Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2227/20 (M. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2227/20

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2227/20, rješavajući apelaciju Miladina Vidačkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miladina Vidačkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024732 20 Kž 3 od 4. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miladin Vidačković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 2. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024732 20 Kž 3 od 4. maja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 024732 20 Kv 4 od 13. aprila 2020. godine kojim je utvrdio da nisu prestali razlozi za pritvor optuženima apelantu i S. V., koji im je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 024732 19 Kpp 27 od 17. novembra 2019. godine, a koji pritvor im je produžen rješenjima istog suda navedenog broja od 11. decembra 2019. godine i 13. februara 2020. godine zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: KZ), a apelantu i zbog krivičnog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208. stav 1. KZ, i to apelantu zbog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike (u daljnjem tekstu: ZKP), tako da mu po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora, koja će se vršiti dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

5. U obrazloženju rješenja, između ostalog, navedeno je da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv optuženih apelanta i S. V. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. KZ, a apelant i zbog krivičnog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208. stav 1. istog zakona, u kojoj optužnici je stavljen prijedlog da se optuženima produži pritvor do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optuženice, i to po pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a u odnosu na apelanta. Navedena optužnica je potvrđena, pa je nakon toga donijeto rješenje (od 13. februara 2020. godine) kojim je optuženim produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice zbog osnovane sumnje da su počinili navedena krivična djela. S obzirom na to da je proteklo dva mjeseca od posljednjeg rješenja o pritvoru, spis je dostavljen radi dvomjesečne kontrole pritvora.

6. Imajući u vidu sadržaj predmetnog spisa i dotadašnji tok postupka, vijeće Okružnog suda je shodno članu 202. stav 1. ZKP-a ispitalo osnovanost daljeg trajanja pritvora i utvrdilo da neizmijenjeno dalje egzistiraju razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a u odnosu na apelanta. Kako je navedeno u rješenju o dotadašnjem toku postupka, ničim nije kompromitovano postojanje osnovane sumnje, a činjenična podloga za izvođenje takvog zaključka i dalje postoji u neizmijenjenom obliku, tako da se nisu izmijenile okolnosti u pogledu postojanja opšteg uslova za produženje pritvora.

7. Kako je nadalje naveo Okružni sud, nisu se izmijenile ni okolnosti na osnovu kojih je optuženima određen i produžen pritvor u vezi s pritvorskim osnovom iz razloga predviđenih u članu 197. stav 1. tačka v) ZKP-a (u odnosu na apelanta). Protiv osumnjičenih je potvrđena optužnica zbog krivičnih djela za koje je moguće izreći kaznu zatvora tri godine i u dužem trajanju, pa je time ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora po članu 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, kako je to i predloženo u optužnici za apelanta. Okružni sud je naveo da je apelant više puta osuđivan za različita krivična djela i zbog kojih su mu izricane krivične sankcije, pa suprotno prigovorima njegovog branioca, koji su do sada isticani (da do sada nije osuđivan za isto krivično djelo za koje je protiv njega potvrđena optužnica), prema ocjeni Okružnog suda, te činjenice jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio ili izvršio novo krivično djelo. Ovo iz razloga što njegove dotadašnje osude očigledno nisu postigle svrhu kažnjavanja i nisu ga odvratile od nove kriminalne aktivnosti, zbog čega mu je produžen pritvor po navedenom pritvorskom osnovu i nakon potvrđivanja optužnice. Dakle, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, Okružni sud nije našao nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora optuženim, već je utvrdio da i dalje neizmijenjeni egzistiraju navedeni razlozi zbog kojih je pritvor tim optuženima produžen nakon potvrđivanja optužnice i zbog kojeg je neophodno dalje zadržavanje optuženih u pritvoru.

8. Okružni sud je ukazao na dužnost svih organa koji učestvuju u postupku da postupaju s posebnom hitnošću dok pritvor traje, kako bi njegovo trajanje bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme.

9. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 024732 20 Kž 3 od 4. maja 2020. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

10. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u Republici Srpskoj proglašeno vanredno stanje zbog pandemije koronavirusa, te činjenica da je glavni pretres dva puta odgođen zbog navedenog ne znači da se predmet neće moći završiti u razumnom roku i da zbog toga pritvor treba ukinuti. I pored novonastale situacije, sudovi imaju obavezu da sude, pa je i u ovom predmetu zakazan glavni pretres za 15. maj 2020. godine, kako je navedeno u rješenju. Vrhovni sud je naveo da, suprotno žalbenim prigovorima, osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, koja su utvrđena potvrđivanjem optužnice, i dalje postoji, što je prvostepeni sud pravilno zaključio i obrazložio u svom rješenju, uz pravilnu konstataciju da u dotadašnjem toku postupka ničim nije kompromitovano postojanje osnovane sumnje. Zbog toga je Vrhovni sud cijenio neosnovanim navode iz žalbe kojima se ukazivalo na izostanak razloga u vezi s postojanjem osnovane sumnje, te na izostanak razloga o postojanju novonastale situacije, odnosno proglašenja vanrednog stanja u Republici Srpskoj uslijed pandemije i time počinjenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP-a.

11. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim žalbenim prigovorima ne može dovesti u pitanje pravilnost činjeničnog osnova u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Kako je naveo Vrhovni sud, pravilno je prvostepeni sud cijenio da je apelant ranije više puta osuđivan za različita krivična djela, u vremenu od 2013. do 2018. godine (osam osuda) i navedeno, s aspekta postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela, dovodi u vezu sa činjenicom da te osude, očigledno, nisu postigle svrhu ranijeg kažnjavanja, kao i sa činjenicom da se apelant sada tereti za još dva krivična djela, od kojih se, za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i

1. KZ, može izreći kazna zatvora od pet do petnaest godina. Te okolnosti, pravilno obrazložene u pobijanom rješenju, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a.

12. Vrhovni sud je cijenio da su bez osnova i argumenti iz apelantove žalbe kojima se ukazuje da se optuženi P. D. i R. H. brane sa slobode, što, kako je naveo Vrhovni sud, nije činjenica relevantna za odlučivanje o produženju pritvora protiv apelanta jer se radi o primjeni mjere pritvora koja se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju i u odnosu za svakog od optuženih pojedinačno.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

13. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Apelant najprije u apelaciji ukazuje na moguću povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, ukazujući da su dva zakazana pretresa odgođena uslijed pandemije koronavirusa, a što su sudovi morali cijeniti u vezi sa članom 5. st. 4. i 6. Evropske konvencije u vezi s dužinom trajanja pritvora. Apelant iznosi mišljenje da se uslijed velikog broja svjedoka koje treba saslušati i pandemije suđenje ne može održati u razumnom roku, a o toj činjenici, kao i o novonastaloj situaciji sud je bio dužan da se izjasni. Dalje, apelant ukazuje da od njega nije oduzeta nikakva droga, da se u optužnici navodi da su prodavali Cannabis i kada se sabere sve što je oduzeto ne dođe se ni do količine od 100 g, a radi se o drogi koja je u većini evropskih zemalja dozvoljena za korištenje, a to su sve činjenice koje je vijeće trebalo uzeti u obzir. Nadalje, ukazujući na odredbu člana 59. ZKP-a, apelant tvrdi da prijedlog za produženje pritvora, kao ni obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrže činjenice niti radnje koje bi se mogle podvesti pod odredbu člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ. Dalje ističe da niti jedan dokaz ne ukazuje da je apelant držao drogu i prodavao, kod njega nije pronađena droga i drugo, te dalje navodi da se rješenje zasniva na pretpostavkama i da takvi dokazi ne daju argumente za osnovanu sumnju. Apelant navodi da je sud povrijedio pretpostavku nevinosti jer se poziva na odredbu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Apelant navodi da je tačno da je ranije bio osuđivan, ali za druga krivična djela. Apelant navodi da Tužilaštvo nije tražilo produženje pritvora za P. D., čime je apelant diskriminisan, te dalje ukazuje da su postupak protiv apelanta provodila lica koja su u zavadi s apelantom. Apelant se poziva na praksu Ustavnog suda, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).

b)Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana i da je sud savjesno i u mjeri u kojoj nalaže ZKP cijenio sve žalbene navode, uključujući i navode o pandemiji, te smatra da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo.

15. Okružni sud navodi da je Tužilaštvo prilikom podizanja optužnice podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu u kojem je ukazalo na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga. U rješenju su dati razlozi i obrazloženje za opšti i posebni uslov za produženje pritvora, pa se apelant, kako je navedeno, upućuje na date razloge, s prijedlogom da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

16. Tužilaštvo u odgovoru navodi da su sudovi dali prihvatljive i logične razloge za određivanje pritvora u vezi s postojanjem osnovane sumnje i pandemije koronavirusa.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1 tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav 1.

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice.

Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

25. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

26. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima se pitanje je li period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60–61, aplikacija broj 57180/09).

27. Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).

28. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo generalno navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

29. U konkretnom slučaju, apelantu je produžen pritvor zbog rizika da bi mogao ponoviti krivično djelo, kako je propisao članom 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, te će Ustavni sud ispitati obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu postojanja osnovane sumnje i ovog posebnog pritvorskog razloga.

30. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. godine, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

31. Imajući u vidu apelantove navode i sadržaj rješenja koja je apelant osporio apelacijom, Ustavni sud primjećuje da se radi o rješenjima koja su donijeta nakon podignute optužnice protiv apelanta, u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora. Redovni sud se pozvao na ranije donijeto rješenje (donijeto nakon potvrđivanja optužnice), te sud navodi da nije kompromitovano postojanje osnovane sumnje, koje proizlazi iz potvrđene optužnice i dokaza dostavljenih uz nju. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji iznosi određene navode u pogledu postojanja osnovane sumnje, odnosno da se apelantovi navodi suštinski odnose na to da nije počinio krivično djelo, da u tom pravcu ne postoje dokazi, kao ni dokazi o drogi, a što u suštini apelant treba da dokaže u toku postupka koji se vodi protiv njega. U ovom momentu u postupku kontrole opravdanosti pritvora redovni sud je našao da i dalje postoji uslovi za produženje pritvora apelantu, a što se ne čini proizvoljno u pogledu postojanja osnovane sumnje.

32. Takođe, u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, Ustavni sud primjećuje da je apelant istakao da sud nije naveo naročite okolnosti jer je apelant ranije osuđivan, ali ne za isto krivično djelo. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud cijenio kao naročitu okolnost upravo činjenicu da je apelant u periodu od pet godina (2013–2018) osam puta osuđivan za različita krivična djela, odnosno da ranije osude nisu uticale na apelanta i nisu postigle svoju svrhu kažnjavanja, te je ukazao da se apelant sada tereti za još dva krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, u svojoj sveukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, kako je i redovi sud naveo, i predstavlja ozbiljan razlog od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, preteže nad pravom na slobodu.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora zbog postojanja osnovane sumnje i po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, a što prema mišljenju Ustavnog suda ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije.

34. Dalje, iako apelant ukazuje da mu je zbog produženja pritvora iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a povrijeđena pretpostavka nevinosti, a koju povredu (u čemu se ona sastoji) apelant nije dalje obrazlagao i konkretizovao, Ustavni sud želi da istakne da je u osporenom rješenju Vrhovnog suda, kao i u rješenju Okružnog suda jasno navedeno da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja koja proizlazi iz dokaza da je apelant počinio krivično djelo, te nigdje u rješenjima sud nije (a niti apelant na to ukazuje, osim paušalnog navoda) koristio bilo kakvu terminologiju iz koje bi se mogao izvući zaključak da je sud već ubijeđen u apelantovu krivicu. Stoga je ovaj apelantov navod paušalan i očito je posljedica apelantovog nezadovoljstva donijetim rješenjima.

35. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao da su dva glavna pretresa odgođena zbog pandemije koronavirusa (o čemu se, suprotno apelantovim navodima, izjasnio i Vrhovni sud u rješenju na stranici 2), te apelant, imajući u vidu obim predmeta, upućuje da neće imati pravično suđenje, odnosno suđenje u razumnom roku. Pitanje trajanja postupka je svakako pitanje na koje se može ukazivati i prije okončanja postupka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant više hipotetički nego realno ukazuje na ovaj problem jer zbog dva pretresa odgođena na samom početku suđenja, i to u situaciji kada su Republika Srpska, Bosna i Hercegovina i cijeli svijet „usporeni“ zbog izbijanja pandemije izazvane koronavirusom ne može se izvući zaključak da apelant neće imati suđenje „u razumnom roku“. Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je u osporenom rješenju navedeno da je novi glavni pretres bio zakazan (Ustavni sud nema dalje informacije) za 13. maj 2020. godine, što upućuje na težnju suda da nastavi postupak čim se za to steknu uslovi. Takođe, kada se ima u vidu da apelant, u stvari, osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor, Ustavni sud primjećuje da je ranije rješenje o pritvoru bilo donijeto 13. februara 2020. godine i da je vijeće Okružnog suda u skladu sa zakonskom odredbom i protekom perioda od dva mjeseca preispitalo uslove za nastavak pritvora apelantu, dakle kako je naveo Vrhovni sud, ispunilo svoje zakonske obaveze i pored proglašenja vanrednog stanja uslijed pandemije izazvane koronavirusom u Republici Srpskoj. Stoga, ovakvi apelantovi navodi u ovom trenutku ne mogu pokrenuti pitanje o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, a sud je ispunio svoju obavezu iz člana 5. stav

4. Evropske konvencije, odnosno u roku donio rješenje kojim je apelantu produžio pritvor.

36. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu člana 13. Evropske konvencije, navodeći da je njemu pritvor produžen za razliku od P. D. (optužena zajedno sa apelantom i ostalim u konkretnom krivičnom predmetu, a ranije osuđivana), te je ukazao na diskriminaciju. Međutim, Ustavni sud u ovom dijelu podržava stav redovnog suda koji se jasno očitovao na apelantove identične navode ukazujući da se mjera pritvora utvrđuje u svakom konkretnom slučaju i u odnosu na svakog od optuženih pojedinačno. Pri tome, samo navođenje da je i P. D. ranije osuđivana (a brani se sa slobode) nije dokaz da je apelant diskriminisan, pogotovo kada se imaju u vidu okolnosti koje je redovni sud cijenio kod apelanta u konkretnom predmetu, za šta je dao svoje razloge, za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama našao da su jasni i dovoljni i u trenutku kada su donijeti opravdavali su produženje pritvora apelantu, te Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati te navode.

37. Apelant je samo paušalno naveo da su istragu provodila lica koja su u „zavadi sa apelantom“ i koja su bila oštećena u postupcima protiv apelanta, bez daljnje konkretizacije tog navoda. Međutim, Ustavni sud opet ukazuje da su u konkretnom predmetu osporena rješenja kojim je apelantu produžen pritvor procesne odluke koje pokreću pitanje garancija prava na ličnu slobodu i sigurnost, koje je donio nadležni sud, dok se pravičnost postupka posmatra u cjelini, te takve eventualne primjedbe apelant ima mogućnost isticati u toku postupka (ili je mogao isticati odvojeno od postupka, ali na drugačiji način od onoga na koji to sada čini), o čemu će odlučiti sud.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a jer su redovni sudovi dali konkretne, jasne i dovoljne razloge koji suprotno navodima iz apelacije nisu proizvoljni.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2227/20 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio