Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2547/20 (A. Ž.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2547/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2547/20, rješavajući apelaciju Ajle Žujo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ajla Žujo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 010273 16 Uvp od 10. aprila 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ajla Žujo (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro advokat iz Mostara, podnijela je 22. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010273 16 Uvp od 10. aprila 2020. godine.
2. Zaključkom Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj UPI 06/3-25-2739/13 od 14. januara 2014. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelantkinje za povrat u posjed stana koji se nalazi na adresi Stjepana Radića br. 20 u Mostaru.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv zaključka od 14. januara 2014. godine Ministarstvo građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj UPII-09-04-25-27/14 od 27. februara 2014. godine odbilo predmetnu žalbu kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 010273 14 U od 15. aprila 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja Ministarstva od 27. februara 2014. godine.
5. Odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 010273 14 U od 15. aprila 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 010273 16 Uvp od 10. aprila 2020. godine odbio predmetni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama čl. 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za vraćanje napuštenog stana u posjed morao podnijeti opštinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove do 4. jula 1999. godine, a za stan koji nije formalno proglašen napuštenim predmetni zahtjev se morao podnijeti do 4. oktobra 1999. godine. Vrhovni sud je ukazao da su navedeni rokovi materijalno-prekluzivni rokovi i da se ne mogu produžavati. Kako je u konkretnom slučaju apelantkinja zahtjev za povrat stana podnijela prvostepenom organu uprave 8. aprila 2013. godine, Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnesen nakon proteka zakonom predviđenog prekluzivnog roka, te da su organi uprave pravilno odlučili o predmetnom zahtjevu.
Apelacioni navodi
6. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkinja propustila da, u skladu sa odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 51/00, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), u propisanom roku podnese zahtjev za povrat stana u posjed. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević