Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7691/18 (A. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Bračna stečevina
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7691/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7691/18, rješavajući apelaciju Ane Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka (b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ane Tomić podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 027787 17 Rev 2 od 16. oktobra 2018. godine, Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 027787 17 Gž od 24. oktobra 2017.

godine i Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 027787 14 P od 9.

juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ana Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 027787 17 Rev 2 od 16. oktobra 2018. godine, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 027787 17 Gž od 24. oktobra 2017. godine i Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 027787 14 P od 9. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Alfa-Commerce“ d.o.o. Vitez i B.L. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena), koje zastupa advokat Vlado Slišković, i N.T. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je u periodu od 6. aprila do 6. jula 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i opunomoćenik prvotuženog i drugotužene dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 28. aprila 2020. godine, dok trećetuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je djelomično nedopušten izvršni postupak koji se vodi kod toga suda u predmetu broj 49 0 I 024614 13 I i da se ukine Rješenje o izvršenju broj 49 0 I 024614 13 I od 26. septembra 2013. godine u dijelu koji se odnosi na 1/2 dijela sporne nekretnine, te naloži Izvršnom odjeljenju Općinskog suda da u tom dijelu obustavi izvršni postupak i ukine sve provedene radnje, kao i da se Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda naloži da u apelanticinu korist izvrši upis prava vlasništva sa dijelom 1/2 na spornoj nekretnini, te da joj tuženi nadoknade troškove postupka. Istom presudom apelantica je obavezana da prvotuženom i drugotuženoj nadoknadi troškove postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelanticin suprug P.T. (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) u notarski obrađenom ugovoru o zasnivanju hipoteke od 28. marta 2012. godine dao založnu izjavu da je zasnovana hipoteka na spornoj nekretnini koja je predmet izvršenja. Taj ugovor su zaključili ProCredit Bank d.d. Filijala Travnik, kao davalac kredita, i prvotuženi kao korisnik kredita - dužnik, apelanticin suprug kao založni dužnik, i drugotužena kao sudužnik, a zaključenju ugovora bio je prisutan i trećetuženi u svojstvu prisutnog lica i člana porodice. Također je ugovoreno da ugovor o zasnivanju hipoteke i zasnivanju založnog prava na nekretninama služi kao sredstvo osiguranja vraćanja duga apelanticinog supruga i „Automotive“ d.o.o. Kiseljak prvotuženom i drugotuženoj. Prvotuženi i drugotužena su kao tražioci izvršenja 24. septembra 2013. godine podnijeli prijedlog za izvršenje protiv apelanticinog supruga na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 28. marta 2012. godine, a Općinski sud je Rješenjem broj 49 0 I 024614 13 I od 26. septembra 2013. godine donio rješenje o izvršenju kojim je odredio izvršenje na spornoj nekretnini koja je predmet hipoteke. Nadalje, iz izvršnog spisa proizlazi da je apelanticin suprug preminuo prije nego što je odlučeno o njegovom prigovoru, nakon čega je donesena odluka da na njegovo mjesto u izvršnom postupku stupaju njegovi nasljednici, i to apelantica i sin trećetuženi. U tome postupku apelantica je zaključkom od 27. augusta 2015. godine upućena da pokrene parnicu protiv prvotuženog i drugotužene u kojoj će se utvrđivati da li joj pripada pravo na predmetnu nekretninu. Zaključkom o prodaji nekretnina od 26. oktobra 2016. godine predmetna nekretnina je prodana prvotuženom za iznos od 63.900,00 KM, a rješenjem o dosudi od 17. novembra 2016. godine ta nekretnina je dosuđena prvotuženom, i to rješenje je provedeno u zemljišnoj knjizi. Dalje, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je Presudom zbog propuštanja Općinskog suda broj 49 0 P 026518 14 P od 12. juna 2014. godine utvrđeno da je apelantica za vrijeme trajanja braka, po osnovu bračne stečevine stekla pravo vlasništva sa dijelom ½ na spornoj nekretnini, a koja je već bila opterećena hipotekom na osnovu ugovora o zasnivanju založnog prava. Također, apelantica je pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke, ali je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 49 0 P 028044 14 P od 20. aprila 2015. godine odbijen njen tužbeni zahtjev.

7. U vezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da se hipoteka vezuje za nekretninu i da ostaje bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine. Hipoteka kao založno pravo na nekretninama je kao i svako stvarno pravo vezana za nekretninu i prati je bez obzira na pripadnost subjektu prava u smislu člana 68. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO) i člana 140. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Prvotuženi i drugotužena stekli su založno pravo na predmetnim nekretninama teretnim putem, tj. isplativši prodajnu cijenu u cijelosti, a sve to u dobroj vjeri pouzdajući se u povjerenje u zemljišnu knjigu, odnosno da je vlasnik založene nekretnine apelanticin suprug, u skladu sa članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK). Pouzdajući se u povjerenje u zemljišnu knjigu prvotuženi i drugotužena nisu imali razloga posumnjati da je zemljišnoknjižno vlasništvo apelanticinog supruga u odnosu na predmetnu nekretninu istinito i potpuno, pa se to povjerenje u zemljišnu knjigu ne može dovesti u pitanje, niti osporiti presudom ovog suda od 12. juna 2014. godine, kojom je apelantica stekla pravo vlasništva na ½ predmetne nekretnine s obzirom na to da je založno pravo na predmetnim nekretninama stečeno, odnosno zasnovano prije donošenja presude kojom je apelantica stekla pravo vlasništva sa ½. Dakle, donošenje navedene presude ne može biti od utjecaja na valjanost zaključenog ugovora o zasnivanju hipoteke koji je zaključen prije donošenja presude. Također, pravomoćnom presudom od 20. aprila 2015. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je ugovor o zasnivanju hipoteke ništav, te u tom pravcu sud u ovoj pravnoj stvari neće ponovo obrazlagati apelanticine navode koji se odnose na zaključenje ugovora o zasnivanju hipoteke. S obzirom na to Općinski sud je zaključio da su prvotuženi i drugotužena u izvršnom postupku postupali u cijelosti savjesno i u dobroj vjeri i da je postupak izvršenja pokrenuo u skladu sa zakonom. Dakle, utvrđeno apelanticino pravo vlasništva na predmetnim nekretninama sa dijelom ½ nema nikakvog utjecaja na upisano založno pravo u korist prvotuženog i drugotužene s obzirom na to da se založno pravo prenosi na buduće vlasnike i ne može se odvojiti od zaloga. Osim toga, uzimajući posebno u obzir i činjenicu da je apelantica tokom izvršnog postupka koristila sva pravna sredstva, a da je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno, te uzimajući u obzir i da su u izvršnom postupku sporne nekretnine i dosuđene prvotuženom, zbog svih navedenih razloga sud je ocijenio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je djelomično nedopušten izvršni postupak i da se ukine rješenje o izvršenju. S obzirom na to neosnovan je i tužbeni zahtjev da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis vlasništva sa dijelom ½ u apelanticinu korist na predmetnim nekretninama, jer je vidljivo da je prvotuženi sada vlasnik spornih nekretnina.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 027787 17 Gž od 24. oktobra 2017. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su sporne činjenice pravilno i potpuno utvrđene i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu izveo zaključak da nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz kojih proizlazi njegova osnovanost, čime je pravilno izvršena primjena materijalnog prava. Naime, okolnost da je apelantica protiv sina

- trećetuženog pred Općinskim sudom dobila pravomoćnu Presudu zbog propuštanja broj 49 0 P 026518 14 P od 12. juna 2014. godine, kojom je utvrđeno da je ona za vrijeme trajanja braka po osnovu bračne stečevine stekla pravo vlasništva sa dijelom ½ na tim nekretninama i da je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da upiše to pravo u zemljišnoj knjizi, nije mogla spriječiti prodaju založenih nekretnina u izvršnom postupku, niti tako što predviđa Zakon o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), jer, u skladu sa članom 69. stav 1. ZOP-a, predmet izvršenja su mogle biti samo založene nekretnine kao cjelina, a ne suvlasnički dio kao samostalni predmet izvršenja. Osim toga, apelantica je vodila parnicu protiv prvotuženog i drugotužene radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zasnivanju predmetne hipoteke kao izvršne isprave na osnovu koje je određena na predmetnoj nekretnini koja je pravomoćno okončana na način da je presudom Općinskog suda od 20. aprila 2015. godine u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

10. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao na načelo povjerenja u zemljišnoj knjizi i odredbu člana 9. ZZK, te načelo da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima, pri čemu je naveo da i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu sa drugim općim načelima prava u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovoga načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog posla, jer svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Za presuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno je bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu. Dakle, utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može se ograničiti samo na prvotuženog i drugotuženu nego i na apelanticu koja prije zaključenja predmetnog ugovora o zasnivanju hipoteke nije iskoristila mogućnost da izvrši ispravku upisa u zemljišnim knjigama, a koja je data odredbom člana 252. stav 3. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ). Također, apelantica ni na koji način nije dokazala da su prvotuženi i drugotužena postupali nesavjesno prilikom potpisivanja ugovora o hipoteci, budući da je u to vrijeme njen preminuli suprug u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik nekretnine koja se opterećuje hipotekom, a sam ugovor je sačinjen pred notarom, niti je dokazala da nije dala svoju konkludentnu saglasnost na opterećenje hipotekom nekretnina koje ulaze u njenu bračnu stečevinu. Apelantica je imala mogućnost da zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer je isključivo od njene inicijative zavisilo da li će se preduzeti odgovarajuće radnje. Dakle, apelantica prije zaključenja predmetnog ugovora o hipoteci nije preduzela niti jednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora o hipoteci od 28. marta 2012. godine podnijela tek 17. oktobra 2014. godine u kojoj je odbijen njen tužbeni zahtjev. Činjenica da je apelantica nakon zaključenja ugovora o hipoteci podnijela tužbu Općinskom sudu protiv trećetuženog i dobila pravomoćnu presudu zbog propuštanja Općinskog suda od 12. juna 2014. godine nije dovela u pitanje činjenicu da su prvotuženi i drugotužena prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige postupali u skladu sa načelom povjerenja u zemljišne knjige, čime su kao treća savjesna lica stekli pravo zaloga na predmetnim nekretninama.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 49 0 P 027787 17 Rev 2 od 16. oktobra 2018. godine apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su nižestepeni sudovi prilikom donošenja svojih odluka pravilno ocijenili, protumačili i primijenili relevantne odredbe čl. 5, 9. 87. ZZK koje uređuju pitanja stjecanja prava vlasništva na nekretninama, te javnog povjerenja u prava upisana u zemljišnu knjigu. Naime, Vrhovni sud je naveo da se pri razmatranju pitanja valjanosti ili nevaljanosti upisa založnog prava u korist trećeg lica, a samim tim i zakonitosti izvršnog postupka na nekretninama na kojima je upisano založno pravo (koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao vlasništvo založnog dužnika), a za koje apelantica tvrdi da su bračna stečevina (kao što je slučaj u konkretnim okolnostima), bitna je činjenica savjesnosti i poštenja svih učesnika u tom poslu. To konkretno znači da treba imati u vidu i to da li su založni povjerioci (prvotuženi i drugotužena) pristupili zaključenju ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretninama sa povjerenjem u zemljišnu knjigu (gdje je kao vlasnik i posjednik bio upisan jedino založni dužnik, a ne i apelantica), te da li su znali, mogli ili morali znati za postojanje apelanticinog vanknjižnog vlasništva. U tom pogledu Vrhovni sud je naveo da prvotuženi i drugotužena kao založni povjerioci nisu bili „dužni“ vršiti provjeru vanknjižnog stanja vlasništva na založenim nekretninama, te da bi u suprotnom pred njih bila postavljena prevelika obaveza. Pri tome se ocjenjuje da i apelanticino ponašanje, kao bračnog partnera, o pitanju „brige“ o vlasništvu na zajednički stečenoj imovini nije bilo odgovarajuće, jer se ona iz nekog razloga nije koristila pravom iz člana 252. stav 3. OZ i nije izvršila ispravku upisa prava na imovini koja je predstavljala bračnu stečevinu iako je u braku sa založnim dužnikom živjela od 1968. godine, pa ne može iz razloga svoje „pasivnosti“ i „nebrige“ za zajedničku imovinu iz toga koristiti benefite i tražiti utvrđenje nedopuštenosti izvršenja na založenim nekretninama u dijelu ½. Ovo pogotovo i zbog toga što nije ponudila dokaze, a bila je dužna, da su tuženi (založni povjerioci) prilikom zasnivanja založnog prava postupali prijevarno i nesavjesno. Prema tome, kada se ima u vidu da su prvotuženi i drugotužena kao založni povjerioci pristupili zaključenju ugovora o zalaganju nekretnina s punim povjerenjem u zemljišne knjige, pa ako se primijeni načelo da se upisano stanje u zemljišnoj knjizi smatra tačnim, odnosno da ono pravo koje nije upisano smatra se da i ne postoji, tada, i po ocjeni ovog suda, tuženi (založni povjerioci) ne mogu snositi štetne posljedice iz apelanticinog pasivnog držanja da upiše svoja prava koja joj eventualno pripadaju po osnovu stjecanja u braku. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje na nekretninama koje su predmet spora, te da su odluke nižestepenih sudova o tome pravilne i zakonite.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Naime, apelantica navodi da je sporna nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i da je ona suvlasnica nekretnine sa dijelom ½ od trenutka njenog stjecanja od supruga, a ne od trenutka donošenja presude kojom je utvrđena bračna stečevina, te da je tokom postupka nesporno utvrđeno da nije dala nikakvu saglasnost za opterećenje, da nije prisustvovala zaključenju ugovora, niti da u spisu postoji bilo kakva saglasnost apelantice ili njeno ovlaštenje da može u njeno ime davati izjave, te da nije bila upoznata sa činjenicom opterećenja sve dok nije zaprimila rješenje o izvršenju. S obzirom na to apelantica smatra da je ništava izjava njenog supruga data prilikom zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke, koji je naveo da je njegova supruga upoznata sa zaključenjem ugovora i zasnivanjem hipoteke i da prihvaća zabranu raspolaganja daljeg opterećivanja nekretnine, te da je njen suprug, opterećujući nekretninu koja se nalazi u suvlasništvu, povrijedio njen suvlasnički dio. Apelantica je istakla i da je u međuvremenu tokom izvršnog postupka iseljena iz sporne nekretnine i da nema riješeno stambeno pitanje Također, apelantica ukazuje da založno pravo na nekretnini nije uspostavljeno radi osiguravanja kredita koji je utrošen za potrebe podmirenja obaveza bračne zajednice apelantice i njenog supruga, nego da je kredit podignut i potrošen za podmirenje potreba trećeg lica. U tom pogledu apelantica se pozvala na stav Vrhovnog suda iz Presude broj 65 0 P 049691 12 Rev od 29. augusta 2013. godine, navodeći da je taj sud zauzeo stav da, u slučaju kada jedan bračni partner bez pristanka drugog bračnog partnera raspolaže stvarima iz zajedničke imovine, a radi se o raspolaganju izvan granica redovnog raspolaganja, pravni posao kojim je raspolaganje preuzeto je ništav u smislu odredbe člana 103. stav

1. ZOO, jer je sklopljen protivno kongentnoj pravnoj normi iz člana 265. OZ. S obzirom na to apelantica smatra da je izvršenje u dijelu ½ sporne nekretnine nedopušteno i da je njen tužbeni zahtjev osnovan. Također, apelantica je ukazala i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 15/14 u kojemu je utvrđena povreda prava na dom u predmetu koji je činjenično i pravno identičan konkretnom predmetu.

b)Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci, te da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.

16. Kantonalni sud je, također, naveo da ostaje kod pravnog stava iz drugostepene presude u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi suda o apelanticinim žalbenim navodima zbog čega smatra da nisu osnovani žalbeni navodi da je sud povrijedio apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji.

17. Općinski sud je naveo da su redovni sudovi odluku donijeli na osnovu propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke, te da smatra da nije došlo do kršenja apelanticinih prava na koja se poziva u apelaciji.

18. Opunomoćenik prvotuženog i drugotužene je naveo da iz navoda apelacije proizlazi da je apelantica nezadovoljna ishodom konkretnog predmeta, te da apelacija faktički predstavlja žalbu protiv odluka koje se osporavaju zbog čega se apelacija ne može izjaviti. Dalje, opunomoćenik je naveo da iz izvršnog predmeta proizlazi da apelantica uopće nije živjela u spornoj nekretnini s obzirom na to da niz godina živi i radi u Njemačkoj, te da sporna nekretnina ne predstavlja njen dom. Također, opunomoćenik prvotuženog i drugotužene smatra da bi Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji trebalo da se vodi pravnom argumentacijom iz Odluke broj AP 666/14 s obzirom na to da je apelantica i u predmetnom slučaju imala mogućnost da zaštiti svoje pravo i da provede uknjižbu ispravkom stanja u zemljišnoj knjizi, ali da je propustila da to učini, pa je nesavjesna, zbog čega je u takvom slučaju potrebno dati prednost načelu povjerenja u zemljišne knjige na osnovu kojeg je u predmetnom slučaju zakonski stečena hipoteka, te proveden izvršni postupak. S obzirom na to predložio je da se apelacija odbaci kao očigledno, prima facie, nedopuštena, ili da se odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

20. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03, 54/04 i 32/19 - OUSFBiH) U konkretnom slučaju se primjenjuje Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04), koji u relevantnom dijelu glasi: Član 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

21. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 - ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

1. Bračna stečevina i posebna imovina Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

a) Bračna stečevina Član 251. stav (1) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelantica apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 49 0 P 027787 17 Rev 2 od 16. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelanticinom opunomoćeniku dostavljena 5. decembra 2018. godine, a da je apelantica podnijela apelaciju 27. decembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja da je izvršenje nedopušteno, dakle, postupak je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava i utvrđivanju činjenica.

32. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

34. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka dali jasne i precizne razloge u pogledu apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je nedopušten sporni izvršni postupak, da se djelomično ukine rješenje o izvršenju i obustavi izvršni postupak, te da se ona upiše kao suvlasnica sporne nekretnine, a koji razlozi se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, u vezi sa apelanticinim tvrdnjama kojima ukazuje da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu na kojima je apelantica suvlasnica, Ustavni sud zapaža da se tim tvrdnjama, u suštini, dovodi u pitanje pravna valjanost ugovora o zasnivanju hipoteke, a koje tvrdnje su, kako proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, jasno i detaljno razmotrene u odlukama redovnih sudova ukazivanjem na sadržaj načela povjerenja u zemljišne knjige i njegovog značaja u odnosu na načelo da niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, te načelo savjesnosti i poštenja. Također, Ustavni sud zapaža da su, osim u konkretnom postupku, te tvrdnje bile razmotrene i u predmetu koji je apelantica bila pokrenula radi utvrđivanja ništavosti toga ugovora i u kojem je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 49 0 P 028044 14 P od 20. aprila 2015. godine odbijen njen tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud zapaža da zaključci redovnih sudova u vezi sa pravnom valjanosti ugovora o zasnivanju hipoteke i djelovanju načela povjerenja u zemljišne knjige u kontekstu imovine koja predstavlja bračnu stečevinu u cijelosti korespondiraju sa praksom Ustavnog suda iz odluke u predmetu broj AP 666/14 (vidjeti Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 57, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, pored ostalog, zaključeno da je u okolnostima predmeta kao u konkretnom slučaju u svakom pojedinačnom slučaju, pored navedenih načela, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, neophodno valjanost pravnog posla procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog partnera koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa, o čemu su redovni sudovi u okolnostima konkretnog predmeta dali jasno obrazloženje (vidjeti tač. 10. i 12. ove odluke). U odnosu na apelanticine tvrdnje kojima se poziva na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 15/14 (vidjeti Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 15/14 od 20. aprila 2016. godine, st. 36-42, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci Ustavni sud utvrdio povredu prava na dom, jer redovni sudovi u osporenim odlukama donesenim u izvršnom postupku nisu dali obrazloženje relevantnih odredaba člana 262. PZ i člana 21. ZOVO iz kojeg bi se moglo zaključiti da li je miješanje javnih vlasti u apelanticino ustavno pravo na dom izvršeno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu sadržaj odredaba kojima je regulirana bračna stečevina i da su o tome dali jasno obrazloženje, pa se u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu primijeniti stavovi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 15/13. Također, u odnosu na apelanticine tvrdnje kojima se pozvala na stav iz Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 049691 12 Rev od 29. augusta 2013. godine, Ustavni sud zapaža da iz navedenog stava ne proizlazi da li se Vrhovni sud u toj odluci (koju apelantica nije dostavila u prilogu apelaciji) bavio razmatranjem djelovanja načela povjerenja u zemljišne knjige na prava koja treća lica steknu pouzdajući se u istinitost i tačnost zemljišnoknjižnog stanja, a što je bilo od odlučnog značaja u konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima koje su dali redovni sudovi odbijajući apelanticin tužbeni zahtjev nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem odredaba zamijenio te zaključke u pogledu dopuštenosti provođenja spornog izvršnog postupka. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

35. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Ostali navodi

36. U odnosu na navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenih prava temelje na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, ukazujući na proizvoljnu primjenu prava i ocjenu dokaza, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake o povredi tih prava, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu, također, neosnovani. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, nakon detaljnog razmatranja svih okolnosti konkretnog slučaja, odbili apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelantica ukazala.

38. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević