Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/19 (S.S.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-783/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-783/19, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. S.
protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 066246 18 Gž 2 od 13. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Mileva Lazarević, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 066246 18 Gž 2 od 13. decembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini – Odjeljenje u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 2 P 066246 17 P 2 od 17. januara 2018. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama, pobliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), na tri lokacije, a koje su upisane na imenu Republike Srpske – Opština Lopare (u daljnjem tekstu: tužena), kao opštenarodna imovina, sa položajem, oblikom i mjerama, kako je to prikazano na skici vještaka geometra od 12. oktobra 2017. godine koja čini sastavni dio predmetne presude. Nadalje, da je tužena, koja je pogrešno upisana u zemljišno-knjižnoj i katastarskoj evidenciji, dužna priznati i trpjeti da se apelant upiše kao posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osim toga, tužena je obavezana apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao apelanta, kao parničnu stranku, svjedoke J. P., M. S., C. L., B. M., D. P., P. N., M. T., te vještaka geometra L. S., da je pročitao zapisnik o izvršenom uviđaju na licu mjesta, te da je izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju (kako je to pobliže navedeno na stranici 3 presude). Nadalje, da je prema izvedenim dokazima u toku postupka, koje je cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sa sigurnošću utvrdio činjenično stanje, odnosno, da je, uzimajući u obzir apelantov zahtjev, sa potpunom sigurnošću utvrdio da su predmetne nekretnine više od 100 godina bile u privatnom posjedu, te da taj kontinuitet posjedovanja nikada nije prekidan u navedenom periodu. Osnovni sud je istakao da je država u konkretnom slučaju jednom intervenisala rješenjem o nepriznavanju uzurpacije od 4. oktobra 1984. godine, donesenom od strane Komisije za izlaganje nekretnina, a koje je prema vještaku geometru doneseno po automatizmu u postupku rješavanja uzurpacija za katastarsku općinu Milino Selo, sa zaključkom da je taj postupak proveden površno i rukovodeći se činjenicom da se u konkretnom slučaju radilo o šumi i šumskom zemljištu, a ne i o drugim činjenicama koje se tiču prava na posjed ili prava vlasništva na tom zemljištu, o čemu svjedoči i zemljišno-popisni list iz 1948. godine za navedenu katastarsku općinu. Nadalje, da je Komisija za uspostavu katastra navedenim rješenjem konstatovala da se uspostavlja pravo posjeda u korist apelantovog djeda M. S.. Osnovni sud je istakao da se navedena intervencija države ne može prihvatiti kao dokaz o prekidu kontinuiranog posjeda od strane apelantovih pravnih prednika i apelanta na predmetnim nekretninama. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da su predmetne nekretnine bile privatno vlasništvo u vrijeme stvaranja katastra nekretnina iz 1948. godine.
4. Osnovni sud je istakao da je sporno pitanje, koje se odnosi na graničnu liniju između državnog i privatnog posjeda u odnosu na predmetne nekretnine, riješio uz pomoć vještaka geometra. Nadalje, da je vještak istakao da su granične linije između šumskog i poljoprivrednog kompleksa uspostavljane u toku pripreme postupka za rješavanje pitanja uzurpacije na području općine Lopare, da su te linije postavljane od strane općinske komisije, čiji zadatak nije bio da tačno definiše granice po važećim katastarskim planovima, nego je cilj bio da se tom linijom definiše granica koja bi bila orijentacija u daljem postupku kod rješavanja pitanja uzurpacija. Osnovni sud je naveo da ta linija nije snimana, te da se ne može tvrditi gdje je ona tačno postavljena, jer nisu određene koordinate tačaka i jer nije ucrtana u katastarskim planovima u starom katastarskom operatu. Također, da je vještak posebno naglasio da o toj liniji postoji zapisnik sa lica mjesta i „proizvoljna skica granične linije", koja nije precizna granica, odnosno da su takvi podaci korišteni samo kao polazna osnova u daljnjem postupku rješavanja uzurpacije, tako da se vještak nije mogao izjasniti precizno kuda je ta linija tada povučena, te da smatra da ona prolazi pored predmetnih nekretnina na sve tri lokacije.
5. Osnovni sud je dalje istakao da kupoprodajni ugovor zaključen u Loparama 4. januara 1972. godine između S. M.-B. i apelantovog oca i ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 16. septembra 1978. godine između apelantovog djeda i M. L., također, potvrđuju činjenicu o postojanju posjedovnog stanja predmetnih nekretnina u korist privatnih lica, a time posredno i privatnog vlasništva na predmetnim nekretninama, jer su takvi ugovori uz dozvolu državnih organa provedeni u zemljišnim evidencijama. Osnovni sud je navedene činjenice povezao sa izjavama saslušanih svjedoka, i to svjedoka C. L., koji je sin M. L. (kako je to pobliže navedeno u obrazloženju presude).
6. Uzimajući u obzir činjenicu da su predmetne nekretnine bile u posjedu privatnih lica još i prije uspostave austrougarskog plana 1882. godine, Osnovni sud je istakao da se na predmetne nekretnine može primijeniti odredba člana 312. Austrijskog građanskog zakonika. Nadalje, sve i da se radi o uzurpiranom zemljištu, da se moguće pozvati i na odredbu člana 4. Zakona o uzurpacijama iz 1964. godine, ali da se po tom osnovu takvo pravo može priznati samo na dijelovima predmetne nekretnine (pašnjak, livada, voćnjak, osim šume), a kako je to propisano članom 6. navedenog zakona. Osnovni sud je dalje ukazao na sadržaj odredaba čl. 372. i 374. Austrijskog građanskog zakonika, pri čemu je istakao da apelant u konkretnom slučaju ima pravni interes, te da je podnio tužbu protiv tužene kako bi se utvrdilo njegovo pravo vlasništva, a da istovremeno i drži „stvar“ u svom posjedu, dok tužena samo raspolaže upisom prava na svom imenu (“golo pravo”). Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o očigledno pogrešnim upisima prava u zemljišnim i katastarskim evidencijama, te je istakao da su državne službe koje su bile zadužene za uspostavljanje i vođenje zemljišnih evidencija površno i nepotpuno provele postupak.
7. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 20. i 21., člana 28. st. 2. i 4., te člana 30. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pri čemu je istakao da je u konkretnom slučaju apelant bio i savjestan i zakonit držalac predmetnih nekretnina, što proizlazi iz izvedenih dokaza, te se takvo pravo steklo u odnosu na prethodne, kako privatne, tako i druge (upisane) vlasnike predmetnih nekretnina. Nadalje, da je apelant, kao pravni sljedbenik svog oca C. S. i ostalih predaka, uključujući i lica koja su prije njih imala vlast nad predmetnim nekretninama, držao u svom posjedu predmetne nekretninu duže od 20 godina, tj. počev od 1882. godine, iako je u konkretnom slučaju od važnosti samo period do 6. aprila 1941. godine (59 godina). Osnovni sud je zaključio da nema dokaza da je apelant silom, prijetnjom ili na bilo koji drugi nedozvoljen način stekao, tj. uzurpirao predmetne nekretnine, odnosno je apelant, na zakonom dozvoljen način, stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u odnosu na sve ranije vlasnike ili korisnike predmetnih parcela, te da je tužena neosnovano uknjižena kao titular bilo kojeg prava.
8. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 113. stav 1. „Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta od 1965. godine“ isključena mogućnost da društveno zemljište može „preći održajem u državnu svojinu“, ali da je „čl. 2. st. 2.“ istog zakonskog propisa regulisano da se održaj može prihvatiti kao osnov sticanja svojine, samo ako je rok za održaj istekao prije 6. aprila 1941. godine. Nadalje, Osnovni sud je istakao da su lica koja su ranije bila u posjedu predmetnih nekretnina mogla dosjelošću steći pravo vlasništva, bez obzira na to što je kao vlasnik formalno upisana država, te da je zakonom regulisano da se u vrijeme dosjelosti uračunava i vrijeme koje su pravni prethodnici držali u posjedu, a što sve vodi do pravilnog zaključka da je apelant dosjelošću stekao prvo vlasništva na predmetnim nekretninama. U konačnici, Osnovni sud je istakao da tužena nije dokazala suprotno od onoga što je tokom postupka utvrđeno, pozivajući se samo na sadašnje važeće propise, ne posmatrajući historijat formiranja i upisa posjeda na predmetnim nekretninama, a što nije dovoljno da bi se tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.
9. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 066246 18 Gž 2 od 13. decembra 2018. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Osim toga, određeno je da je svaka strana snosi svoje troškove postupka.
10. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pogrešne pravne zaključke da je apelant dokazao svoju tvrdnju, a koji nisu prihvatljivi. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o državnom zemljištu koje je mijenjalo kulturu, ali koje prema članu 8. Zakona o stvarnim pravima, a i prema ranijim propisima spada u dobra od javnog interesa na kojima se ostvaruju prava u skladu sa posebnim zakonima i u odnosu na koja su na snazi bili propisi koji su izričito isključivali dosjelost na imovini te vrste. Okružni sud je istakao se osnovano žalbom ukazuje na to da je odluka prvostepenog suda suprotna odredbama člana 344. stav 4. Zakona o stvarnim pravima koji propisuje da se u rok za sticanje nekretnina dosjelošću koje su na dan stupanja na snagu navedenog zakona (1. januara 2010. godine) bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi koji su izričito isključivali dosjelost. Nadalje, da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbe ranijih zakona koji su uređivali materiju sticanja dosjelošću na državnom vlasništvu, te da apelant u konkretnom slučaju to pravo ne može ostvariti kombinovanjem zakonskih propisa na koje se pozvao prvostepeni sud u obrazloženju odluke, s obzirom da su svi ti zakoni i pravna pravila sadržana u tim zakonima prije 6. aprila 1941. godine stavljena van snage Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, a poslije i članom 355. Zakona o stvarnim pravima, kojim je, između ostaloga, stavljen van snage Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakon o uzurpaciji.
11. Osim toga, Okružni sud je istakao da nije prihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću ranije, kada takve zabrane nisu propisivane u periodu od 1882. godine do 6. aprila 1941. godine (59 godina), te da se takav zaključak može izvesti iz utvrđenih činjenica u predmetnom postupku. Pri tome, Okružni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizlazi sasvim drugačiji zaključak da je tužena, odnosno da su njeni prednici, sve vrijeme bili upisani u javne evidencije kao vlasnik predmetnih nekretnina, te da su apelant i njegovi prednici morali znati da su predmetne nekretnine državno vlasništvo, sve i da se prihvati da su ih apelant i njegovi prednici koristili.
12. Okružni sud je istakao da iz utvrđenih činjenica slijedi zaključak da apelant nije dokazao sticanje vlasništva dosjelošću prije 6. aprila 1941. godine, te da vlasništvo nije mogao steći kasnije s obzirom da se radi o dobrima od javnog interesa u odnosu na koja su na snazi bili propisi koji su izričito isključivali sticanje takve imovine dosjelošću, te da bi prema hronologiji pravnih propisa dosjelost morala teći tek nakon stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, pri čemu je imao u vidu da raniji propisi prije 1941. godine, na koje se pozivao prvostepeni sud, nisu ni propisivali sticanje dosjelošću, dok se odredbe o sticanju iz člana 312. Austrijskog građanskog zakonika koji je važio u vrijeme uspostave predmetnih nekretnina ne mogu primjenjivati na kasnije uspostavljena državna uređenja, jer je svaka država imala svoje zakone kojima je uređivala predmetnu materiju (Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakon o stvarnim pravima).
Apelacioni navodi
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je stanovište Okružnog suda pogrešno, na štetu apelanta i protivno važećim normama, kao i da Okružni sud nije vodio računa o interesima i pravima apelanta kada nije uzeo u obzir odredbu člana 347. stav 1. Zakona o stvarnim pravima kojom je regulisano da stupanje na snagu Zakona o stvarnim pravima nema uticaja na postojeće odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, te lica koja su na valjan način stekla prava u pogledu tih stvari. S tim u vezi, ističe da je apelantov pravni prednik do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima već stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Apelant dalje ističe da je Okružni sud lišio apelanta prava na imovinu koja predstavlja stečeno pravo, a koja imovina je u njegovom posjedu više desetina godina. Nadalje, da primjenom odredbe člana 344. Zakona o stvarnim pravima, bez sagledavanja sporne situacije u okviru ostalih zakonskih propisa tj. odredbe člana 347. Zakona o stvarnim pravima i „Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta“, Okružni sud nije uspostavio pravičnu ravnotežu između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, na koji način je došlo do kršenja prava na imovinu. Osim toga, apelant smatra da je došlo do povrede prava na pristup sudu jer Okružni sud nije uzeo u obzir one zakonske odredbe koje idu u apelantovu korist, nego je sudio prema odredbama koje idu u korist tužene, a čime je apelant stavljen u neravnopravan položaj. Također, apelant navodi da se Okružni sud pozvao i na odredbe Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine, navodeći da svi propisi na koje se prvostepeni sud pozvao nisu važeći shodno navedenom zakonu, jer su doneseni prije 6. aprila 1941. godine, a što nije tačno. S tim u vezi, ističe i da se prvostepeni sud pozvao na odredbe „Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta“, a koji je donesen 1965. godine. Zbog navedenog, apelant smatra da je neprimjenjujući navedeni zakon i spomenute odredbe o stečenim pravima Okružni sud stavio apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu. Relevantni propisi
14. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-O.U.S. i 107/19)
15. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (Službeni glasnik RS, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-O.U.S) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dobra od općeg interesa Član 8.
(1) Dobra od općeg interesa koja nisu opća dobra, kao što su građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog, historijskog i ekološkog značaja, mogu biti objekt prava svojine i drugih stvarnih prava.
(2) Nosioci prava svojine i drugih stvarnih prava na dobrima od općeg interesa dužni su ostvarivati svoja prava u skladu sa načinom upotrebe i korištenja, propisanim posebnim zakonima.
(3) Dobra od općeg interesa uživaju posebnu zaštitu.
Dejstvo zakona Član 344. stav (4) (4) U rok za sticanje održaja nepokretnosti, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa se vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali održaj.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je redovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud smatra da se, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo jednakosti i ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Također, nesporno je da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević