Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4978/18 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Uknjižba
- Javna vlast
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4978/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4978/18, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 010402 13 Uvp od 7. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), zastupano po zakonskom zastupniku, podnijelo je 31. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 010402 13 Uvp od 7. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), te Dragutina Josića (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) zatraženo je 31. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalna uprave su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 24. februara 2020. godine. Podnosilac zahtjeva u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Podnosilac zahtjeva se 31. oktobra 2007. godine obratio Službi za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) zahtjevom za poništenje pravosnažnog rješenja Općinske uprave za imovinskopravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) od 26. januara 1988. godine, kojim su u svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja jame od podnosioca zahtjeva kao stvarnog vlasnika uz naknadu potpuno eksproprisane nekretnine u korist Rudnika lignita „Kreka“ (apelantov pravni prethodnik) zbog toga što korisnik eksproprijacije od donošenja rješenja o eksproprijaciji pa do dana podnošenja zahtjeva nikada nije ušao u posjed dijela eksproprisanih nekretnina, odnosno nije ih priveo namjeni radi koje su eksproprisane.
5. Odlučujući u ponovnom postupku, Služba je Rješenjem broj 07-31-5600/06 od 9. oktobra 2012. godine tačkom 1. djelimično poništila pravosnažno rješenje Općinske uprave pod brojem preciziranim u dispozitivu rješenja od 26. januara 1988. godine, kojim su u svrhu izgradnje od podnosioca zahtjeva, uz naknadu, potpuno eksproprisane nekretnine označene kao u dispozitivu (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Istim rješenjem, i to tačkama 2. i 3. dispozitiva utvrđeno je da će se upis prava na predmetnim nekretninama u javnim evidencijama izvršiti u korist podnosioca zahtjeva tek po prilaganju dokaza o uplati naknade za deeksproprisane nekretnine korisniku eksproprijacije, odnosno da će korisnik eksproprijacije podnosiocu zahtjeva predati u posjed predmetne nekretnine na dan isplate naknade za deeksproprisane nekretnine. Tačkama 4. i 5. dispozitiva rješenja odlučeno je da će se imovinski odnosi između stranaka u slučaju spora rješavati pred nadležnim sudom, te da podnosilac zahtjeva snosi troškove predmetnog postupka (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
6. Iz obrazloženja, između ostalog, proizlazi da je Služba u odnosu na podneseni zahtjev provela postupak i na osnovu provedenih dokaza utvrdila da nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji (1988. godine, odnosno 1991. godine) eksproprisane nekretnine nisu privedene svrsi radi eksproprijacije, da je zahtjev za deeksproprijaciju podnesen u roku iz člana 34. Zakona o eksproprijaciji, da se podnosilac zahtjeva nalazi u posjedu predmetnih nekretnina i da je korisnik eksproprijacije saglasan sa zahtjevom. Shodno utvrđenom, Služba je odlučila kao u tački 1. dispozitiva rješenja na osnovu člana 34. stav (2) u vezi sa članom 35. st. (1) i (2) Zakona o eksproprijaciji. Tačke 2, 3. i 4. dispozitiva rješenja Služba je zasnovala na odredbama čl. 68, 31. stav (1) i 35. stav (3) sve iz Zakona o eksproprijaciji.
7. Služba je u rješenju naglasila da se imovinska pitanja koja treba riješiti u slučaju deeksproprijacije tiču povrata deeksproprisane nekretnine vlasniku i povrata naknade korisniku eksproprijacije, pri čemu je naglašeno da zakon nije propisao da se pred organom uprave vodi postupak s ciljem sporazumnog razrješenja imovinskopravnih odnosa u slučaju deeksproprijacije. Još je naglašeno da je strankama ostavljena mogućnost da to pitanje međusobno sporazumno regulišu, a ako to ne uspiju po tužbi bilo koje stranke, sporna imovinskopravna pitanja raspravit će nadležni sud. Shodno tome, Služba je naglasila da će sporna pitanja sporazuma broj 505/03 od 17. jula 2003. godine koji su zaključili korisnik eksproprijacije i podnosilac zahtjeva, zatim rješenje o utvrđivanju naknade za eksproprisanu nekretninu od 28. marta 1991. godine Osnovnog suda u Tuzli, isplata naknade po avizi broj 41-85 od 9. jula 1991. godine, utvrđivanje naknade za deeksproprisanu nekretninu nakon pravosnažnosti rješenja i druga slična pitanja riješiti stranke sporazumno, a u slučaju spora pokrenut će postupak pred nadležnim sudom.
8. O žalbi podnosioca zahtjeva protiv prvostepenog rješenja odlučila je nadležna Federalna uprava donoseći Rješenje broj 05-31-2-1955/12 od 8. januara 2013. godine kojim je žalba odbijena.
9. Nakon ispitivanja žalbenih navoda u svjetlu osporenog rješenja Federalna uprava je nakon ocjene žalbenih navoda i dokaza u spisu zaključila da je prvostepeni organ postupak koji je prethodio donošenju rješenja pravilno proveo, te je pravilno odlučio donoseći rješenje zasnovano na Zakonu o eksproprijaciji. Federalna uprava je naglasila da su u obrazloženju osporenog rješenja obuhvaćeni i navodi iz žalbe koji nisu mogli uticati na drugačije odlučenje, pa je shodno svemu navedenom odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
10. Odlučujući o tužbi podnosioca zahtjeva radi poništenja rješenja Federalne uprave u postupku uz učešće apelanta kao zainteresovanog lica, Kantonalni sud je nakon održane javne rasprave donio Presudu broj 03 0 U 010402 13 U od 5. decembra 2013. godine kojom je tužba uvažena, osporeni akt poništen, te upravna stvar riješena tako što je žalba podnosioca zahtjeva protiv prvostepenog rješenja uvažena, te tačke 2. i 3. dispozitiva osporenog rješenja poništene, dok su ostale tačke dispozitiva prvostepenog rješenja ostavljene na snazi (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Kantonalni sud je nakon ispitivanja navoda tužbe u svjetlu spornog akta utvrdio da je u predmetnoj upravnoj stvari materijalno pravo nepravilno primijenjeno jer ni odredbe novog Zakona o eksproprijaciji, koji je na pravnu snagu stupio 9. oktobra 2007. godine, ni ranijeg Zakona o eksproprijaciji ne propisuju nadležnost niti ovlaštenje organa uprave koji odlučuje o zahtjevu ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine za poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji da u tom postupku istovremeno odlučuje i o obavezi podnosioca zahtjeva da plati naknadu za deeksproprisanu nekretninu, niti o upisu u javnim evidencijama, nego samo o poništenju pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji. Prema ocjeni Kantonalnog suda, nadležnost, postupak, ovlaštenja i uslovi za upis u zemljišnu knjigu, odnosno druge evidencije regulisano je Zakonom o zemljišnim knjigama i drugim zakonima, zbog čega o tome ne može odlučivati organ uprave koji vodi postupak deeksproprijacije jer im takva ovlaštenja nisu data ni Zakonom o eksproprijaciji, niti bilo kojim drugim materijalnopravnim propisom.
12. Prema shvatanju Kantonalnog suda, donošenjem rješenja o deeksproprijaciji, odnosno poništavanjem pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, prestaje pravni osnov koji je poslužio za upis imovinskih prava korisnika eksproprijacije u zemljišnim i drugim knjigama, zbog čega rješenje o deeksproprijaciji predstavlja pravni osnov da se u posebnom postupku podnese zahtjev za brisanje prava upisanih na korisnika eksproprijacije. Kantonalni sud je u obrazloženju izrazio stav da organi koji u posebnom postupku na osnovu rješenja o deeksproprijaciji odlučuju o brisanju prava upisanih na korisnika eksproprijacije, odnosno upisa prava na ranijeg vlasnika ili njegove nasljednike pri odlučivanju o zahtjevu trebaju poći od analogne primjene odredaba člana 68. Zakona o eksproprijaciji i da brisanje prava upisanih na korisnika eksproprijacije, odnosno upis prava na ranijeg vlasnika mogu dozvoliti samo u slučaju pravosnažnosti rješenja o deeksproprijaciji, te u slučaju da raniji vlasnik uz zahtjev dostavi i dokaz o isplaćenoj naknadi, ukoliko je tim rješenjem određena naknada u novcu.
13. Kantonalni sud je shodno svemu iznesenom zaključio da su za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari irelevantna pitanja koja se tiču plaćanja ili neplaćanja naknade za deeksproprisanu nekretninu jer se o tim pitanjima može raspravljati samo u posebnom postupku (vansudskom ili sudskom) koji se tiče imovinskopravnih odnosa između korisnika eksproprijacije i ranijeg vlasnika deeksproprisanih nekretnina, kao i u posebnom postupku u kojem se odlučuje o zahtjevu za brisanje vlasničkih i posjedovnih prava upisanih na korisnika eksproprijacije i suprotno. Kako ni tužena strana o prethodno navedenom nije vodila računa, Kantonalni sud je primjenom odredaba Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), i to čl. 12. i 36, odlučio kao u izreci presude.
14. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 U 010402 13 Uvp od 7. juna 2018. godine odbio zahtjev.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, koje prema stanju spisa nije sporno, pravilno utvrdio da je osporeno rješenje u tačkama 2. i 3. dispozitiva doneseno uz pogrešnu primjenu Zakona o eksproprijaciji, te je za takav stav u svojoj odluci dao jasne i valjane razloge koje taj sud u cijelosti prihvata. Donošenjem prvostepene presude, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, tako da je Vrhovni sud iznesene prigovore ocijenio neosnovanim (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 2. i 3. obrazloženja presude).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant tvrdi da je presuda Kantonalnog suda nezakonita zbog povrede federalnih zakona i drugih federalnih propisa i povrede pravila postupka koji su od uticaja na rješenje stvari putem Kantonalnog suda, a što Vrhovni sud nije uočio, niti je sankcionisao. Apelant smatra da je prvostepeni organ uprave sasvim pravilno postupio kada je tačkom 2. dispozitiva rješenja odredio da će se upis prava na deeksproprisanim nekretninama upisati na ranijeg vlasnika u javnim evidencijama tek po polaganju dokaza o uplati naknade za deeksproprisane nekretnine, a takav stav je potvrdio i drugostepeni upravni organ. U vezi s tim, apelant se poziva na odredbu člana 68. Zakona o eksproprijaciji koju je citirao navodeći shodno njenom sadržaju da je sasvim logična analogna primjena citirane zakonske odredbe i na slučajeve deeksproprijacije (poništenja rješenja o eksproprijaciji). U vezi s tim, apelant pojašnjava da ako je odredbama važećeg Zakona o eksproprijaciji propisano da odlukom u postupku eksproprijacije treba obavezati korisnika eksproprijacije na način da se uknjižba prava vlasništva i drugih prava na eksproprisanim nekretninama u korist korisnika eksproprijacije može izvršiti tek po pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji i dostavljanju dokaza o isplaćenoj naknadi, onda se analogno tome i uknjižba prava vlasništva i drugih prava na deeksproprisanim nekretninama u korist ranijeg vlasnika može izvršiti tek po pravosnažnosti rješenja o deeksproprijaciji nekretnina i dostavljanja dokaza o isplaćenoj naknadi. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog i Vrhovnog suda, ova analogija primjene zakonskih odredaba člana 68. Zakona o eksproprijaciji može se vršiti samo u posebnim postupcima, ali ne i u provedenom upravnom postupku po zahtjevu ranijeg vlasnika nekretnina za poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji. Apelant zbog navedenog smatra da su redovni sudovi u pobijanoj odluci proizvoljno obrazložili način analogije primjene zakonske odredbe člana 68. Zakona o eksproprijaciji. U apelaciji je još navedeno da je apelant tokom postupka dostavio relevantnu dokumentaciju iz koje je vidljivo da je naknada za eksproprisane nekretnine podnosiocu zahtjeva u cijelosti isplaćena. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su mu osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da ostaju pri razlozima datim u osporenoj presudi, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana jer osporenim presudama nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.
18. Federalna uprava je, između ostalog, navela da je apelacija neosnovana i neobrazložena u smislu potrebnog navođenja, u čemu apelant konkretno vidi povredu svojih prava, uz prijedlog da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12 i 34/16).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi: Član 35.
Zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može podnijeti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove.
Po zahtjevu za poništenje rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od prijedloga za eksproprijaciju rješava općinska služba za upravu koja je po prijedlogu za eksproprijaciju rješavala u prvom stepenu.
Imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine iz stava 2. ovog člana rješavat će se u slučaju spora pred nadležnim sudom.
Član 68.
Uknjižba prava vlasništva i drugih stvarnih prava na eksproprisanoj nekretnini kao i na nekretnini koja je data na ime naknade ranijem vlasniku izvršit će se na osnovu pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji i dokaza o isplaćenoj naknadi ukoliko je tim rješenjem određena naknada u novcu, odnosno dokaza o sticanju prava vlasništva ranijeg vlasnika na drugoj odgovarajućoj nekretnini, a na zahtjev korisnika eksproprijacije ili ranijeg vlasnika nekretnine.
Nekretnine koje su eksproprisane u svrhu izgradnje dobra od općeg interesa uknjižit će se na način propisan posebnim zakonom.
20. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
Upravni akt može se pobijati:
1) ako akt sadrži takve nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti ili nedostatke koji ga čine ništavnim;
2) što ako u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opći akt;
3) ako je akt donesen od nenadležnog organa;
4) ako se u upravnom postupku koji je prethodio aktu nije postupilo po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;
5) ako je nadležni organ, rješavajući po slobodnoj ocjeni, prekoračio granice ovlaštenja koja su mu data pravnim propisima i odlučio suprotno cilju u kome je ovlaštenje dato. Član 33.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar.
U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu zamolbenog suda i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.
Član 34. stav (1) Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.
Član 36. st. (1), (2) i (3) Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
Ako se tužba uvažava presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima iz člana 33. st. 1. i 2. ovog Zakona i drugim slučajevima predviđenim ovim Zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt.
Član 45.
Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 U 019402 13 Uvp od 7. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelant javno preduzeće i kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava, a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenim presudama odnosio na postupak deeksproprijacije u kojem je apelant kao pravni sljednik korisnika eksproprijacije učestvovao kao zainteresovano lice u upravnom postupku, tako da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva navedena ustavna odredba.
29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se apelacioni prigovori odnose na primjenu člana 68. Zakona o eksproprijaciji u postupku deeksproprijacije, odnosno ovlaštenja organa uprave da u tom postupku odlučuje o povratu isplaćene naknade i upisu prava u javnim evidencijama na deeksproprisanim nekretninama. Apelant smatra da je Kantonalni sud u upravnom sporu, za razliku od organa uprave koji su postupali u prvom odnosno drugom stepenu, proizvoljno primijenio odredbe člana 68. Zakon o eksproprijaciji, odnosno proizvoljno obrazložio analognu primjenu zakonske odredbe člana 68. Zakona o eksproprijaciji, a takvu proizvoljnost u primjeni i tumačenju citirane odredbe Vrhovni sud je u postupku vanrednog preispitivanja sporne presude Kantonalnog suda u cijelosti podržao, što je za apelanta neprihvatljivo. Apelant zbog proizvoljne primjene i tumačenja člana 68. Zakona o eksproprijaciji nalazi povredu prava na pravično suđenje.
32. Imajući u vidu iznesene prigovore, kao i sadržaj odredaba člana 68. Zakona o eksproprijaciji (vidi relevantne propise) u svjetlu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud, suprotno apelacionim prigovorima, ne uočava proizvoljnost na koju apelant ukazuje. Prije svega, Ustavni sud zapaža da odredba člana 68. Zakona o eksproprijaciji propisuje uslove za uknjižbu prava vlasništva na eksproprisanim nekretninama, pri čemu citirana odredba jasno propisuje da će se uknjižba prava na eksproprisanim nekretninama provesti „na način propisan posebnim zakonom“. Polazeći od sadržaja odredbe člana 68. Zakona o eksproprijacije koja je u konkretnom slučaju analogno primijenjena na postupak deeksproprijacije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je organ uprave koji odlučuje u postupku deeksproprijacije ovlašten da u tom postupku, uz ispunjenje uslova iz Zakona o eksproprijaciji, poništi pravosnažna rješenja o eksproprijaciji, ali da taj organ nije ovlašten da odlučuje o obavezi plaćanja naknade na ime deeksproprijacije, niti o upisu u javnim evidencijama, jer su to pitanja koja se rješavaju posebnim zakonom, o čemu se Kantonalni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude (vidi tačke 11, 12. i 13. ove odluke). Imajući u vidu da je Kantonalni sud jasno naglasio da će nadležni organ koji bude provodio uknjižbu po osnovu pravosnažnog rješenja o deeksproprijaciji voditi računa o odredbi člana 68. Zakona o eksproprijacije (uslovi za uknjižbu), odnosno da će imovinska pitanja, u koja svakako spada i pitanje visine naknade na ime deeksproprisanih nekretnina, stranke rješavati sporazumno, odnosno u slučaju spora pred nadležnim sudom (član 35. stav (3) Zakona o eksproprijaciji), Ustavni sud u obrazloženju Kantonalnog suda, koje je u cijelosti podržano od Vrhovnog suda, povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje ne uočava proizvoljnost u segmentu primjene, odnosno analogne primjene i tumačenja člana 68. Zakona o eksproprijaciji na postupak deeksproprijacije. Apelantovi prigovori koji se tiču isplate naknade za deeksproprisane nekretnine su prigovori imovinskog karaktera o kojem, u slučaju spora, odlučuje nadležni sud, kako to proizlazi iz Zakona o eksproprijaciji. Shodno naprijed navedenom, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova apelantovo pravo na pravično suđenje ni na koji način nije povrijeđeno.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine jer iz obrazloženja da organ uprave koji odlučuje u postupku deeksproprijacije nije ovlašten da odlučuje o upisu prava u javne evidencije na deeksproprisanim nekretninama niti o naknadi za deeksproprisane nekretnine ne proizlazi proizvoljnost u segmentu analogne primjene člana 68. Zakona o eksproprijaciji na postupak deeksproprijacije.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević