Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2819/20 (M.Z.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2819/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2819/20, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019335 17 Uvp od 7. maja 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrovca, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Laze Radića i Mladena Baštinca iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019335 17 Uvp od 7. maja 2020. godine.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.24/47331/15 od 30. novembra 2015. godine (koje je postalo pravosnažno 3. februara 2016. godine) usvojen je prijedlog Republike Srpske za potpunu eksproprijaciju apelantovih nekretnina radi izgradnje regionalnog puta. Također, usvojen je apelantov zahtjev da se izvrši potpuna eksproprijacija preostalog dijela apelantovih nekretnina, te odlučeno da apelantu pripada pravo na naknadu, koja će se odrediti nakon pravosnažnosti ovog rješenja u postupku sporazumnog određivanja naknade.
3. Rješenjem prvostepenog organa broj 21.24/473-31/15 od 24. marta 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za ponavljanje upravnog postupka potpune eksproprijacije zemljišta u svrhu izgradnje regionalnog puta okončanog rješenjem istog organa od 30. novembra 2015. godine.
4. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) broj 21.05/473-183/16 od 19. jula 2016. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 24. marta 2016. godine.
5. U upravnom sporu apelanta, kao tužitelja, protiv rješenja tužene od 19. jula 2016. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 11 0 U 019335 16 U od 6. septembra 2017. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 6. septembra 2017. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 7. maja 2020. godine kojom je odbio predmetni zahtjev. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je službeno lice na usmenoj javnoj raspravi održanoj u upravnom postupku apelantu predočilo da će od njega biti eksproprisano sedam katastarskih čestica sa tačnim navođenjem o kojim se parcelama radi, da se apelant tome nije protivio, te upozorilo apelanta na mogućnost primjene člana 11. Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je naveo da je apelant u cjelini shvatio suštinu ove odredbe, jer je zatražio eksproprijaciju svoje preostale dvije nekretnine čije mu je iskorištavanje bilo onemogućeno uslijed eksproprijacije, a koji zahtjev je i usvojen. Vrhovni sud je naveo da se katastarska čestica (broj 407/1) u javnim evidencijama ne vodi kao apelantova svojina, te da na katastarskoj čestici (broj 227/1) uopće nema uplanjenog objekta, a što apelantovim navodima nije dovedeno u sumnju. Vrhovni sud je naveo da druge okolnosti na kojima apelant insistira, da je izgradnjom regionalnog puta trasa navodno izmijenjena na koji način su od njega faktički bespravno oduzeti i dijelovi nepokretnosti koje nisu bile predmet eksproprijacije, sve i da su tačne, nisu nove činjenice i novi dokazi u smislu člana 234. stav 1. tačka 1. Zakona o opštem upravnom postupku, jer se radi o okolnostima koje su nastale nakon što je upravni postupak okončan, a njihova priroda je takva da zaštitu prava u vezi sa istim apelant može zatražiti jedino u sudskom postupku. Vrhovni sud je naveo u nižestepenoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je odbio apelantov zahtjev za njeno vanredno preispitivanje. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, u odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević