su po zakonu postale imovina u svojini apelantovog prednika kao državnog kapitala RS „od dana stupanja na snagu Zakona (23. jula 1998. godine) do dana registracije“, zbog toga što se radi o pravosnažno stečenom pravu svojine u korist ZZ „Obudovac“ na predmetnim nekretninama, a koja odluka nije poništena, dok apelant u dokaznom postupku nije dokazao da je na predmetnim nekretninama stekao pravo svojine u postupku privatizacije. U vezi sa tim, Uprava je zaključila da to što su predmetne nekretnine označene u Programu privatizacije državnog kapitala nije dovoljan dokaz za utvrđenje prava svojine, jer uvjerenje IRB ima svojstvo uvjerenja iz člana 160. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) i ono ne obavezuje organ kojem je podneseno.
15. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 003547 15 U od 14. septembra 2015. godine.
16. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da je osporena odluka pravilna i zakonita. Pri tome Okružni sud je ukazao, s obzirom na to da su predmetne nekretnine prema provedenim dokazima u zemljišnim knjigama od 1926. godine, pa dalje bile privatna svojina, što znači i u vrijeme podnošenja Programa privatizacije u 1999. godini, da su neosnovani apelantovi navodi da su prije 24. aprila 1993. godine bile u društvenoj svojini i da su kao društvena svojina od 24. aprila 1993. godine prenesene u državnu svojinu, a da je, slijedom toga, 23. jula 1998. godine na predmetnim nekretninama potvrđeno sticanje svojine po osnovu Zakona o privatizaciji i privatizacijom. Takođe, Okružni sud je naveo da iz priložene dokumentacije i provedenih dokaza ne proizlazi da je izvršena javna prodaja predmetnih nekretnina, niti da su, shodno odredbi člana 2. Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, predmetne nekretnine-poslovni prostor upisane u knjigu uloženih ugovora, u skladu sa Zakonom o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, kao nekretnine koje nisu upisane u zemljišnu knjigu, odnosno da je u knjigu uloženih ugovora ili u zemljišnu knjigu upisano pravo svojine u apelantovu korist prije nego što je upisano pravo svojine u korist ZZ "Obudovac", a po osnovu pomenute pravosnažne sudske odluke, za koju apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je stavljena van snage, niti da je u upravnom postupku utvrđeno pravosnažnom odlukom da se radi o pogrešnom upisu za koji u momentu upisa nije postojao valjan pravni osnov.
17. Dakle, imajući u vidu činjenicu da apelant nije pružio dokaze da je stavljena van snage predmetna pravosnažna presuda Osnovnog suda, kojom je odlučivano o svojini na predmetnim nekretninama i na osnovu koje je izvršen upis u zemljišnu knjigu, kao i da nije pružio dokaze da je van snage stavljeno pravosnažno precizirano rješenje Opštine Šamac, a na osnovu kojeg je izvršen upis predmetne nekretnine u katastar u korist ZZ "Obudovac", što je i sadašnje stanje, Okružni sud je zaključio da su bez osnova i da su paušalni navodi tužbe da je pobijani akt donesen suprotno relevantnim odredbama člana 8a. Zakona o privatizaciji, kao i navodi tužbe da svojinska prava na predmetnim nekretninama ima apelant, a da je pomenuta ZZ ,,Obudovac“ iz Obudovca upisana kao vlasnik u zemljišnu knjigu i u katastru kao posjednik po zabranjenom osnovu (po predmetnoj pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u zemljišnoj knjizi, odnosno u katastru po pravosnažnom rješenju Opštine Šamac). Osim toga, Okružni sud je konstatovao da je Uprava pravilno zaključila u pobijanom aktu da rješenje suda o apelantovoj registraciji ne predstavlja pravni osnov za upis i sticanje prava svojine. Ovo zbog toga što se rješenjem o registraciji u tom smislu ne utvrđuju nikakva prava svojine na nekretninama u apelantovu korist, pa ni po odredbama člana 23. Zakona o stvarnim pravima. Naime, iako se radi o rješenju suda, njime se ne utvrđuju nikakva prava u apelantovu korist, a takav stav je usvojen i u Presudi Vrhovnog suda RS broj 13 0 U 002403 13 Uvp od 25. septembra 2014. godine. S tim u vezi, prema ocjeni Okružnog suda, neosnovano je apelantovo pozivanje u tužbi na rješenje suda o registraciji i, u vezi sa tim, na član 23. Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je konstatovao da je kod takvog stanja stvari pravilan stav Uprave u pobijanom aktu, da ni drugi apelantovi navodi, koje apelant ponavlja u tužbi, nisu od uticaja na rješavanje predmetne upravne stvari za šta je dala jasne razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da apelantovi navodi da je pobijani akt nezakonit zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nemaju uporište u stanju spisa, a ni u navedenom članu 8a. Zakona o privatizaciji.
18. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 003547 16 Uvp od 12. septembra 2018. godine.
19. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da apelant neosnovano tvrdi da je predmetna nekretnina bila predmet privatizacije državnog kapitala njegovog pravnog prednika zbog čega su pobijana presuda i odluke organa uprave donesene uz povredu odredaba člana 8a. Zakona o privatizaciji. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u provedenom postupku sa sigurnošću utvrđeno da označene nekretnine nisu mogle biti predmet privatizacije s obzirom na to što nisu imale karakter društvene, odnosno državne svojine iako su naznačene u Programu privatizacije apelantovog pravnog prednika, koji je predat Direkciji za privatizaciju 1999. godine, i što je rješenje o privatizaciji doneseno 2000. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je ispravan zaključak organa Uprave i Okružnog suda u pobijanoj presudi da navedene nekretnine, kao sporne, nisu mogle biti predmet privatizacije. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je predmetnom pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Modriči utvrđeno pravo svojine na predmetnoj nekretnini u korist ZZ ,,Obudovac“. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelant neosnovano ukazivao na nedostatke osporenog akta i pobijane presude, jer je donošenju pobijanih odluka prethodilo potpuno i pravilno utvrđenje odlučnih činjenica na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
20. Vrhovni sud je ukazao da je neosnovan apelantov prigovor da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantu, u skladu sa zakonom, omogućeno da učestvuje u postupku u svojstvu stranke i da izjavljuje pravne lijekove na donesene odluke, kojim nije bio zadovoljan, te kako zbog iznesenih razloga nije bilo uslova da se uvaži njegova tužba izjavljena protiv osporenog akta, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana tvrdnja da je pobijanom presudom povrijeđeno apelantovo pravo tužioca na pravično suđenje. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da u spisu predmeta nema nijednog dokaza iz kojeg bi proizašlo kršenje apelantovog prava na imovinu, niti se apelant na relevantan dokaz u tom smislu pozvao, zbog čega su i navodi zahtjeva o kršenju prava na imovinu ocijenjeni kao očigledno neosnovani. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da, zbog iznesenih razloga, ostali prigovori iz zahtjeva nisu od uticaja na drugačiju odluku suda, pa se posebno ne obrazlažu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada je odbijen njegov zahtjev. U suštini, tvrdi da predmetne nekretnine predstavljaju državnu (društvenu imovinu) na kojoj je stekao pravo svojine privatizacijom njegovog pravnog prednika. Naime, ukazuje da je zahtjev zasnovao na javnim ispravama kojima se potvrđuje da su predmetne nekretnine počev od 28. februara 1992. godine postale društvena svojina Republike Srpske, na osnovu Ustava Republike Srpske i Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske, da su Zakonom o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu 24. aprila 1993. godine prenesene u društvenu svojinu po sili zakona. Ukazuje da su te javne isprave, prije svega, uvjerenje IRB, a u odnosu na koje je, po apelantovom mišljenju, pogrešno primijenjen član 160. ZUP-a. Apelant, u suštini, tvrdi da je kao privredno društvo, koje je nastalo privatizacijom državnog kapitala, u skladu sa važećim zakonima postalo vlasnik svih nekretnina koje su obuhvaćene privatizacijom njegovog prednika. Tvrdi da se promjena oblika svojine iz državne (društvene) u privatnu svojinu omogućava isključivo upravnim aktom Direkcije za privatizaciju, a da, u vezi sa tim, odluke iz parničnog postupka o promjeni oblika svojine iz državne u privatnu nisu javne isprave i da po takvim odlukama nije dozvoljeno izvršiti promjene u registru prava svojine na nekretninama. Apelant, takođe, tvrdi da je predmetni postupak predugo trajao i traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja oduke u razumnom roku u iznosu od 12.000,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud ukazuje da ostaje kod obrazloženja osporene presude i da smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Takođe, tvrdi da su neosnovani apelantovi navodi da se radi o odugovlačenju postupka u konkretnom slučaju s obzirom na to da je predmet rješavan u skladu sa Planom rješavanja predmeta za 2018. godinu za III kvartal, te da je u skladu sa tim planom i blagovremeno riješen.
23. Okružni sud navodi da je u konkretnom slučaju apelantova tužba zaprimljena 23. aprila 2015. godine, a da je presuda kojom je odlučeno o toj tužbi donesena 14. septembra 2015. godine, dakle, nakon nepunih pet mjeseci. Shodno tome, Okružni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Dalje, Okružni sud ukazuje da su u obrazloženju osporene presude dati razlozi zbog kojih je apelantova tužba odbijena, a kod kojih razloga taj sud ostaje, smatrajući da tom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, niti prava iz Evropske konvencije.
24. Uprava smatra da su apelacioni navodi neosnovani, te da se u konkretnom slučaju ne radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava s obzirom na to da su u postupku donošenja prvostepenog rješenja, u skladu sa odredbama člana 8a. Zakona o privatizaciji, utvrđene sve odlučne činjenice i provedeni dokazi iz kojih je utvrđeno da su predmetne nekretnine iskazane u kopiji Programa privatizacije upisane kao svojina ZZ „Obudovac“, tj. da u javnim knjigama zemljište nije upisano kao državna svojina, već da se radi o privatnoj svojini zbog čega se nije mogao primijeniti član 8a. Zakona o privatizaciji.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07-ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo efikasnosti Član 7.
Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 160.
Organi izdaju uverenja, odnosno druge isprave i o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju ako je to određeno zakonom ili drugim propisom. U tom slučaju činjenice se utvrđuju u postupku propisanim ovim zakonom.
Uverenje, odnosno druga isprava izdata na način predviđen stavom 1. ovog člana ne obavezuje organ kojem je podnesena kao dokaz i koji treba da rešava o upravnoj stvari. Taj organ može ponovo utvrđivati činjenice navedene u uverenju, odnosno drugoj ispravi.
[…]
26. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
27. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
28. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8a.
(1) Na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (‘Službeni glasnik Republike Srpske’, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (‘Službeni glasnik Bosne i Hercegovine’, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a. d. Banja Luka, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.
(2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove provodi postupak i, nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta.
[…] VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 003547 16 Uvp od 12. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom postupku odlučivano o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja o utvrđivanju prava svojine u njegovu korist na predmetnim nekretninama, u smislu odredaba Zakona o privatizaciji, a za koje nekretnine apelant smatra da ih je stekao u postupku privatizacije svog pravnog prednika. Dakle, Ustavni sud smatra da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 3932/18 od 15. jula 2020. godine, tačka 35). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. A)U odnosu na osporene odluke
37. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i, s tim u vezi, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
40. Suprotno apelantovom mišljenju, a koji, u suštini, tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi da je stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama kao državnoj (društvenoj) svojini u postupku privatizacije svog pravnog prednika, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da dokazni postupak nije proveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom, odnosno da dokazi provedeni pred organom Uprave nisu ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i da u konkretnom predmetu nisu razmotrena sva sporna pitanja. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da su u osporenim odlukama data dovoljno jasna, detaljna i argumentovana obrazloženja za zaključak da u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza, a među kojima je, prije svega, predmetna pravosnažna presuda Osnovnog suda u Modriči (kojom je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, utvrđeno pravo svojine na predmetnoj nekretnini u korist ZZ ,,Obudovac“, a za koju presudu apelant nije dokazao da je stavljena van snage), proizlazi da predmetne nekretnine predstavljaju privatnu svojinu ZZ „Obudovac“ iz Obudovca, te da se, stoga, u datim okolnostima ne može primijeniti član 8a. Zakona o privatizaciji. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim odredbama propisa na kojima su organi Uprave i redovni sudovi zasnovali taj svoj zaključak i obrazloženje koje su dali u vezi sa tim, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju organa Uprave i redovnih sudova. Pri tome Ustavni sud zapaža da su organi Uprave i redovni sudovi razmotrili apelantove navode, koje ponavlja i u apelaciji, da je uvjerenjem IRB dokazao svoje pravo svojine na predmetnim nekretninama, a koje su, kako tvrdi, ranije bile društvena, odnosno državna svojina, te da su dali dovoljno jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke, a u kojima Ustavni sud, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka i odredbe relevantnih propisa na koje su se organi Uprave i redovni sudovi pozvali prilikom razmatranja tih navoda, ne nalazi elemente proizvoljnosti.
41. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
B) suđenje u „razumnom roku“
43. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta.
a)Relevantni principi
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni postupak započeo 16. aprila 2013. godine podnošenjem zahtjeva Područnoj jedinici, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 12. septembra 2018. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak trajao pet godina i pet mjeseci, te da je to period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
c) Analiza dužine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, te postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja o utvrđivanju prava svojine u njegovu korist na predmetnim nekretninama. Shodno tome, te s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.
47. U vezi sa ponašanjem organa Uprave, Ustavni sud zapaža da su, iako su odluke organa Uprave u jednom navratu poništene i predmet vraćen na ponovni postupak, organi Uprave sve vrijeme od podnošenja zahtjeva bili aktivni, da su preduzimali radnje u postupku, te da su odluke donosili u vremenskim periodima od najduže nekoliko mjeseci. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je ukupan postupak pred organima Uprave trajao manje od godinu i po dana, što u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra prihvatljivim periodom za okončanje postupka pred organima Uprave. Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Okružni sud odluke donosio u prihvatljivim vremenskim periodima od nekoliko mjeseci, ali da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto duže – oko tri godine. Međutim, u vezi sa tim, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu postupka u cjelini, kao i da iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi da je rad na apelantovom predmetu okončao u roku koji je predviđen Planom rješavanja predmeta. Stoga, uzimajući u obzir sve navedene faktore, ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, Ustavni smatra, bez obzira na nešto duži period trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, a posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da ukupan period od pet godina i pet mjeseci u kojem je okončan predmetni postupak na četiri instance (dvije instance pred organima Uprave i dvije sudske instance) u datim okolnostima konkretnog slučaja nije prešao granice «razumnog roka», u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i da je dužina postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
Pravo na imovinu
48. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio navode o kršenju ovog prava, odnosno da ih, u suštini, veže za utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, a da su ti navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Nediskriminacija
49. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice, slijedom čega smatra da apelant nije učinio vjerovatnim da su redovni sudovi prekršili zabranu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2512/09 od 20. decembra 2012. godine, stav 36, AP 240/12 od 24. aprila 2015. godine, stav 46, AP 1621/11 od 10. aprila 2014. godine, stav 34, i AP 4214/14 od 19. aprila 2017. godine, stav 37, objavljene na www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
50. U vezi sa apelantovim tvrdnjama o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom (vezanim za utvrđivanje prava svojine) zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi Uprave i redovni sudovi za svoje odluke kojim su odbili apelantov zahtjev za donošenje rješenja o utvrđivanju prava svojine u njegovu korist na predmetnim nekretninama, u smislu odredaba Zakona o privatizaciji, dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih propisa, a pri čemu ukupna dužina predmetnog postupka od pet godina i pet mjeseci na dvije upravne i dvije sudske instance nije prekršila standard donošenja odluke u razumnom roku.
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava, u suštini, svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant nije učinio vjerovatnim da su redovni sudovi u odnosu na apelanta kao pravno lice prekršili zabranu članaa II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević