Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1582/19 (Boro Mihajlović vl. S.P. "Jukom kop" Banjaluka)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1582/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1582/19, rješavajući apelaciju Bore Mihajlovića, vl. SP „Jukom kop“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bore Mihajlovića, vl. SP „Jukom kop“ Banjaluka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 119472 18 Pž od 30. januara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 119472 16 Ps od 15. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boro Mihajlović, vl. SP „Jukom kop“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 119472 18 Pž od 30. januara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 119472 16 Ps od 15. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i ZZ „Agropromet“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 22. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud i Okružni privredni sud dostavili su odgovore na apelaciju 28. jula 2020. i 30. jula 2020. godine.

4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 119472 16 Ps od 15. marta 2018. godine obavezan je apelant da tužiocu preda u posjed poslovni prostor, bliže označen u izreci presude, slobodan od lica i stvari, koji apelant koristi za obavljanje svoje djelatnosti, a koji je tužiočeva svojina, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je tužilac, kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, „9. septembra 2014. godine zaključio s apelantom ugovor o zakupu na određeno vrijeme u trajanju od 1. januara 2012. godine do 31. decembra 2015. godine“, kojim je, između ostalog, ugovoreno da ugovor prestaje istekom vremena na koje je zaključen ukoliko zakupac koristi zakupljeni poslovni prostor protivno odredbama tog ugovora, kao i zbog neredovnog plaćanja zakupnine (član 8). Okružni privredni sud je ukazao da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme prestaje samim protekom vremena za koje je zaključen (član 595), te da kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni (član 596). Takođe je ukazao da je odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumom ili na osnovu otkaza (član 26), da je otkaz ugovora punovažan kada između dana dostavljanja otkaza protivnoj strani i dana kada treba da prestane zakupni odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili tim zakonom, odnosno otkazni rok koji može teći od 1. odnosno 15. u mjesecu, osim ako je ugovorom drukčije određeno (član 27), te da ukoliko nije određen ugovorom, otkazni rok iznosi šest mjeseci (član 28). Zatim, da se ugovor o zakupu otkazuje preko nadležnog suda (član 29), da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra po isteku vremena na koje je zaključen prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi (član 33), te da ukoliko zakupac ne preda ispražnjene prostorije, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija (član 37). S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je apelant nastavio da koristi predmetni poslovni prostor i nakon isteka ugovorenog vremena, Okružni privredni sud je zaključio da se, shodno odredbama ZOO i Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, ima smatrati da je ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen na neodređeno vrijeme. Dalje je naveo da je utvrđeno da je tužilac u dva navrata, 26. februara 2016. i 19. aprila 2016. godine, obavijestio apelanta da raskida predmetni ugovor, dok je apelant u toku postupka isticao da mu se tužilac nije obratio sa zahtjevom za raskid ugovora na način propisan odredbom člana 33 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija uz ostavljanje primjerenog otkaznog roka. U vezi s tim Okružni privredni sud je istakao da je dostavljanjem predmetne tužbe apelantu na odgovor, apelant obaviješten da tužilac želi da raskine ugovor o zakupu poslovnih prostorija i da je od momenta kada je apelant primio tužbu (9. avgust 2016. godine) do donošenja presude protekao rok od šest mjeseci propisan Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Pri tome je istakao i da tužilac, kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, na osnovu odredbi Zakona o stvarnim pravima ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica kod koga se ona nalazi.

8. Presudom Višeg privrednog suda djelimično je usvojena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na tužiočevu svojinu na predmetnom poslovnom prostoru, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu.

9. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se predmetni ugovor ima smatrati zaključenim na neodređeno vrijeme jer je apelant nastavio da koristi poslovni prostor i nakon isteka vremena na koje je ugovor zaključen, a tužilac nije postupio u skladu s odredbama člana 33 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Dalje je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je dostavljanjem predmetne tužbe apelantu na odgovor tužilac u roku od šest mjeseci obavijestio apelanta da želi da raskine predmetni ugovor o zakupu, te da je tužilac, suprotno žalbenim navodima, imao pravo da otkaže ugovor u skladu sa zakonom propisanim pravilima o otkazu ugovora, za koje je Viši privredni sud zaključio da ih je tužilac u konkretnom slučaju ispoštovao. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbu člana 34 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija uz tvrdnju da nisu postojali razlozi za prestanak ugovora na osnovu odustanka jer apelant koristi predmetni poslovni prostor u skladu s ugovorenim odredbama i redovno plaća zakupninu. U vezi s tim je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o odustanku, već o otkazu ugovora o zakupu. U konačnici, Viši privredni sud je istakao da je tačno da se prvostepeni sud bavio pitanjem svojine predmetnog prostora, ali da to nije od uticaja na drugačiju odluku suda s obzirom na to da je pitanje svojine u konkretnom slučaju irelevantno jer tužilac, kao zakupodavac koji ne mora biti i vlasnik, ima pravo da traži predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora na osnovu odredbi člana 30 stav 2 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i člana 585 stav 1 ZOO.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant navodi da se na predmetni spor moraju primijeniti odredbe ugovora o zakupu, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO s obzirom na to da tužilac nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora i da ga stoga ne štite vlasnička prava u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima. Navodi da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen nijedan od uslova za prestanak predmetnog ugovora propisanih članom 8 predmetnog ugovora, niti uslova za otkaz ili odustanak propisanih Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivne propise i da su mu povrijedili pravo na pristup sudu jer su „predmetu pristupili površno bez upuštanja u suštinu spornog odnosa“. Dalje navodi da su sudovi zaključke donosili na osnovu subjektivnog ubjeđenja u korist tužioca, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud. U konačnici je naveo da osporene presude ne sadrže obrazloženje o bitnim činjenicama za rješenje predmetnog spora, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

b) Odgovori na apelaciju

11. Viši privredni sud je naveo da u cjelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude i da smatra da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

12. Privredni sud je naveo da u svemu ostaje pri navodima iz prvostepene presude i da apelaciju smatra neosnovanom.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90 i 3/93) u relevantnom dijelu glasi:

1. Prestanak na osnovu otkaza Član 26.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumom ili na osnovu otkaza.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme ne može na osnovu otkaza prestati prije isteka jedne godine od zaključenja ugovora.

Član 27.

Otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija je punovažan kada između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kada treba da prestane zakupili odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili ovim zakonom (otkazni rok).

Otkazni rok može teći samo od prvog odnosno petnaestog u mjesecu, osim ako ugovorom nije drukčije određeno.

Član 28.

Ako nije određen ugovorom, otkazni rok iznosi šest mjeseci.

Član 29.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda.

U otkazu mora se naznačiti i dan koga je, po zahtjevu otkazivaoca, protivna strana dužna iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaocu, odnosno dan do koga je protivna strana dužna poslovne prostorije da primi.

Član 30.

Na osnovu otkaza koji je podnio zakupodavac sud će izdati nalog, ako iz otkaza i priloženog ugovora o zakupu proističe da zakupodavac ima pravo na otkaz, kao i da je održan otkazni rok predviđen ovim zakonom.

Sud će naložiti zakupcu da do dana označenog u otkazu poslovne prostorije isprazni i preda zakupodavcu ili da u roku od osam dana od dana dostave naloga podnese sudu prigovor protiv naloga.

Danom podnošenja prigovora protiv naloga zakupodavac dobija položaj tužioca, a zakupac položaj tuženika.

Na nalog iz stava 1. ovog člana shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

Sporovi na osnovu otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija smatraju se hitnim.

Otkaz koji je podnio zakupac sud će bez izdavanja naloga dostaviti zakupodavcu.

Član 33.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra se, po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi.

Smatra se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku tog vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.

Član 37.

Ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora ne preda ispražnjene poslovne prostorije u roku određenom u prethodnom članu, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/ 89 i „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Vraćanje zakupljene stvari Član 585.

Zakupac je dužan čuvati zakupljenu stvar i po prestanku zakupa vratiti je neoštećenu.

[…]

ODELJAK 6.

Prestanak zakupa Protek određenog vremena Član 595.

Ugovor o zakupu zaključen za određeno vreme prestaje samim protekom vremena za koje je zaključen.

[…] Prećutno obnavljanje zakupa Član 596.

Kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni.

[…] VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 119472 18 Pž od 30. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u segmentu prava na pristup sudu, prava na nepristrasan sud, prava na obrazloženu sudsku odluku i u pogledu primjene materijalnog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na predaju nepokretnosti u posjed, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

23. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan kako to zahtijeva standard prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u kontekstu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, prava na nepristrasan sud, prava na obrazloženu sudsku odluku i navoda o proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova.

24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da sama činjenica da je u određenom postupku donesena odluka o meritumu spora isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, tačka 18 i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41, dostupne na internet stranici www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da su redovni sudovi „predmetu pristupili površno bez upuštanja u suštinu spornog odnosa“ ne dovode u pitanje apelantovo pravo na pristup sudu.

25. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na nepristrasan sud Ustavni sud ukazuje da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u kontekstu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora cijeniti prema subjektivnom testu, prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 29 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). Što se tiče subjektivnog testa, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, tačka 43). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost redovnih sudova. U odnosu na objektivnu nepristrasnost, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nepristrasan sud neosnovani.

26. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

28. Ustavni sud, takođe, ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant dužan predati tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor na osnovu odredbi člana 30 stav 2 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i člana 585 stav 1 ZOO. Naime, redovni sudovi su istakli da je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, usljed činjenice da je apelant nastavio da koristi poslovni prostor i nakon isteka ugovorenog vremena, čemu se tužilac nije protivio, prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme i da je tužilac ugovor otkazao u smislu odredbe člana 26 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija dostavljanjem predmetne tužbe apelantu na odgovor. Pri tome su redovni sudovi zauzeli stanovište da je takav otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora punovažan jer je od dana podnošenja tužbe do donošenja prvostepene odluke protekao rok od šest mjeseci propisan odredbom člana 28 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. U pogledu apelantovih navoda da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za prestanak ugovora propisani članom 8 ugovora o zakupu (kojim je ugovoreno da ugovor prestaje istekom vremena na koje je zaključen ukoliko zakupac koristi zakupljeni poslovni prostor protivno odredbama tog ugovora, kao i zbog neredovnog plaćanja zakupnine), Ustavni sud ukazuje da ugovorne odredbe ne mogu isključiti primjenu imperativnih zakonskih odredbi o prestanku ugovora o zakupu zaključenog na neodređeno vrijeme na osnovu otkaza. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje predmetnog spora, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i da odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što su u konkretnom slučaju i učinili.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

32. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako to apelant nije explicite naveo, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom s obzirom na to da je izjavio žalbu protiv prvostepene presude o kojoj je odlučio Viši privredni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultovao ishodom postupka u apelantovu korist ne vodi zaključku da pravni lijek apelantu nije bio dostupan ili da nije bio djelotvoran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je, shodno odredbama člana 30 stav 2 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i člana 585 stav 1 ZOO, apelant dužan da preda tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor, a te razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

34. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je argumentaciju o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

35. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje s obzirom na to da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju u predmetnom postupku.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1582/19 (Boro Mihajlović vl. S.P. "Jukom kop"… | Sudska praksa | Aktio