Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7738/18 (S. R.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Internet
- Građanski postupak
- Miješanje u privatni život
- Kleveta
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7738/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7738/18, rješavajući apelaciju Sonje Rubež, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sonje Rubež podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 023411 18 Gž od 5. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 023411 14 P od 4. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sonja Rubež (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnijela je 28. decembra 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 023411 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3352/18 od 17. jula 2018. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 023411 18 Gž od 5. aprila 2018. godine jer postupak po apelantkinjinoj reviziji podnesenoj Vrhovnom sudu protiv presude Okružnog suda u vrijeme podnošenja apelacije nije bio okončan.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Dragana Čavića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor 7. februara 2020. godine, a Osnovni sud 17. februara 2020. godine. Tuženi nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelantkinja je Osnovnom sudu 12. avgusta 2014. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete zbog klevete i uvrede časti i ugleda. Tuženi je 18. decembra 2015. godine dostavio odgovor na tužbu, nakon čega je Osnovni sud održao šest ročišta.
7. Osnovni sud je donio Presudu broj 83 0 P 023411 14 P od 4. decembra 2017. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, slobode i drugih prava ličnosti, zbog iznošenja i prenošenja neistinitih navoda – klevete putem internet adrese precizirane u presudi i zvaničnog sajta Radio-televizije BN, isplati iznos od 10.000,00 KM, kao i da tuženi o sopstvenom trošku objavi presudu na istim medijima preko kojih je učinjena štetna radnja, da u istim medijima opozove izjavu kojom je pričinio štetu apelantkinji, te da putem istih medija apelantkinji uputi izvinjenje, kao i da joj naknadi troškove postupka. Presudom je apelantkinja obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je 5. avgusta 2014. godine putem internet adrese, bloga preciziranog u presudi, te štampanog primjerka radnje iz bloga objavljen tekst pod naslovom „Litvanci, direktno uz pomoć vlasti, ojadili Republiku Srpsku za 210 miliona KM u zadnjih osam godina vladavine Milorada Dodika“, zatim da je objavljen štampani tekst od 19. avgusta 2014. godine od strane „Nova Srpska“ pod naslovom „Litvanci iz BiH iznijeli 210.000.000. 00 KM“, štampani tekst „Uz pomoć vlasti Litvanci iz BiH iznijeli 210.000,000,00 KM“ od 19. avgusta 2014. godine od strane „dnevni-list.ba“, štampani tekst „Uz pomoć vlasti Litvanci nam uzeli 210.000,000,00 KM“ objavljen na portalu RTVBN 6. avgusta 2014. godine, iz kojih proizlazi da je autor spornih tekstova tuženi, a da se uz tekstove objavljene na blogu Slobodana Vaskovića, na portalima „Nova Srpska“ i „RTVBN“ nalazi i fotografija tuženog.
8. Dalje je navedeno da su u tekstovima navedene razne radnje koje se odnose na Fabriku glinice „Birač“ i druga pravna lica koja su povezana s ovim preduzećem, koja su precizirana u presudi, zatim razni finansijski pokazatelji, krediti, nalazi, izvodi iz nalaza deviznog inspektorata i slično i da je takođe navedeno da su izvršene razne kriminalne radnje. Utvrđeno je da se na strani 6 teksta spominje apelantkinja, odnosno da je navedeno da je apelantkinja bila dugogodišnja direktorka Pravne službe u fabrici dok su njom upravljali Litvanci, da je bila osoba od Romanovog povjerenja. Utvrđeno je da se na strani 7 ponovo navodi da je apelantkinja kao direktorka pravnih poslova u Fabrici glinice „Birač“ uživala veliko povjerenje Romanova, da je pokrivala mahinacije koje su se u ovoj fabrici dešavale te da je obavljala i funkciju predsjednice Skupštine akcionara. Utvrđeno je i da se u tekstu navodi da je prema nezvaničnim informacijama apelantkinja bila ključna osoba oko odobravanja kredita IRBRS u iznosu od 19,04 miliona KM „Energoliniji“ kćerki firmi Birača, da je apelantkinja „bila veoma drčna i bezobrazna“, te „da je prijetila radnicima IRBRS da puno ne pitaju jer je taj kredit već dogovoren na većem nivou i da mora biti odobren“. Osnovni sud je naveo da je dalje utvrđeno da se na istoj strani teksta navodi i da je „očigledno da ova vlast ne želi ozbiljnu istragu jer je do grla umiješana u kriminal, a dokaz za to je što se bliski saradnici Litvanaca Saša Grabež, Nenad Rubež, apelantkinja i drugi imenuju na ključne funkcije kako bi zataškali istragu, a da ova vlast nema nikakvog interesa da se prava istina o razmjerama pljačke u režiji Litvanaca i domaćih pomagača ikada razotkrije i krivci kazne“.
9. U vezi s navedenim Osnovni sud je obrazložio da je iz, između ostalih odluka Skupštine i izvještaja Nadzornog odbora Fabrike glinice „Birač“ i iz notarski obrađenih isprava preciziranih u presudi, vidljivo da je apelantkinja u svojstvima predsjednice Skupštine, predsjednice Nadzornog odbora, te kao ovlašćeno lice potpisala dokumente precizirane u presudi. Navedeno je i da iz notarski obrađenih punomoći preciziranih u presudi proizlazi da je apelantkinja ovlašćena da zastupa firmu AB „Birač Europe“ u poslovima preciziranim u presudi, ali i da iz akata/informacija preciziranih u presudi proizlazi da je po punomoći koja joj je izdata apelantkinja bila alternativno ovlašćena da zastupa tu firmu zajedno sa još tri litvanska državljanina, ali da je apelantkinja odbila da postupi po toj punomoći, odnosno da potpiše ugovore koji se odnose na uspostavljanje članskog udjela privrednih društava „Alumina“ i „Mehanika“, da nisu pronađeni ugovori kojima bi bilo dato ovlašćenje za apelantkinju ili njenog supruga da zastupaju UAB „Ukio investicione grupe“ niti „Ukio bankas“.
10. U vezi s tim, a uzimajući u obzir i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, Osnovni sud je istakao da je prihvatio i apelantkinjin iskaz u pogledu navoda da nije na bilo koji način odgovorna za navode iz teksta koji je objavljen na blogu Slobodana Vaskovića i internet portalima, a što i proizlazi iz naprijed navedenih materijalnih dokaza prema kojima apelantkinja nije obavljala odgovornu funkciju sa koje bi mogla izvršiti radnje koje su joj u navedenim tekstovima stavljene na teret. Osnovni sud je naveo i da ne postoji dokaz da je apelantkinja na drugi način uticala da bi se oštetila RS ili da je bila osoba od povjerenja Vladimira Romanova, da je pokrivala mahinacije koje su se dešavale u fabrici „Birač“ i vršila sve ostale radnje koje za nju predstavljaju klevetu. Obrazloženo je i da je apelantkinja obavijestila tuženog da su u njegovom pismu objavljenom na portalu RTVBN i blogu Slobodana Vaskovića od 6. avgusta 2014. godine izrečene klevete prema njoj i njenoj porodici, što proizlazi iz materijalnog dokaza, ali da taj sud ne prihvata apelantkinjinu tvrdnju da je tuženog obavijestila i telefonski jer na takvo nešto ne ukazuju provedeni dokazi. Obrazloženo je i da je taj sud prihvatio i da je apelantkinja teško podnijela pisanja u kojima se u negativnom kontekstu spominje i ona i njena porodica. Osnovni sud je dalje obrazložio da je prihvatio i iskaz tuženog da on nije objavio sporni tekst koji je napisao u svrhu poslaničkog rada i da se taj tekst ne može dovesti u vezu sa zaključkom da je tuženi preduzeo aktivnosti da se ovaj tekst objavi. Osnovni sud je obrazložio da sama naznaka „piše Dragan Čavić“ ne ukazuje da je tuženi navedeni tekst dostavio radi objave.
11. Osnovni sud je obrazložio da, s druge strane, ne može prihvatiti iskaz tuženog da je apelantkinja odgovorna za radnje koje je tuženi naveo u spornom tekstu, kao što su navodi da je apelantkinja kao pravni autoritet u firmi po službenoj dužnosti bila uključena u sve poslove tih pravnih lica, iz čega je tuženi zaključio da je ona svojim djelovanjem po službenoj dužnosti u firmi morala biti upućena u poslove koje vrše poslodavci iz firme jer sam apelantkinjin položaj, i to rukovodioca Pravne službe, na to ne upućuje, niti eventualno neke druge činjenice. Osnovni sud je obrazložio da se ni navod tuženog da je Vladimir Romanov kao vlasnik svih tih pravnih lica imao u apelantkinju veliko povjerenje čim je toliko godina povlašćeno zastupala njegove interese, i kao punomoćnica i kao predsjednica Skupštine akcionara, ne može prihvatiti jer se poslovi koje je obavljala apelantkinja odnose na poslove pravnika – rukovodioca Pravne službe. Prema obrazloženju Osnovnog suda, navedeno ukazuje da zaključci tuženog koji su izneseni na glavnoj raspravi nemaju uporište u drugim izvedenim dokazima, niti pravilima opšteg životnog iskustva, zbog čega taj sud nije prihvatio iskaz tuženog u ovom dijelu, kao ni iskaz da od apelantkinje nije dobio obavještenje o tekstu s obzirom na to da je taj sud iz dostavnice utvrdio da je apelantkinja tuženom dostavila navedeno obavještenje.
12. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Obrazloženo je da provedeni dokazi ukazuju da je tuženi sporni tekst napisao u svrhu rada u Narodnoj skupštini RS i da je sadržaj tog teksta, kao i ostalih, iznosio na sjednicama Narodne skupštine, te ih je dao kolegama iz drugih poslaničkih krugova u elektronskoj formi. Navedeno je da se, u vezi s tim, objava na blogu Slobodana Vaskovića i internet portalima ne može dovesti u vezu s tuženim te da apelantkinja nije dokazala da je tuženi sporni tekst dostavio radi objave. Prema obrazloženju tog suda, pravo tuženog je da na bilo koji način reaguje kada ga je apelantkinja obavijestila o spornom tekstu, odnosno da bira da li će uputiti demanti ili neće uopšte reagovati, a to što tuženi nije reagovao na apelantkinjinu obavijest, prema mišljenju tog suda, ne ukazuje da je on dostavio tekst radi objave. Osnovni sud je naveo i da je odredbom člana 3 stav 1 Zakona o imunitetu RS propisano da poslanici u Narodnoj skupštini RS i članovi Vijeća naroda neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u zakonodavnim organima. Osnovni sud je obrazložio da u vezi s navedenim proizlazi da je pisanje spornog teksta izvršeno u okviru njegove dužnosti u Narodnoj skupštini, odnosno u okviru rada u Narodnoj skupštini, te je tuženi oslobođen krivične i građanske odgovornosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Protiv navedene presude apelantkinja je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 83 0 P 023411 18 Gž od 5. aprila 2018. godine apelantkinjinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da Okružni sud prihvata činjenična utvrđenja, ali ne i pravne razloge prvostepenog suda. U vezi s tim je navedeno da je prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, pogrešno primijenio pravo u vezi s imunitetom tuženog, te da je tačno da je u smislu člana 3 stav 1 i člana 4 Zakona o imunitetu, između ostalog, propisano da poslanici u Narodnoj skupštini neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih nadležnosti, a da je odredbom člana 7 istog zakona propisano da ukoliko se u toku parničnog postupka koji se vodi protiv lica iz člana 3 ovog zakona, to lice pozove na imunitet, to pitanje će se raspraviti i rješavati odlukom nadležnog suda, a da resorno ministarstvo donosi standardna proceduralna pravila kojima se uređuje rješavanje tih pitanja i određuje sud nadležan za njihovo rješavanje, s tim da je ta odluka konačna i obavezujuća i protiv nje se može podnijeti žalba Ustavnom sudu RS. Kako se u konkretnoj situaciji, prema obrazloženju Okružnog suda, tuženi nije izričito pozvao na imunitet iz člana 4 Zakona o imunitetu, te nije sprovedena propisana procedura, niti riješeno pitanje postojanja imuniteta, prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, nije bio nadležan da se u predmetnoj stvari direktno pozove na imunitet tuženog.
14. Okružni sud je obrazložio da je i pored toga apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan jer, ako se i prihvati da je tuženi kao autor ovog teksta, koji je u svom govoru (pisanom) iznio tvrdnje koje mu se stavljaju na teret, te da je kao takav pasivno legitimisan u predmetnoj stvari, prema mišljenju tog suda, ne postoji jasna i opravdana potreba ograničavanja slobode izražavanja u smislu člana 7, a u vezi sa članom 1 i članom 6 stav 1 pod b) i v) Zakona o zaštiti od klevete. Kako je obrazložio taj sud, opštepoznata je činjenica da je preduzeće „Birač“ u stečaju, da se radilo o preduzeću od većeg ekonomskog značaja za Republiku Srpsku, čime je poslovanje tog preduzeća postalo javni interes, da je više godina pitanje poslovanja bilo u sferi i političkog interesovanja i u smislu utvrđivanja odgovornosti za eventualno nezakonite radnje u vezi s dovođenjem ovog preduzeća do stečaja. Prema obrazloženju tog suda, ne može se smatrati da nije zadatak narodnog poslanika da govori o radu tog preduzeća, ukazuje na moguće kriminalne radnje i zahtijeva odgovore, a zabrana takvog istupanja u okvirima rada u Narodnoj skupštini bi dovela u pitanje mogućnost ostvarivanja demokratije i zakonitosti u svakom društvu, a naročito našem koje sve više ispoljava različite oblike nedemokratskog i nezakonitog djelovanja.
15. Obrazloženo je i da objektivne činjenice da je apelantkinja dugi niz godina na mjestu šefice Pravne službe, da se njeno ime pojavljivalo u određenim pisanim odlukama kao predsjednice Skupštine AD „Birač“, da je birana i za članicu Upravnog odbora, da se pojavila i kao punomoćnica ove firme, govore o tome, kako je obrazložio taj sud, da nisu osnovani žalbeni navodi da je apelantkinja „privatno lice“. Zbog svog položaja u firmi, prema mišljenju tog suda, i nadležnosti i ovlašćenja koje taj položaj nosi, ona više nije privatno lice i pisanja u vezi s tim ne zadiru u njenu sferu privatnosti. Okružni sud je obrazložio da se bavljenje apelantkinje ovim poslom donekle dovodi u sferu javnog života, pa u vezi s obavljanjem ovih poslova ona mora trpjeti i izražavanja koja su u vezi s tim i neprijatna. Obrazloženo je i da upravo iz činjenice apelantkinjinog položaja i mogućeg učestvovanja u donošenju različitih odluka, samo spominjanje njenog imena u predmetnom istupanju tuženog u njegovom radu u Narodnoj skupštini ne može se smatrati ni zlonamjernim ni nerazumnim, što je potpuno različito od stvarne apelantkinjine odgovornosti za bilo kakve prestupe. Okružni sud je naveo i da odredbe Zakona o zaštiti od klevete štite apelantkinjin ugled koji predstavlja objektivizirano mišljenje članova društvene zajednice o apelantkinjinoj ličnosti, ali, prema mišljenju tog suda, apelantkinja nije pružila dovoljno uvjerljivih činjenica, niti dokaza da je njen ugled povrijeđen. Okružni sud je obrazložio kako apelantkinja navodi kako je karijeru provela na rukovodećim pozicijama gdje je bila nadređena licima koja su je poštovala i uvažavala kao i ona njih, da su principijelnosti i dosljednost osobine koje su poznate svima koji je znaju, a da je imala priliku da uspješno sarađuje s ogromnim brojem uspješnih ljudi koji su je cijenili. Prema mišljenju Okružnog suda, u ovakvoj situaciji navodi tuženog teško mogu nanijeti ozbiljnu štetu ugledu građenom dugi niz godina života i rada, a pri tome taj ugled štiti i presumpcija nevinosti i činjenica da nije utvrđena nezakonitost u apelantkinjinom radu. Okružni sud je istakao da vjeruje da je tim istupanjem tuženog povrijeđena apelantkinjina čast, što predstavlja subjektivni osjećaj sopstvene vrijednosti, i da je to kod nje izazvalo različite subjektivne neugodne reakcije, ali da okolnosti slučaja i intenzitet trajanja ovog subjektivnog doživljaja ne opravdavaju dosuđenje novčane naknade u vezi sa članom 200 ZOO. Takođe je navedeno da se, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, stranka ne može prisiliti na davanje iskaza, te da je tuženi dao iskaz u svojstvu parnične stranke, a koji je djelimično prihvaćen, a djelimično nije, za šta su dati razlozi u prvostepenoj presudi. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
16. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 83 0 P 023411 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa propisanog članom 237 stav 2 ZPP i zato što apelantkinja nije, u smislu odredbi člana 237 st. 3 i 4 ZPP, ukazala na razloge zbog kojih smatra da su pravna pitanja na koja se pozvala u reviziji važna za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije. U veoma opširnoj apelaciji apelantkinja navodi da su joj navedena prava prekršena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i nerazumno dugog trajanja postupka. Navodi da redovni sudovi nisu prije donošenja odluka napravili analizu kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije. Navodi i da nisu uzeli u obzir ni nalaz vještaka neuropsihijatra iz kojeg je jasno vidljivo da je imala reakciju na težak stres i poremećaj prilagođavanja. Smatra da je pogrešno shvatanje redovnih sudova da se ona smatra javnom ličnošću, odnosno da više nije privatno lice, što je, prema njenom mišljenju, apsurdno. Apelantkinja smatra da je nemoguće da izrazi da je „drčna i bezobrazna“ ne predstavljaju štetu ugledu, kao i iznesene neistine da je pokrivala mahinacije koje su se u fabrici dešavale. Navodi i da je nesporno da se stranke u postupku ne mogu natjerati da daju iskaz, ali da je u konkretnom slučaju tuženi dobrovoljno dao iskaz i da se od njega očekivalo da govori istinu i da dokaže kako je došao do informacija jer njegova izražavanja nemaju nikakve veze s poslaničkom funkcijom, a što tuženi nije učinio. Smatra i da je predmetni postupak predugo trajao i traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva i da u potpunosti ostaje pri obrazloženju datom u svojoj presudi.
19. Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta te istakao da je predmetni postupak okončan u realnim rokovima te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva. V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 4.
(1) Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.
Član 5.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone.
Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom broj AP 7738/18 Rješenje Vrhovnog suda broj 83 0 P 023411 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine kojim je odbačena apelantkinjina revizija protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 023411 18 Gž od 5. aprila 2018. godine zbog neispunjavanja uslova imovinskog cenzusa, odnosno da je odbačena iz formalnog razloga. Dakle, navedeno rješenje ne predstavlja odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su stranke u predmetnom postupku koristile. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je odluka o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku u konkretnom slučaju Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 023411 18 Gž od 5. aprila 2018. godine koja je bila osporena apelacijom broj AP 3352/18, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelantkinja je primila 23. aprila 2018. godine, a apelacija broj AP 3352/18 je podnesena 15. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda, koja joj je, prema njenim tvrdnjama, prouzrokovana tekstom tuženog preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke, a koji je tuženi, u svojstvu poslanika Narodne skupštine RS, i povodom njegovog poslaničkog rada, a koji su prenijeli internet portali i blog precizirani u prethodnim tačkama ove odluke. Shodno tome, kako se suština apelantkinjinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
30. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
31. Suština apelacionih prigovora se odnosi na apelantkinjino nezadovoljstvo stavom Okružnog suda da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za klevetu, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženog.
32. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da pravo na „privatni život“ iz člana 8 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za obezbjeđenje privatnog života, čak i u sferi odnosa između pojedinaca (vidi Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine).
34. Ustavni sud, s druge strane, podsjeća da je apelantkinja osoba koja je bila na više rukovodećih mjesta u firmi koja je od značaja za Republiku Srpsku i da se navodi iz spornog teksta tuženog i odnose na radnje i ponašanja u tom njenom svojstvu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj presudi u predmetu Steel i Morris protiv Velike Britanije (vidi Evropski sud, presuda Steel i Morris protiv Velike Britanije, aplikacija broj 68416/01 od 15. maja 2005. godine) zauzeo stav da se „velika javna preduzeća neizbježno i svjesno sama izlažu detaljnoj analizi u pogledu svojih aktivnosti i, kao i u slučaju privrednika i privrednica koji njima upravljaju, granice prihvatljive kritike su šire u slučaju takvih preduzeća” (paragraf 94). Na sličan način Evropski sud je ranije izrazio stav u predmetu Fayed protiv Velike Britanije (vidi Evropski sud, presuda Fayed protiv Velike Britanije, aplikacija broj 17101/90 od 21. septembra 2990. godine) da su „granice prihvatljive kritike šire za privrednike koji su aktivno uključeni u poslove velikih javnih preduzeća nego one za fizička lica” (…) „Lica koja pripadaju ovoj prvoj grupi privrednika neizbježno i svjesno se izlažu detaljnoj analizi u pogledu svojih djela, ne samo od strane štampe već isto tako i prije svega organa koji zastupaju javni interes” (paragraf 75). Takođe, Evropski sud je u presudi Jeruzalem protiv Austrije (vidi Evropski sud, presuda Jeruzalim protiv Austrije, aplikacija broj 26958/95 od 27. februara 2001. godine) iskazao i stav da je „privatno lice izloženo javnoj kritici kada uđe na scenu javne rasprave“.
35. Ustavni sud smatra da postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za kršenje apelantkinjinog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje tekstom tuženog u kojem je, između ostalog, naveo da je apelantkinja „kao osoba od povjerenja Romanova potpomagala mahinacije vezane za izvlačenje novca iz preduzeća od interesa za RS“ i da je apelantkinja „drčna i bezobrazna“, ulazi u sferu apelantkinjinog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.
36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li osporene presude redovnih sudova predstavljaju „miješanje“ u apelantkinjino pravo na ugled i čast iz člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružnog suda potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila novčanu naknadu na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koje je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete, pri čemu je Okružni sud prihvatio činjenična utvrđena Osnovnog suda, ali ne i njegov stav u vezi s postojanjem imuniteta na strani tuženog. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama došlo do „miješanja“ u apelantkinjino pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedeno miješanje u apelantkinjino pravo na ugled i čast bilo u skladu sa „zakonom“. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su primijenili relevantne zakonske odredbe, i to član 6 Zakona o zaštiti od klevete, član 200 ZOO, kao i član 123 ZPP. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe navedenih zakona bile dostupne i predvidive, odnosno da su formulisane s dovoljno preciznosti kako bi pojedincu bilo omogućeno da u skladu s njima reguliše svoje ponašanje (vidi Evropski sud Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 28). Takođe nije sporno da je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, odnosno da je težilo jednom od ciljeva navedenih u članu 8 stav 2 Evropske konvencije, tj. miješanje je imalo za cilj da „zaštiti prava i slobode drugih“.
38. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je utvrđeno da je tuženi navedeni tekst napisao u okviru svoje poslaničke djelatnosti u Narodnoj skupštini i podijelio ga kolegama u okviru skupštinske debate. Ustavni sud zapaža i da iz obrazloženja presuda proizlazi da su redovni sudovi izvršili pomnu analizu svih provedenih dokaza shodno standardima Evropske konvencije, ali da su izveli zaključak da apelantkinja nije dokazala da je tuženi tražio da sporni tekst bude objavljen na portalima i medijima, niti je dokazala da je sporni tekst na bilo koji način uticao na promjenu ponašanja drugih lica u odnosu na apelantkinju ili njenu porodicu, već da se isključivo radilo o apelantkinjinom subjektivnom osjećaju uvrede i reakciji na napisano. U vezi s tim Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantkinjinim navodima, u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti u smislu Zakona o zaštiti od klevete, niti o odgovornosti tuženog, već da se radi o uvredi koja se zasniva na „neprovjerenim informacijama“, a što sve korespondira s naprijed citiranim stavovima koje je zauzeo Evropski sud. Dakle, apelantkinja kao odgovorno i rukovodno lice u preduzeću „Birač“, koje je od interesa za RS, nesporno potpada pod grupu lica na koja se primjenjuje stav da su „granice prihvatljive kritike šire za privrednike koji su aktivno uključeni u poslove velikih javnih preduzeća nego one za fizička lica“, odnosno da apelantkinja spada u kategoriju lica koja su „izložena javnoj kritici kada uđu na scenu javne rasprave“.
39. S druge strane, tuženi je narodni poslanik i tekst je napisao u okviru svojih poslaničkih angažmana, pri čemu tuženi ne može snositi odgovornost za postupke urednika naprijed navedenog bloga, medija i portala, od kojih, kako proizlazi iz utvrđenih činjenica, tuženi nije ni tražio da objave sporni tekst, niti im ga je dostavio. Ustavni sud zapaža i da urednici navedenih portala, medija i bloga i nisu bili obuhvaćeni predmetnom tužbom, te da tuženi ne može snositi odgovornost za objavljivanje spornog teksta. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude jasno proizlazi da je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije radilo o iznošenju činjenica, već „neprovjerenih informacija“ i da se „samo pominjanje njenog (apelantkinjinog) imena u predmetnom istupanju tuženog u njegovom radu u Narodnoj skupštini ne može smatrati ni zlonamjernim ni nerazumnim, što je potpuno različito od prozivanja stvarne odgovornosti apelantkinje za bilo kakve prestupe“. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da su, suprotno apelantkinjinim navodima, redovni sudovi uzeli u obzir i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, ali da su, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja i intenzitet trajanja, kako su utvrdili, tog subjektivnog doživljaja, zaključili da oni ne opravdavaju dosuđenje novčane naknade u vezi sa članom 200 ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
45. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
46. Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak pokrenut apelantkinjinom tužbom od 12. avgusta 2014. godine te da je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 31. oktobra 2018. godine. Dakle, postupak je na tri sudske instance trajao ukupno četiri godine i dva mjeseca. Ustavni sud, dalje, zapaža da predmetni postupak nije po zakonskoj odredbi hitne prirode, da se nije radilo o posebno složenom pravnom i činjeničnom pitanju koje su redovni sudovi trebali razriješiti, te da je prvostepeni sud zakazao i održao šest ročišta. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu aktivno radili na konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka neosnovani.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao jednog od segmenata tog prava. U odnosu na osporene presude
48. Apelantkinja je navela da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekat primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
50. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno i razumno obrazložio osporenu odluku kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelantkinja u apelaciji. Naime, u konkretnom slučaju su primijenjene relevantne zakonske odredbe, i to odredbe člana 6 Zakona o zaštiti od klevete, člana 200 ZOO, kao i člana 123 ZPP. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretni slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe. Stoga, suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud iz obrazloženja osporih odluka ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju Okružni sud je, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja i dokaze provedene pred prvostepenim sudom, izveo jasan zaključak da u konkretnom slučaju nema klevete, već da se radi o uvredi, odnosno subjektivnoj reakciji na sadržaj spornog teksta, zbog čega je i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Zbog navedenog, Ustavni sud i apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.
51. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekat primjene prava.
Pravo na imovinu
52. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
53. Nema kršenja prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da predmetni tekst, koji je sačinio tuženi u svojstvu narodnog poslanika, ne predstavlja klevetu već uvredu apelantkinje, pri čemu apelantkinja, koja obavlja značajne funkcije u preduzeću od javnog interesa i izložena je strožoj kritici od običnih privatnih lica, nije dokazala da je tuženi od preciziranih medija, portala i urednika bloga tražio da tekst bude objavljen.
54. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava kada je Okružni sud, prihvatajući u potpunosti činjenično utvrđenje Osnovnog suda, dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo odbiti apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pričinjene klevete.
55. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka kada je taj postupak, koji nije hitne prirode, niti je posebno složen, na tri sudske instance trajao četiri godine i dva mjeseca.
56. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.
57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević