Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2642/20 (S. P. i N. K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2642/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP 2642/20, rješavajući zahtjev Slobodana Pudara i Nataše Kuzman za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Slobodana Pudara i Nataše Kuzman za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Pudar i Nataša Kuzman (u daljnjem tekstu: apelanti, apelant ili apelantica), koje zastupa Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnijeli su, 28. jula 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010915 16 Uvp od 12. marta 2020. godine. Apelanti su istovremeno podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio općini Neum i njenim upravnim organima da mijenjaju pravna i fizička svojstva nekretnine označene kao k.č. 1705/226 po starom odnosno parcele k.č. 1142/85 po novom premjeru“ do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Rješenjem Odjela za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Općine Neum (u daljnjem tekstu: Odjel) broj: 08-II-203-7/97 od 23. oktobra 1997. godine apelantu i pravnom predniku apelantice (Nikoli Kuzmanu) utvrđen je gubitak prava korištenja radi građenja na dodijeljenom građevinskom zemljištu društvenog vlasništva u Neumu, koje im je dodijeljeno u svrhu izgradnje garaže na zemljištu označenom kao k.č. 1705/226 po starom premjeru odnosno k.č. 1142/85 po novom premjeru u površini od 18 kvadratnih metara sa ½ dijela korištenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). U rješenju je navedeno da će zemljišno knjižni ured tadašnjeg Osnovnog suda u Čapljini brisati dotadašnjeg korisnika i uspostaviti ranije zemljišno knjižno stanje u korist Općine Neum. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je rješenjem Skupštine opštine Čapljina broj: 06-475-1/133-76 od 19. septembra 1977. godine dodijeljeno građevinsko društveno zemljište apelantu i pravnom predniku apelantice u svrhu izgradnje kuće i garaže, da je na zemljištu izgrađena kuća, dok na predmetnom zemljištu dodijeljenom u svrhu izgradnje garaže nije ništa rađeno, kako je utvrđeno 20. oktobra 1997. godine (poslije 20 godina) izvršenom kontrolom neaktiviranih lokacija. U obrazloženju je dalje navedeno da uvidom u dokumentaciju imovinsko-pravne službe je utvrđeno da je 1991. godine pokrenut postupak utvrđivanja gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu, da su na usmenoj raspravi od 14. juna 1991. godine apelant i pravni prednik apelantice izjavili da se ne protive utvrđivanju gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu. Na osnovu tako provedenog postupka doneseno je rješenje od 23. oktobra 1997. godine primjenom člana 54. a u vezi sa članom 53. stav 1. preuzetog Zakona o građevinskom zemljištu.
3. Rješenjem Službe za imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Neum (u daljnjem tekstu: Služba) broj: UpI-07-33-190/12 od 9. decembra 2013. godine odbijen je prijedlog apelanata za proglašenje ništavim rješenja Odjela od 23. oktobra 1997. godine koje je postalo pravomoćno 10. novembra 1997. godine.
4. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj: 05-31-3-2151/2013 od 14. maja 2014. godine odbijena je žalba apelanata protiv rješenja Službe od 9. decembra 2013. godine.
5. Apelanti su protiv rješenja Federalne uprave tužbom pokrenuli upravni spor. Odlučujući o tužbi apelanata Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj: 07 0 U 010915 15 U od 2. juna 2016. godine uvažio tužbu apelanata, poništio rješenje Federalne uprave od 14. maja 2014. godine i rješenje Službe od 9. decembra 2013. godine i upravnu stvar riješio na način da je oglašeno ništavim rješenje Odjela od 23. oktobra 1997. godine, te da se na predmetnom zemljištu uspostavlja zemljišno-knjižno i katastarsko stanje prije donošenja poništenog rješenja od 23.oktobra 1997. godine. Kantonalni sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za oglašavanje rješenja ništavim propisani članom 264. stav 1. tač. 2. i 5. Zakona o upravnom postupku.
6. Protiv navedene presude Kantonalnog suda Općinsko javno pravobraniteljstvo Stolac je podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud presudom broj 07 0 U 010915 16 Uvp od 12. marta 2020. godine uvažio, presudu Kantonalnog suda broj: 07 0 U 010915 15 U od 2. juna 2016. godine preinačio tako što je tužba apelanata odbijena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Općinsko javno pravobraniteljstvo Stolac zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijelo zbog povrede pravila postupka i povrede federalnog zakona. Istaknuto je da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o građevinskom zemljištu (član 6., 53. i 54.) i član 264. Zakona o upravnom postupku. Navedeno je da ne postoje razlozi za proglašenje rješenja ništavim primjenom člana 264. stav 1. tač. 2. i 5. Zakona o upravnom postupku, jer u slučaju smrti stranke postupak se može obustaviti ili nastaviti ovisno o prirodi stvari koja je predmet postupka (član 53. Zakona o upravnom postupku). Istaknuto je da je prvostepeni organ prije donošenja rješenja od 23. oktobra 1997. godine potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u smislu da je dodijeljeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje garaže i da u zakonskom roku nisu izvršeni građevinski radovi, koji navodi nisu osporavani i time su se stekli zakonski uvjeti za izuzimanje zemljišta, koji postupak se pokreće po službenoj dužnosti. Nakon pravosnažnosti rješenja pristupilo se izvršenju istog, brisanju ranijih korisnika tog zemljišta i daljnjem raspolaganju od strane općine, a da pri tome nisu ostvarena obilježja bilo kojeg kaznenog dijela, niti su u tom pravcu pokrenuti odgovarajući postupci. Predloženo je da se zahtjev uvaži i pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak ili preinači.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da prema odredbama člana 264. stav 1. tačka
2. Zakona o upravnom postupku ništavim se oglašava rješenje koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu, a prema tački 5. istog člana ništavim se oglašava rješenje koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Dalje je navedeno da je rješenjem Odjela od 23. oktobra 1997. godine, čije se oglašavanje ništavim traži, apelantu i pravnom predniku apelantice utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja na dodijeljenom građevinskom zemljištu društvenog vlasništva u Neumu, koje je dodijeljeno u svrhu izgradnje garaže.
9. Vrhovni sud je istakao da razlozi zbog kojih apelanti traže oglašavanje rješenja Odjela od 23. oktobra 1997. godine ništavim navedeni su u članu 264. stav 1. tač. 2., 4. i 5. Zakona o upravnom postupku. Dalje je utvrđeno da je prvostepeni sud smatrao, suprotno stajalištu upravnih organa, da su ispunjeni uvjeti za oglašavanje rješenja ništavim shodno odredbama člana 264. stav 1. tač. 2. i 5. Zakona o upravnom postupku. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, oglašavanje rješenja ništavim, kao vanredno pravno sredstvo, nije pravni instrument za otklanjanje povreda postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava do koje je došlo u postupku donošenja rješenja koje je postalo pravosnažno. Prvostepeni sud, kako je istaknuto, obrazlažući primjenu tačke 5. člana 264. Zakona o upravnom postupku je naveo da je došlo do povreda pravila postupka, koje su počinjene u postupku donošenja i dostavljanja rješenja, kao i postavljanjem privremenog zastupnika strankama, a koje po ocjeni Vrhovnog suda, po svojoj prirodi ne mogu biti razlog za oglašavanje rješenja ništavim. Razlozi prvostepenog suda za primjenu tačke 5. člana 264. Zakona o upravnom postupku su da je pravni prednik apelantice (Nikola Kuzman) umro 19. jula 1992. godine i da donošenje rješenja u odnosu na njega kao i postavljanje privremenog zastupnika Petra Raguža pravnom predniku apelantice (koji je umro) i apelantu, kao licu nepoznatog boravišta, nije bilo zakonito prema odredbi čl. 48. i 49. Zakona o upravnom postupku.
10. Vrhovni sud je dalje istakao da prema odredbi člana 53. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“, broj 34/86, 1/90, 29/90 i ,,RBiH“, broj 3/93 i 13/94) građanin, odnosno udruženje građana i drugo građansko pravno lice gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od tri godine od dana izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini. Iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je rješenje od 23. oktobra 1997. godine, doneseno primjenom citirane odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, a na osnovu pokrenutog postupka 1991. godine za utvrđivanje gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu, da je na usmenoj raspravi od 14. juna 1991. godine, na kojoj je bio prisutan pravni prednik apelantice, znači u vrijeme kada je bio živ, navedeno da su imenovani izjavili da se ne protive utvrđivanju gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu. Odredbom člana 53. Zakona o upravnom postupku propisano je, ako u toku postupka nastupi smrt stranke postupak se može obustaviti ili nastaviti zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. S obzirom da je u postupku gubitka prava korištenja zemljišta radi građenja, pred prvostepenim organom, koji se vodi po službenoj dužnosti, pravni prednik apelantice učestvovao i na usmenoj raspravi od 14. juna 1991. godine (zapisnik se nalazi u spisu predmeta) izjavio da se ne protivi utvrđivanju gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu, a odredbom člana 53. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu je tačno propisano pod kojim uvjetima se gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja, koji uvjeti su u konkretnoj upravnoj stvari prema utvrđenom činjeničnom stanju ispunjeni, Vrhovni sud je smatrao da se primjenom citirane odredbe postupak mogao nastaviti prema prirodi te upravne stvari. Navedeno je da Vrhovni sud u skladu sa odredbom člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima nije mogao cijeniti utvrđeno činjenično stanje. Prema navedenom, po ocjeni Vrhovnog suda ne postoje razlozi za oglašavanje rješenja ništavim primjenom tačke 5. člana 264. Zakona o upravnom postupku.
11. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo razloge za primjenu tačke 2. člana 264. Zakona o upravnom postupku i to zbog postavljanja privremenog zastupnika, Petra Raguža, koji je u to vrijeme bio djelatnik Općine Neum i da je zbog nezakonito provedenog postupka izvršenjem rješenja, objektivno postojala mogućnost izvršenja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja. Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, iz podataka u spisu predmeta proizilazi da nakon pravosnažnosti rješenja Odjela od 23. oktobra 1997. godine isto je izvršeno na način da je izvršeno brisanje ranijih korisnika predmetnog zemljišta i uspostavljeno ranije zemljišno knjižno stanje u korist Općine Neum, jer u skladu sa članom 6. Zakona o građevinskom zemljištu, tada važećeg, općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Nije utvrđeno da su pri tome ostvarena obilježja krivičnog djela, niti su pokrenuti odgovarajući postupci, jer o tome u konkretnoj upravnoj stvari nema nikakvih dokaza, niti se u tužbi navode ti dokazi. Iz navedenih razloga se, po ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti razlozi navedeni u pobijanoj presudi da bi izvršenje rješenja, koje je izvršeno prouzrokovalo neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu, ne navodeći odredbe kaznenog zakona. Takođe, ni razlozi za primjenu tačke 5. člana 264. Zakona nisu ostvareni jer povrede postupka na koje se apelanti pozivaju i koje je cijenio prvostepeni sud u pobijanoj presudi kao i utvrđeno činjenično stanje nisu razlozi za oglašavanje rješenja ništavim, jer se ne radi o pravnom instrumentu za otklanjanje povreda postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava do koje je došlo u postupku donošenja rješenja koje je postalo pravosnažno. S obzirom na naprijed navedeno Vrhovni sud je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu Kantonalnog suda preinačio i tužbu odbio primjenom člana 46. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.
12. Apelanti smatraju da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi „zabranio općini Neum i njenim upravnim organima da mijenjaju pravna i fizička svojstva nekretnine označene kao k.č. 1705/226 po starom odnosno parcele k.č. 1142/85 po novom premjeru“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo zasnivaju na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji zbog kojih smatraju da treba donijeti traženu privremenu mjeru kojom bi se zabranilo izvršenje pravosnažnog i konačnog upravnog akta kojim je apelantima utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu i uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja. Dakle, apelanti u apelaciji iznose meritorne razloge o kojima će Ustavni sud tek odlučiti prilikom razmatranja osnovanosti same apelacije ali ne prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga po mišljenju Ustavnog suda, navedeni razlozi, nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio traženu privremenu mjeru iz razloga što zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno donijeti traženu privremenu mjeru. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda apelanti u konkretnom slučaju ničim nisu dokazali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević