Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2161/20 (Z. O.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Neovlašteno lice
- Nije dopunjena/precizirana apelacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2161/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2161/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Opačić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. d) i k), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Opačić protiv Odluke o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2-792/20 od 16. marta 2020. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Opačić protiv „odluke kojom je kažnjen sa 500,00 KM“ zato što je apelant propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 26. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: odluka Vlade Republike Srpske) broj 04/1-012-2-792/20 od 16. marta 2020. godine i odluke „kojom je kažnjen sa 500,00 KM“. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Vladi Republike Srpske da mu vrati 500,00 KM koje je uplatio na ime kazne“.
2. Budući da apelacija nije sadržavala neophodne elemente u smislu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, odnosno uz apelaciju nisu bile dostavljene osporene odluke, Ustavni sud je dopisom od 30. juna 2020. godine zatražio od apelanta da u roku od osam dana od dana prijema dopisa dostavi osporene odluke, kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Apelant je dopis Ustavnog suda zaprimio 2. jula 2020. godine, te je 7. jula 2020. godine dopunio predmetnu apelaciju, ali ne na način kako je to od njega zatraženo (dostavio je osporenu odluku Vlade Republike Srpske, ali ne i odluku kojom je obavezan na plaćanje novčane kazne u iznosu od 500,00 KM).
3. Odlukom Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2-792/20 od 16. marta 2020. godine proglašena je vanredna situacija za teritoriju Republike Srpske zbog epidemiološke situacije u Republici Srpskoj usljed korona virusa 2019-nSoV (član I odluke), te su snage za zaštitu i spasavanje iz člana 8. Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama stavljene pod komandu Republičkog štaba za vanredne situacije (član II odluke). Navedena odluka stupila je na snagu danom donošenja (član III).
Apelacioni navodi
4. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je „osporenim zakonom propisano da je osobama starijim od 65 godina zabranjeno boravljenje na javnoj površini od 20 časova, do 5 časova narednog dana“, te da su na taj način „osobe starije od 65 godina diskriminisane u odnosu na osobe mlađe od 65 godina“. U dopuni apelacije apelant traži da se odluka Vlade Republike Srpske od 16. marta 2020. godine „poništi, radi diskriminacije osoba starijih od 65 godina“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. d) i k) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
k) apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju;
U odnosu na Odluku Vlade Republike Srpske
6. Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj ranijoj praksi, u vezi nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio „Smisao navedene ustavne odredbe je da pruži zaštitu učesnicima u postupku koji je rezultirao odlukom za koju se smatra da krši ustavna prava. Na navedeni zaključak upućuje i član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u dijelu koji glasi: u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 100/04 od 22. travnja 2005. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Ustavni sud takođe ukazuje da je članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda omogućeno podnošenje apelacije iako nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, pri čemu su apelanti dužni u apelaciji jasno navesti okolnosti koje ukazuju na ozbiljnost kršenja tih prava i za to pružiti odgovarajuće dokaze. Uz to, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropske komisije za ljudska prava i konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), neophodno da aplikant dokaže da je žrtva navodnog kršenja nekog od prava ili sloboda zagarantovanih Evropskom konvencijom, te da mora biti lično ugrožen navodnim kršenjem. Stoga je Evropska komisija odbacivala kao nedopuštene aplikacije u kojima aplikanti nisu mogli dokazati da su lično ugroženi navodnim kršenjem prava iz Evropske konvencije, pa su tražili in abstracto ocjenu kompatibilnosti nekog domaćeg zakona sa odredbama Evropske konvencije (vidi Europska komisija, X protiv Austrije, aplikacija broj 705/07, Odluke i izvještaji broj 7 (1997), str. 87; i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7806/77, Odluke i izvještaji broj 12, str.168.
7. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, odnosno imajući u vidu činjenicu da apelant nije konkretno naveo niti pružio dokaze da bi odluka koju osporava apelacijom mogla imati bilo kakav uticaj na njegova ustavna prava niti to proizlazi iz okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni smatra da iz stanja u spisu ne proizlazi bilo šta što ukazuje da se osporenom odlukom odlučivalo o bilo kakvim pravima ili obavezama apelanta, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja prava koje proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zapaža da je namjera apelanta bila da pokrene actio popularis, odnosno da predmetnom apelacijom traži apstraktnu ocjenu ustavnosti navedene odluke kao opšteg akta. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelant nema svojstvo osobe koja bi u postupku pred Ustavnim sudom mogla osporavati Odluku o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2-792/20 od 16. marta 2020. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1580/20 od 20. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelacione navode o plaćanju kazne
8. Ustavni sud podsjeća da u skladu s članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, apelacija treba sadržavati odluku suda u Bosni i Hercegovini koja se osporava, odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini za koje se smatra da su povrijeđene, navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva, u nedostatku osporene odluke razloge za podnošenje apelacije, potpis podnosioca apelacije, odnosno ovlaštenog punomoćnika, posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnositelj apelacije ima zastupnika. Osim toga, apelacija se podnosi obavezno na posebnom obrascu dostupnom u Ustavnom sudu ili na web stranici Ustavnog suda u tekstu koji je elektronski ili mehanografski obrađen u smislu člana 21. stav (3) Pravila Ustavnog suda.
9. U konkretnom slučaju apelacija nije sadržavala neophodne elemente iz člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, a u ostavljenom roku apelant nije dopunio apelaciju, odnosno nije dostavio „odluku kojom je kažnjen na 500,00 KM“.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je apelant propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević