Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7374/18 (J.P.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7374/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7374/18, rješavajući apelaciju J. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. P. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 Rs 018344 14 Rsž od 16. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 018344 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 018344 14 Rsž od 16. juna 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP 4123/16 od 6. juna 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 4123/16 koju je apelant podnio 27. oktobra 2016. godine protiv Presude Okružnog suda broj 73 0 Rs 018344 14 Rsž od 16. juna 2016. godine, jer je apelant protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: tužena, odnosno protivtužiteljka) i Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je zastupalo Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: protivtužena), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju u periodu od 17. jula do 25. avgusta 2020. godine.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, Pravobranilaštvo Republike Srpske i ZAK Kremenović & Mikanović, koja zastupa tuženu, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. jula do 7. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Rješenjem načelnika tužene od 8. avgusta 2012. godine apelant je primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme u administrativnu službu tužene na radno mjesto samostalni stručni saradnik za računovodstvene poslove u Odjeljenje za privredu i finansije (u daljnjem tekstu: rješenje o prijemu apelanta u radni odnos), te je određeno da će apelant početi da radi 9. avgusta 2012. godine i da će mu plata biti određena prema Pravilniku o platama i drugim primanjima zaposlenih u opštinskoj administrativnoj službi.

7. Rješenjem načelnika tužene od 5. februara 2013. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu) određeno je da apelantu prestaje radni odnos sa 21. februarom 2013. godine, kao i da će apelant koristiti godišnji odmor za 2012. godinu u trajanju od 11 dana. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor koji je odbijen kao neosnovan rješenjem načelnika tužene od 14. marta 2013. godine. Rješenjem protivtužene – Ministarstva uprave i lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) – Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) od 10. aprila 2013. godine navedena rješenja su poništena, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

8. Rješenjem načelnika tužene od 11. juna 2013. godine proglašeno je ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos. Navedeno rješenje poništeno je rješenjem protivtužene – Ministarstva – Odbora za žalbe od 29. jula 2013. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

9. U upravnom sporu apelanta protiv rješenja načelnika tužene od 11. juna 2013. godine Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 018728 15 U od 14. novembra 2016. godine kojom se uvažava apelantova tužba i osporeno rješenje poništava.

10. Rješenjem načelnika tužene od 20. januara 2014. godine proglašeno je ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos.

Osporeni postupak

11. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 018344 13 Rs od 13. oktobra 2014. godine obavezana je tužena da apelantu na ime razlike, zbog manje isplaćenih plata za novembar i decembar 2012. godine, januar i dio februara 2013. godine, isplati određeni novčani iznos, zatim, određeni novčani iznos na ime naknade za topli obrok za period od 1. oktobra 2012. godine do 5. februara 2013. godine, te naknadu za regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu u određenom novčanom iznosu, a sve sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže navedeno u izreci presude, st. I, II i III). Takođe, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje kao nezakonitog rješenja načelnika tužene od 20. januara 2014. godine, te nalaganje tuženoj da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima, obavezivanje tužene da apelantu za period od 5. februara 2013. godine do 14. avgusta 2014. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), obavezivanje tužene da apelantu isplati naknadu za regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2013. godinu u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), kao i obavezivanje tužene da izvrši uplatu nadleženim fondovima doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti za period od 5. februara 2013. godine do presuđenja (stav IV). Nadalje, poništena su rješenja protivtužene – Ministarstva– Odbora za žalbe od 10. aprila i 29. jula 2013. godine (stav V). Osim toga, apelant i protivtužena obavezani su da nadoknade protivtužiteljki troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stav VI).

12. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je, između ostaloga, naveo da je izvedene dokaze (pobrojane na stranicama 3 i 4 presude) ocijenio savjesno i brižljivo kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, shodno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je zakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, te da li je tužena dužna vratiti apelanta na rad i isplatiti mu neisplaćene plate (i razlike plata), naknade za topli obrok i regres sa zakonskim zateznim kamatama i uplatiti doprinose za apelanta, kao i da li su zakonita rešenja Odbora za žalbe.

13. Osnovni sud je naveo da je rješenjem o prijemu apelanta u radni odnos apelant raspoređen na radno mjesto samostalni stručni saradnik za računovodstvene poslove, ali da navedeno radno mjesto nije bilo sistematizovano kada je apelant kod tužene radio na određeno vrijeme, kada je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, niti kada mu je prestao radni odnos. Nadalje, navedeno je da navedeno radno mjesto nije sistematizovano ni novim Pravilnikom od 10. juna 2013. godine, ni pravilnicima od 26. jula i 27. avgusta 2013. godine o izmjenama i dopunama navedenog pravilnika. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je apelant tokom cijelog radnog angažmana kod tužene bio raspoređen na nepostojeće radno mjesto. Osnovni sud je dalje naveo da je pri takvom stanju stvari tužena, postupajući po rješenju inspektora od 18. januara 2013. godine, zakonito prekinula radni odnos apelantu, a zbog čega je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo poništenje kao nezakonitog rješenja tužene od 20. januara 2014. godine (kojim je proglašeno ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos). Takođe, Osnovni sud je naveo da je odbio kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da tužena vrati apelanta na rad, da mu isplati neisplaćene plate i naknade toplog obroka (sa zakonskim zateznim kamatama) od prestanka radnog odnosa, kao i da uplati doprinose za taj period, jer nije utvrđena nezakonitost prestanka radnog odnosa apelanta kod tužene.

14. Osnovni sud je naveo da su osnovana apelantova novčana potraživanja do prestanka radnog odnosa. Takođe, Osnovni sud je naveo da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao naknadu za topli obrok za određeni period, a imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant radio kod tužene do 21. februara 2013. godine. Osnovni sud je dalje naveo da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2012. i 2013. godinu, odnosno da je u konkretnom slučaju apelant potvrdio da je koristio godišnji odmor za 2012. godinu, a što proizilazi i iz rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, dok apelant nije dokazao da je koristio godišnji odmor za 2013. godinu.

15. Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 018344 14 Rsž od 16. juna 2016. godine, povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti, te uvažavanjem žalbe tužene ukinuta je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu razlike manje isplaćenih plata za period od 1. novembra 2012. do 21. februara 2013. godine, naknade za topli obrok od 1. oktobra 2012. do 5. februara 2013. godine, te regresa za godišnji odmor za 2012. godinu, te je tužba u tom dijelu odbačena kao nedozvoljena i ukinuta je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu da se poništi rješenje načelnika tužene od 20. januara 2014. godine, a predmet je u tom dijelu ustupljen Upravnom odjeljenju Osnovnog suda radi rješavanja o tužbi u upravnom sporu (stav I). Nadalje, uvažene su žalbe apelanta i protivtužene, te je prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i poništeno rješenje protivtužene - Ministarstva - Odbora za žalbe od 10. aprila 2013. godine i protivtužba je u tom dijelu odbačena kao neblagovremena, te u dijelu kojim je poništeno rješenje protivtužene - Ministarstva - Odbora za žalbe od 20. jula 2013. godine i protivtužba je u tom dijelu odbačena kao nedozvoljena (stav II). Osim toga, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovom zvanju, stručnim i radnim sposobnostima, obavezivanje tužene da apelantu na ime neisplaćenih plata u periodu od 5. februara 2013. godine do 14. juna 2014. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), obavezivanje tužene da apelantu isplati regres za 2013. godinu, te uplati za apelanta doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u periodu od 5. februara do 13. oktobra 2013. godine (stav III). U konačnici, određeno je da parnične stranke snose svoje troškove cjelokupnog parničnog postupka (stav IV).

16. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je, između ostaloga, ukazao na utvrđene činjenice koje između stranaka nisu sporne, pri čemu je istakao da je apelant zasnovao radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme bez javnog konkursa. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena u parničnom postupku od stvarno nenadležnog suda, i to u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu da se poništi rješenje načelnika tužene od 20. januara 2013. godine. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na pravno shvatanje Vrhovnog suda da je rješenje kojim se neko rješenje proglašava ništavnim upravni akt i onda kada je njime poništeno rješenje o prijemu u radni odnos, a koje je izraženo u Rješenju broj 11 0 U 012595 14 Uvp od 20. juna 2014. godine u pravnoj stvari koja se zasnivala na bitno istim činjenicama (prestanak radnog odnosa S. B. kod tužene). Pri tome Okružni sud je naveo da je pobijana presuda povodom apelantove žalbe i po službenoj dužnosti ukinuta u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi rješenje načelnika tužene od 20. januara 2013. godine, te je predmet u tom dijelu ustupljen Upravnom odjeljenju Okružnog suda radi rješavanja o tužbi u upravnom sporu, na osnovu člana 227 stav 4 ZPP u vezi sa članom 31 stav 1 tačka

g) Zakona o sudovima Republike Srpske.

17. Okružni sud je dalje naveo da je rješenje tužene (kojim je proglašeno ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos) konačan upravni akt o čijoj zakonitosti još nije odlučeno u upravnom sporu. Nadalje, navedeno je da se poništavanjem rješenja u upravnom postupku, u smislu člana 254 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku, poništavaju sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da se o osnovanosti zahtjeva za vraćanje na rad, isplatu naknade plata i uplatu doprinosa osiguranja od dana prestanka radnog odnosa ne može odlučiti prije okončanja upravnog spora o zakonitosti tog rješenja, niti se moglo odlučivati o zahtjevima stranaka za naknadu troškova predmetnog parničnog postupka do donošenja konačne odluke stvarno nadležnog suda.

18. U konačnici, Okružni sud je naveo da je zbog navedenih razloga prvostepena presuda „preinačena“, te kao preuranjen odbijen zahtjev za obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad, da mu isplati izgubljene plate za period od 5. februara 2013. godine do 14. juna 2014. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže navedeno u obrazloženju presude), obavezivanje tužene da apelantu isplati regres za 2013. godinu, kao i da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u periodu od 5. februara do 13. oktobra 2013. godine, jer se o tome ne može odlučivati prije donošenja konačne odluke nadležnog suda, na osnovu člana 229 tačka 4 ZPP.

19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 018344 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

20. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant u tužbi kao vrijednost predmeta spora, koja je mjerodavna za ocjenjivanje dozvoljenosti revizije, naveo iznos od 7.000,00 KM a koji ne prelazi 30.000,00 KM. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepenom presudom u dijelu koji se pobija revizijom, u odnosu na stav III izreke, apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, ali da ni ti iznosi (precizirani u stavu III izreke drugostepene presude) ne prelaze 30.000,00 KM. U odnosu na apelantove navode da reviziju treba dozvoliti zbog različite prakse Okružnog suda u istoj vrsti spora i zbog razloga pravne sigurnosti, Vrhovni sud je naveo da je u odluci broj 73 0 Rs 017465 18 Rev od 29. avgusta 2018. godine izrazio pravno shvatanje u pogledu pravne valjanosti zasnivanja radnog odnosa S. B., pri čemu je ustanovio da je ono suprotno prinudnim propisima i da tako zasnovani radni odnos ne uživa pravnu zaštitu. Pri tome Vrhovni sud je istakao da je na identičan način apelant zasnovao radni odnos. Nadalje, naveo je da je pravno shvatanje o pitanjima na koja je apelant ukazivao u reviziji izraženo u pomenutoj odluci, kao i u brojnim drugim odlukama (br. 94 0 Rs 018257 14 Rev i 94 0 Rs 018261 14 Rev, protiv kojih je odbijena apelacija Odlukom Ustavnog suda broj AP 2470/15). U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da pitanja na koja je ukazano u reviziji nemaju karakter pravnih pitanja koja ima u vidu odredba člana 237 stav 3 ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad zagarantovano članom 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te ukazuje na povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na rad, jer su redovni sudovi u identičnoj pravnoj situaciji u tri odvojena slučaja donijeli drugačije odluke, pri čemu ukazuje na postupke u predmetima br. 73 0 Rs 017465 13 Rs, 73 0 Rs 017522 13 Rs i 73 0 Rs 017565 13 Rs. S tim u vezi, apelant ističe da drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi i o žalbama ostalih radnika (S. B., G. V. i S. M.), ne odlučuje na identičan način u svim postupcima i to u dijelu u kojem je odlučivano o vraćanju na rad, isplatu plata i pripadajućih doprinosa za određene vremenske periode. Nadalje, apelant navodi da je nejasno da li je namjera drugostepenog suda bila da prvostepenu presudu potvrdi i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, ili da je preinači i zahtjev „odbije kao preuranjen“, te smatra da drugostepeni sud svoju odluku nije ni obrazložio na valjan način. Osim toga, apelant navodi i da je Vrhovni sud povrijedio apelantova prava na isti način na koji su to učinili i nižestepeni sudovi, te da je odluka Vrhovnog suda nedorečena, kao i da je ostalo nepoznato zašto je Vrhovni sud uskratio apelantu pravnu zaštitu. S tim u vezi, apelant smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o zakonitosti zasnivanja radnog odnosa, prekoračio granice postavljenog tužbenog zahtjeva. U odnosu na povredu prava na imovinu, apelant ističe da su redovni sudovi onemogućili apelantu da se njegova imovina uveća za iznos naknade izgubljenih zarada.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelacije, kao i da apelant u apelaciji nije iznio bitne činjenice ili okolnosti koje bi bile od značaja za zakonitost pobijane presude. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se u apelaciji ponavljaju navodi koji su ispitani tokom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, a u vezi s kojim navedena presuda sadrži iscrpno i razložno obrazloženje zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju koje, prema izričitoj odredbi člana 240 stav 2 ZPP, ne može biti predmet preispitivanja u revizionom postupku.

23. Okružni sud je naveo da apelacija nije dozvoljena, odnosno da nije osnovana, te da presuda Okružnog suda sadrži jasno obrazloženje razloga za odluku iz izreke, jasno pozivanje na propise materijalnog prava, a koje je taj sud primijenio rješavajući sporni slučaj. Nadalje, navedeno je da ostaje kod navoda iz odgovora na apelaciju koji je podnesen u predmetu broj AP 4123/16, a u kojem je naveo da je Vrhovni sud u Odluci broj 11 0 U 012595 14 Uvp od 20. juna 2014. godine izrazio pravno stanovište da je upravni akt svako rješenje kojim se neki pravni akt proglašava ništavim. Nadalje, navedeno je da je Zakonom o upravnom postupku propisano da upravni akt koji je proglašen ništavim ne proizvodi pravno dejstvo, te da je Okružni sud jedino mogao da uvaži navedeno pravno shvatanje Vrhovnog suda, a shodno tome, i da odbije zahtjev za vraćanje na rad, isplatu plata i naknada dok se u upravnom sporu ne riješi o zakonitosti rješenja načelnika tužene od 20. januara 2014. godine. Takođe, Okružni sud je naveo da se presuda parničnog suda ne može ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje samo da bi se sačekao ishod upravnog spora, jer to vodi povredi prava na suđenje u razumnom roku. U konačnici, Okružni sud je naveo da definitivnu pravnu zaštitu u pogledu prava na vraćanje na rad i isplatu naknade plata apelant može ostvariti samo novom tužbom ukoliko i kada uspije u upravnom sporu protiv rješenja od 20. januara 2014. godine.

24. Osnovni sud je naveo da se apelacioni navodi odnose na različitu praksu drugostepenog suda u istovrsnim predmetima, te da bi drugostepeni sud trebalo da se izjasni u vezi sa navodima apelacije. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su predmeti ustupljeni tom sudu kao stvarno nadležnom od Upravnog odjeljenja drugostepenog suda da bi, kada je prvostepeni sud presudio, drugostepeni sud promijenio svoj stav, prihvatajući stvarnu nadležnost u tim predmetima (nadležnost se odnosi na dio tužbenog zahtjeva).

25. Pravobranilaštvo je navelo da su neosnovani i da nisu ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao. Pravobranilaštvo je dalje navelo da Vrhovni sud nije povrijedio pravo na rad, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Pravobranilaštvo je istaklo da se apelant poziva na sudsku praksu iako je poznato da sudska praksa nije izvor prava u pravnom sistemu Republike Srpske. Nadalje, navedeno je da je Okružni sud u skladu sa zakonskim propisima ispravno donio osporenu presudu, a Vrhovni sud tu presudu potvrdio osporenim rješenjem. Pravobranilaštvo je predložilo da Ustavni sud donesene odluku kojom se odbija apelacija.

26. Zastupnik tužene je, između ostaloga, naveo da apelant zanemaruje bitnu činjenicu da je u radnom odnosu kod tužene bio nezakonito, odnosno da njegov prijem nije sproveden na zakonit način, a koji podrazumijeva javni konkurs. S tim u vezi, istakao je da je sud pravilno utvrdio da apelantu ne pripada pravna zaštita, a samim tim ni pravo da bude vraćen na rad kod tužene, pravo na isplatu plata, uplatu doprinosa, naknadu regresa, ogreva i zimnice. Osim toga, zastupnik tužene je naveo da apelant nije naveo niti jednu radnju sudova koja predstavlja povredu prava na koja se pozvao. U konačnici, zastupnik tužene je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju smatra očigledno neosnovanom. V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 227. st. (2) i (4) [...] Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu po tužbi koja je podnesena poslije zakonom propisanog roka, ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužba trebalo da se odbaci ili o zahtjevu o kome već teče parnica, ili o kome je već prije pravosnažno presuđeno, ili koga se tužilac odrekao ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje, ukinuće prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

[...] Ako drugostepeni sud utvrdi da je prvostepenu presudu donio stvarno nenadležni sud, ukinuće prvostepenu presudu i predmet ustupiti stvarno nadležnom sudu.

Član 229. stav (1) tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

28. Zakon o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 37/12, 14/14 – OUS, 44/15 i 100/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 37/12), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 31. stav (1) tačka g) (1)Okružni sud nadležan je da u prvom stepenu sudi:

[...]

g) da odlučuje u svim upravnim sporovima i to prema sjedištu prvostepenog upravnog organa, kao i o zahtjevima za zaštitu sloboda i prava utvrđenih ustavom, ako su takve slobode i prava povrijeđena konačnim pojedinačnim aktom ili radnjom službenog lica u organima uprave, odnosno odgovornog lica u preduzeću, ustanovi ili drugom pravnom licu, kada za zaštitu tih prava nije osigurana druga sudska zaštita.

29. Zakon o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

8. Odbor za žalbe Član 148.

Odbor za žalbe odlučuje o žalbama službenika i tehničkih i pomoćnih radnika u drugom stepenu na rješenja kojima se odlučuje o njihovima pravima i dužnostima, kao i o žalbama kandidata koji su učestvovali na javnom konkursu.

Odluke Odbora dostavljaju se podnosiocu žalbe u roku od osam dana od dana donošenja.

Odluke Odbora su konačne, a može ih preispitivati nadležni sud u radnom sporu.

11. Ostvarivanje i zaštita prava službenika Član 152.

Radi ostvarivanja svojih prava službenici se pismeno obraćaju načelniku opštine, odnosno gradonačelniku.

Protiv rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, službenik ima pravo podnijeti prigovor.

Prigovor se podnosi načelniku opštine, odnosno gradonačelniku, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, koji je dužan da o njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora. U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik preispituje svoju odluku i može je izmijeniti, ukinuti ili poništiti.

Službenik može protiv odluke iz stava 3. ovog člana podnijeti žalbu Odboru za žalbe, u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke ili isteka roka za njeno donošenje.

Odbor za žalbe je dužan odlučiti po žalbi u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe.

Ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora, ili Odbor nije odlučio u roku iz stava 6. ovog člana, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke iz stava 5. ovog člana.

30. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

7. Pravne posledice poništavanja i ukidanja Član 254. stav (1) Poništavanjem rešenja i oglašavanjem ništavim poništavaju se pravne posledice koje je takvo rešenje proizvelo.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 018344 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine (koje je apelantov punomoćnik primio 2. novembra 2018. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 73 0 Rs 018344 14 Rsž od 16. juna 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelantov zastupnik 5. oktobra 2016. godine primio osporenu presudu Okružnog suda od 16. juna 2016. godine, a da je apelacija broj AP 4123/16 podnesena 27. oktobra 2016. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije i pravo na rad zagarantovano članom 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te ukazuje na povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.

36. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presudu Okružnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u vezi s osporenom presudom Okružnog suda, i to u odnosu na dio presude kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad, te da mu na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu isplati regres za 2013. godinu i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period (stav III drugostepene presude), imajući u vidu da apelant osporava samo navedeni dio osporene presude Okružnog suda.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak (u osporenom dijelu) odnosi na potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog nedosljednosti u sudskoj praksi Okružnog suda, koja je dovela do kršenja principa vladavine prava i pravne sigurnosti. Osim toga, apelant smatra da osporena odluka ne zadovoljava standarde obrazložene odluke.

41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koje se pretpostavlja u Konvenciji (vidi, Beian protiv Rumunije (broj 1), aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Načelo pravne sigurnosti garantuje, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Iako se mogu prihvatiti određena odstupanja u tumačenju kao prirodno svojstvena svakom pravosudnom sistemu koji je zasnovan na mreži prvostepenih i drugostepenih sudova koji imaju nadležnost na određenoj teritoriji, u slučajevima koje je razmatrao u kojima protivrječna tumačenja proističu iz iste sudske nadležnosti, tj. sudske prakse istog suda koji je sud posljednje instance u predmetnom pitanju (vidi, mutatis mutandis, Tudor Tudor protiv Rumunije broj 21911/03, stav 29, od 24. marta 2009. godine) i uključuje nedosljedno presuđivanje o zahtjevima mnogih lica u identičnim situacijama, Evropski sud je takva tumačenja smatrao neprihvatljivim. Pri tome je obrazlagao da takve protivrječnosti stvaraju stanje stalne nesigurnosti, što, zauzvrat, mora smanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, pri čemu je to povjerenje, jasno, jedno od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini prava, pa je u takvim slučajevima utvrđivao povredu prava na pravično suđenje.

42. Evropski sud je, takođe, istakao da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi presudu u predmetu Unédic protiv Francuske broj 20153/04, stav 74, od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan pravilnom sprovođenju pravde budući da bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa riskirao kočenje reforme ili poboljšanja (vidi presudu u predmetu Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije broj 36815/03, stav 38, od 14. januara 2010. godine). Međutim, ako odstupanje od dosljednosti sudske prakse „nema objektivno i razumno opravdanje“, tj. ako ne slijedi legitiman cilj, ili ako ne postoji „razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži“ (vidi presudu Marckh protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, strana 16, stav 33), ono može uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantovana i tako dovesti i do povrede člana 14 Evropske konvencije (vidi već navedenu presudu Beian, st. od 59 do 64).

43. Ustavni sud podsjeća da je i sam, slijedeći praksu Evropskog suda, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovo načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi obezbijedio konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda, kao suda posljednje instance u konkretnom slučaju, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant navedenu presudu osporava, tvrdeći da je taj sud u tri predmeta proistekla između iste tužene i zaposlenika tužene, kao parničnih stranaka i iz gotovo identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donio potpuno drugačije odluke u odnosu na konkretni predmet, i to u dijelu u kojem je odlučivano o vraćanju na rad, isplatu plata i pripadajućih doprinosa. Stoga, Ustavni sud u svjetlu pobrojanih načela mora ispitati da li je došlo do kršenja načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

45. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da rješava sukob sudske prakse, da izbjegne razilaženje i da obezbijedi jednoobraznu primjenu prava od redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda u okviru apelacione nadležnosti jeste da preispita da li može takva situacija da ima za posljedicu povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, citirane Beina protiv Rumunije, st. 40 i 64, Vusić protiv Hrvatske, stav 45, Vinčić i drugi protiv Srbije, stav 56).

46. Dakle, apelant tvrdi da drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi i o žalbama ostalih radnika (S. B., G. V. i S. M.) ne odlučuje na identičan način u svim postupcima, i to u dijelu u kojem je odlučivano o vraćanju na rad, isplatu plata i pripadajućih doprinosa za određene vremenske periode. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je presudama koje je apelant dostavio u prilogu apelacije, kao uporedne slučajeve, i to Presudom broj 73 0 Rs 017465 14 Rsž od 19. januara 2015. godine Okružni sud, između ostaloga, ukinuo prvostepenu odluku u dijelu kojim je tužena obavezana da tužioca S.B. vrati na rad, izvrši isplatu izgubljene zarade i uplatu doprinosa za određeni vremenski period i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je prvostepena presuda potvrđena u preostalom dosuđujućem dijelu, kojim je, između ostaloga, tužena obavezana da tužiocu S.B. isplati izgubljenu zaradu za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, te da izvrši uplatu doprinosa za navedeni period. Nadalje, zapaža da je Presudom broj 73 0 Rs 017522 14 Rsž od 19. januara 2015. godine, između ostaloga, ukinuo prvostepenu odluku u dijelu kojim su odbijeni zahtjevi tužioca G. V. za vraćanje na rad, isplatu izgubljene zarade, te uplatu doprinosa za određeni vremenski period i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je prvostepena presuda preinačena tako da je tužena obavezana da tužiocu G. V. na ime naknada plata za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da izvrši uplatu doprinosa za navedeni period. Takođe, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud i Presudom broj 73 0 Rs 017565 14 Rsž od 19. januara 2015. godine, između ostaloga, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je tužilac S.M. vraćen na rad i kojim je tužena obavezana na isplatu izgubljene zarade i uplatu doprinosa za određeni vremenski period, kao i u dijelu kojim je tužena obavezana da tužiocu naknadi troškove postupka, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je prvostepena presuda potvrđena u preostalom dosuđujućem dijelu kojim je, između ostaloga, tužena obavezana da tužiocu S. M. isplati izgubljenu zaradu određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, te da izvrši uplatu doprinosa za navedeni period. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja navedenih presuda Okružnog suda proizilazi da tužiocima pripada pravo na naknadu štete po osnovu čl. 154 i 189 Zakona o obligacionim odnosima za vremenski period od 5. februara (u odnosu na S. M. od 22. februara) do 10. juna 2013. godine, a imajući u vidu da im je rješenjima o prestanku radnog odnosa nezakonito prestao radni odnos, pri čemu ih tužena nije vratila na rad, već je donijela rješenja (o kojima se treba raspraviti u upravnom sporu) kojim je ništavim proglasila njihova rješenja o zasnivanju radnog odnosa. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Okružni sud osporenom odlukom od 16. juna 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu odluku u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad, da isplati neisplaćene plate za period od 5. februara 2013. godine do 14. juna 2014. godine sa zakonskim zateznim kamatama, regres za 2013. godinu, kao i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period, i to uz obrazloženje da se o osnovanosti navedenog zahtjeva ne može odlučiti prije okončanja upravnog spora o zakonitosti rješenja tužene, niti se moglo odlučivati o zahtjevima stranaka za naknadu troškova predmetnog parničnog postupka do donošenja konačne odluke stvarno nadležnog suda. Nadalje, navedeno je da je zbog navedenih razloga Okružni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu.

47. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su i apelant i tužioci S. B., G. V. i S. M. podnijeli Osnovnom sudu tužbe protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. Nadalje, zapaža da su apelant i navedeni tužioci zasnovali radni odnos kod tužene bez sprovedenog javnog konkursa. Nadalje, zapaža da je Okružni sud presudama br. 73 0 Rs 017465 14 Rsž, 73 0 Rs 017522 14 Rsž i 73 0 Rs 017565 14 Rsž od 19. januara 2015. godine ukinuo prvostepene presude u dijelu koji se odnosio na vraćanje na rad S. M., G. V. i S. M. i na isplatu izgubljene zarade i uplatu doprinosa za određene vremenske periode, kao i u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova postupka, te su predmeti vraćeni prvostepenom sudu na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da predmetnim presudama nije meritorno odlučeno o navedenom dijelu tužbenih zahtjeva. Naime, navedene presude u tom dijelu ne predstavljaju odluku suda posljednje instance, budući da su predmetni postupci ponovljeni. Stoga, ne ulazeći u obrazloženja tih odluka, imajući u vidu da se ne radi o konačnim odlukama kojim su okončani ti postupci, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u navedenom dijelu u vezi sa kršenjem principa pravne sigurnosti neosnovani.

48. U odnosu na stav Okružnog suda (izražen u odlukama na koje se apelant poziva) da tužiocima pripada pravo na naknadu štete za određeni vremenski period (od donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocima do donošenja rješenja načelnika tužene kojim su proglašena ništavim rješenja o prijemu tužilaca u radni odnos), Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud u apelantovom slučaju zauzeo drugačiji stav od onog koji je iskazao o istim pitanjima u odlukama na koje se apelant poziva, a koje je donio prije donošenja odluke koju apelant osporava predmetnom apelacijom. Stoga, proizilazi da je očigledno došlo do promjene sudske prakse Okružnog suda. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, koje podržava Ustavni sud, određene razlike u tumačenju i primjeni prava predstavljaju neodvojivu osobinu svakog sudskog sistema koji je zasnovan na mreži sudećih i žalbenih sudova koji imaju nadležnost na određenom području.

49. Ustavni sud, takođe, podsjeća na stav Evropskog suda da je uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, da izbjegne razilaženje i da obezbijedi jednoobraznu primjenu prava (vidi, Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena odluka Okružnog suda konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, budući da je Vrhovni sud rješenjem od 9. oktobra 2018. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, kao najviši sud u sudskoj hijerarhiji, zaključio da pitanja na koja je ukazano u reviziji nemaju karakter pravnih pitanja u smislu odredbe člana 237 stav 3 ZPP, a pri čemu je imao u vidu pravno shvatanje izraženo u Odluci Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 017465 18 Rev od 29. avgusta 2018. godine u pogledu pravne valjanosti zasnivanja radnog odnosa S. B., pri čemu je ustanovio da je ono suprotno prinudnim propisima i da tako zasnovani radni odnos ne uživa pravnu zaštitu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda proizilazi da je apelant zasnovao radni odnos na identičan način. Osim toga, proizilazi da je pravno shvatanje o navedenim pitanjima izraženo i u brojnim drugim odlukama (br. 94 0 Rs 018257 14 Rev i 94 0 Rs 018261 14 Rev).

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

51. U odnosu na navode iz apelacije kojima se ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je prvostepena presuda „preinačena“, te „kao preuranjen“ odbijen zahtjev za obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad, da mu isplati izgubljene plate za određeni period, da apelantu isplati regres za 2013. godinu, kao i da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni period, jer se o tome ne može odlučivati prije donošenja konačne odluke nadležnog suda, na osnovu člana 229 tačka 4 ZPP. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, izrekom osporene presude evidentno potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad, da mu na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, da apelantu isplati regres za 2013. godinu, kao i da uplati za apelanta doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period. Pri tome Ustavni sud nalazi da se Okružni sud u obrazloženju osporene odluke očigledno greškom pozvao na odredbu člana „229 tačka 4“ ZPP, te naveo da je prvostepena presuda „preinačena“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

53. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi načela pravne sigurnosti i vladavine prava, a koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani. Pravo na rad

54. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom na to da se ti navodi svode na tvrdnje o povredi načela pravne sigurnosti i vladavine prava koje su već ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da nisu osnovane, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Okružni sud za svoju odluku dao jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno kada iz ozbrazloženja osporene odluke proizilazi da se radi o očitoj grešci prilikom pozivanja na odredbu člana „229 tačka 4 ZPP“, te kada Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su drugačije odluke Okružnog suda u istim slučajevima na koje se apelant poziva bile dovoljne da bi se uočile „duboke i dugoročne razlike“ u praksi suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, pa da bi zbog toga bilo povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelant kršenje tog prava zasniva na istim tvrdnjama o povredi načela pravne sigurnosti i vladavine prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7374/18 (J.P.) | Sudska praksa | Aktio