Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7102/18 („Paun“ d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 69
- Zakon o stvarnim pravima
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-7102/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7102/18, rješavajući apelaciju „Pauna“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka (b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Pauna“ d.o.o. Bihać.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 038201 18 Pžip od 29. oktobra 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Paun“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 038201 18 Pžip od 29. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i izvršenice E. A. (u daljnjem tekstu: izvršenica) zatraženo je 3. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenica dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 7. aprila do 11. juna 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom na osnovu priznanja Općinskog suda broj 17 0 Ps 038201 12 Ps od 23. januara 2014. godine, a koja je postala pravosnažna i izvršna, obavezana je izvršenica da apelantu na ime duga isplati određene novčane iznose.
6. Apelant je 20. novembra 2014. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenice na osnovu navedene presude radi isplate iznosa od 18.845,10 KM. U prijedlogu je zatražio da se izvršenje provede na određenim nekretninama čiji je zemljišnoknjižni vlasnik izvršenicin suprug E. A. 2. (u daljnjem tekstu: izvršenicin suprug), i to zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem iz iznosa dobijenog prodajom, te izvršenjem na pokretnim stvarima nađenim u porodičnoj stambenoj zgradi. Apelant se u vezi s prijedlogom za izvršenje na nekretninama pozvao na odredbu člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i na odredbe čl. 251. i 252. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ), te je naveo kako smatra da navedena nekretnina predstavlja bračnu stečevinu i da je opravdan njegov prijedlog za izvršenje na nekretninama koje su faktičko vlasništvo izvršenicinog supruga.
7. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 17 0 Ps 038201 14 Ip od 29. jula 2016. godine odredio predloženo izvršenje.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Ps 038201 14 Ip od 16. januara 2018. godine djelomično je usvojen izvršenicin prigovor i izvršenje je djelomično obustavljeno u dijelu koji se odnosi na izvršenje na nekretninama, te je apelant obavezan da plati troškove sastavljanja prigovora.
9. Općinski sud je naveo da je izvršenica u prigovoru navela da je njen suprug suvlasnik predmetne nekretnine ¼ i da je on tu nekretninu stekao na osnovu ugovora o poklonu od 4. jula 2000. godine, koji je zaključen između njega kao poklonoprimatelja i njegovog preminulog oca R. A. kao poklonodavatelja, iz kojeg proizlazi da je on imao jasnu namjeru učiniti poklon isključivo njenom suprugu, zbog čega ta nekretnina predstavlja posebnu stečevinu njenog supruga, na koju ona ne polaže nikakvo pravo bez obzira na to što je poklon učinjen za vrijeme trajanja braka i što brak i dalje egzistira. Općinski sud je dalje naveo da je u odgovoru na prigovor apelant naveo da je odredbom člana 251. stav 2. PZ propisano da pokloni trećih osoba za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može to zaključiti. S obzirom na to, smatra se da je nekretnina bračna stečevina, te da iz ugovora o poklonu ne proizlazi da je poklonodavatelj imao namjeru pokloniti predmetnu nekretninu samo sinu.
10. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da je članom 70. stav 1. ZIP-a propisano da je uz prijedlog za izvršenje tražitelj izvršenja dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika. Međutim, u konkretnom slučaju uz prijedlog je dostavljen zemljišnoknjižni izvadak za spornu nekretninu iz kojeg se vidi da je izvršenicin suprug, a ne izvršenica, suvlasnik predmetne nekretnine u dijelu 1/4. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se u izvršnom postupku ne može utvrđivati je li sporna nekretnina bračna stečevina ili posebna imovina izvršenicinog supruga, zbog čega je usvojen izvršenicin prigovor koji se tiče izvršenja na nekretnini i izvršenje je u tom dijelu obustavljeno.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 038201 18 Pžip od 29. oktobra 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem prigovor izvršenika djelomično usvojio i djelomično obustavio izvršenje u dijelu koji se odnosi na izvršenje na nekretninama. Naime, nesporno je da su nekretnine na kojima je odobreno izvršenje u suvlasništvu izvršenicinog supruga, ali nije osnovan žalbeni navod da se radi o bračnoj stečevini gdje su bračni partneri suvlasnici s istim udjelima. Odredbom člana 120. stav 4. ZIP-a propisano je da se smatra da su bračni ili vanbračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima svih pokretnih stvari koje se zateknu u njihovoj kući, stanu, poslovnoj prostoriji ili drugoj nekretnini. Dakle, iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da su bračni ili vanbračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima, ali samo na pokretnim stvarima, zbog čega je i neosnovan žalbeni navod da nekretnine na kojima je određeno izvršenje čine bračnu stečevinu i da su bračni partneri (izvršenica i njen suprug) suvlasnici s istim udjelima, a zbog čega je pobijana odluka u tom dijelu pravilna i zakonita. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice, pravilno primijenio odredbe ZIP-a koje su relevantne za odluku o prigovoru, te donio pravilan zaključak donoseći pobijano rješenje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su zaključci prvostepenog i drugostepenog suda suprotni pozitivnim materijalnim propisima PZ. Naime, nesporno je da su izvršenica i njen suprug bračni partneri i da su kao takvi suvlasnici nekretnina iz zemljišne knjige, odnosno katastarskog opereta. U vezi s tim, apelant je ukazao da je odredbom člana 21. stav 3. ZIP-a određeno da se na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršenja na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi, a odredbom člana 251. stav 2. PZ propisano je da pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u trenutku poklona može zaključiti. U spornom ugovoru o poklonu nigdje nije navedeno da je poklon dat isključivo u korist izvršenicinog supruga, pa je očito da sporni ugovor o poklonu predstavlja bračnu stečevinu na kojoj su bračni partneri suvlasnici. S obzirom na to, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant smatra i da mu je na takav način povrijeđeno pravo na imovinu jer se sudske presude moraju izvršavati, a on svoje novčano potraživanje prema izvršenici ne može namiriti.
b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da je o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji imaju svoje uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji.
16. Općinski sud je izložio tok postupka ukazujući da je nakon donošenja osporenog rješenja postupak nastavljen radi izvršenje na pokretnim stvarima, te da je obustavljen rješenjem od 2. oktobra 2019. godine nakon drugog bezuspješnog pokušaja popisa pokretnih stvari.
17. Izvršenica je navela da je sporna nekretnina ugovorom o poklonu 4. jula 2000. godine darovana njenom suprugu. Također, izvršenica je navela da je Rješenjem Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 083436 17 P od 3. decembra 2019. godine dozvoljena sudska nagodba između E. S. i izvršenicinog supruga o utvrđivanju i raspodjeli zaostavštine iza preminulog R. A., gdje je navedena nekretnina sporazumno u posjed i vlasništvo pripala E. S., koja je na osnovu tog rješenja uknjižila pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi. S obzirom na to, izvršenica smatra da sporna nekretnina ne može više biti predmet izvršenja, te da su osporena rješenja pravilna i zakonita. V.Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka
USBiH).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 21. stav (3) Primjena odredaba drugih zakona (3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.
Član 37. stav (1) Utvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.
Član 47. tačka 5) Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji spriječavaju izvršenje, a naročito ako:
5) je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena;
Član 48. stav (3) Odgovor na prigovor (3) Po prijemu odgovora na prigovor ili po isteku roka za odgovor sud će, prema okolnostima slučaja, donijeti rješenje bez određivanja ročišta ili zakazati ročište za raspravljanje o prigovoru.
Član 49. st. (2) i (3) Rješenje o prigovoru (2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.
(3) Ako usvoji prigovor sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cjelosti ili djelimično i ukinuti provedene radnje.
Član 69.
Nepokretnost kao predmet izvršenja (1) Ukoliko nije drukčije određeno predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju vlasništvo i druga stvarna prava.
(2) Suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima.
(3) U slučaju postupka izvršenja na suvlasničkom djelu, a prema zahtjevu tražioca izvršenja, izvršenika ili drugog suvlasnika, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponude kako cjelokupna nepokretnost tako i suvlasnički dio koji je predmet izvršenja. U rješenju o izvršenju sud će naznačiti i da će, zavisno od ispunjenja uvjeta iz stava 4. ovog člana, svojim zaključkom iz stava 3. člana 90. ovog zakona odlučiti da li je predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njen suvlasnički dio. U istom rješenju sud će odrediti da se zabilježba izvršenja iz člana 72. ovog zakona odnosi na cjelokupnu nepokretnost.
(4) Ako bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeljive stvari kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose. (5) U slučaju iz stava 4. ovog člana suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo na namirenje u visini svojih suvlasničkih dijelova iz iznosa dobivenog prodajom stvari prije namirenja tražioca izvršenja i drugih lica koje se namiruju u izvršnom postupku te prije naknade troškova izvršnog postupka.
(6) Suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se stvar koja je predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari.
(7) Suvlasnika koji nije izvršenik, a kojem je osporen udio u stvari koja je predmet izvršenja, sud će uputiti na parnicu protiv tražioca izvršenja, a i protiv izvršenika ako i on osporava njegovo pravo da dokaže svoje pravo, osim ako u izvršnom postupku ne može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. Na pokrenutu parnicu kao i na prava suvlasnika da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica.
(8) Ako suvlasnik iz stava 7. ovog člana može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom, sud će postupiti kao da njeno pravo nije osporeno.
(9) Okolnost da je sud u izvršnom postupku uzeo da pravo lica iz stava 7.
ovog člana nije osporeno u smislu odredaba tog stava ili stava 8. ovog člana ne utiče na pravo tražioca izvršenja ili izvršenika da svoja prava protiv tog lica ostvaruju u posebnoj parnici.
(10) Odredbe st. od 2. do 9. ovog člana na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničari). Ako između izvršenika i ostalih vlasnika zajedničke imovine ne postoji saglasnost o njihovim pravima u zajedničkoj stvari, sud će vlasnika zajedničke imovine koji osporava izvršenikova prava na zajedničku stvar zaključkom uputiti da svoja prava dokazuje u parnici. Na pokrenutu parnicu kao i na prava vlasnika zajedničke imovine da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica.
(11) Ako je u vezi neke nepokretnosti ili njenog idealnog dijela osnovano pravo plodouživanja, ono može biti samostalni predmet izvršenja s tim da izvršenik može namiriti svoje potraživanje iz plodova koje to pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (najamnina, zakupnina) u pogledu čega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na pravima.
Napomena:
Odluka Ustavnog suda BiH broj U-10/19 („Službene novine Federacije BiH“, broj 25/20 od 17.4.2020. godine: Utvrđuje se da odredbe člana 69. st. (3) i (4) Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/09, 35/12 i 46/16 i "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 42/18) nisu kompatibilne sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Član 70.
Dokaz o vlasništvu izvršenika (1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan je podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika.
(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.
Član 120. st. (1), (2) i (4) Predmet pljenidbe (1) Pljenidba se obavlja sastavljanjem pljenidbenog popisa.
(2) Popisati se mogu stvari koje se nalaze u posjedu izvršenika te njegove stvari koje se nalaze u posjedu tražioca izvršenja.
(4) Smatra se da su bračni ili vanbračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima svih pokretnih stvari koje se zateknu u njihovoj kući, stanu, poslovnoj prostoriji ili drugoj nepokretnosti.
19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
1. Bračna stečevina i posebna imovina Član 250.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.
a) Bračna stečevina Član 251. st. (1) i (2) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
20. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04 i 32/19 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi: Član 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
21. Zakon o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13 i 32/19 – odluka USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Idealni dio stvari (1) Suvlasnik je vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, pa u odnosu na taj dio ima sva ovlaštenja koja pripadaju vlasniku, ako ih, s obzirom na prirodu idealnog dijela, može izvršavati.
(2) Idealni dio stvari se u pravnom prometu smatra samostalnom stvari.
Član 27. stav (1) Korištenje i raspolaganje stvari (1) Suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njome koristi srazmjerno svom idealnom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 038201 18 Pžip od 29. oktobra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelantovom punomoćniku dostavljeno 9. novembra 2018. godine, a da je apelant podnio apelaciju 30. novembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05 i AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju se radi o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku pravosnažnom presudom čije je izvršenje apelant zatražio u izvršnom postupku, pa apelant uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava pri utvrđivanju činjenica, pri čemu apelant ističe da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u izvršnom postupku zanemarili sadržaj odredaba člana 21. stav 3. ZIP-a i čl. 251. i 252. PZ kada su usvojili izvršenicin prigovor i djelomično obustavili izvršenje u dijelu izvršenja na nekretninama.
31. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom izvršnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Kantonalnog suda.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u prijedlogu za izvršenje naveo kako smatra da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu izvršenice i njenog supruga koji je upisan kao suvlasnik s drugim osobama u zemljišnim knjigama, pri čemu se pozvao na odredbu člana 21. stav 3. ZIP-a i odredbe čl. 251. i 252. PZ. Izvršenica je u prigovoru navela da sporne nekretnine predstavljaju posebnu imovinu njenog supruga koje je stekao darovnim ugovorom iz kojeg proizlazi da je poklonodavatelj imao jasnu namjeru učiniti poklon njemu. Također, apelant je na sadržaj navedenih odredbi ukazivao i u odgovoru na prigovor te u žalbi protiv prvostepenog rješenja. Prvostepeni sud je naveo sadržaj odredbe 70. stav 1. ZOO-a, zatim konstatirao da je apelant uz prijedlog za izvršenje dostavio zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg se vidi da je izvršenicin suprug, a ne izvršenica, suvlasnik predmetne nekretnine u dijelu ¼, te zaključio da sud u izvršnom postupku ne može utvrđivati je li sporna nekretnina bračna stečevina ili posebna imovina izvršenicinog supruga. Te zaključke je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud koji je dodatno ukazao na sadržaj odredbe člana 120. stav 4. ZIP-a, te zaključio da su bračni ili vanbračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima samo na pokretnim stvarima.
34. U vezi s navedenim zaključcima, Ustavni sud najprije uočava da je odredbom člana 21. stav
3. ZIP-a propisano da se na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provedbe izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi. Također, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 47. ZIP-a propisano da izvršenik može podnijeti prigovor zbog razloga koji sprječavaju izvršenje, a da je odredbom člana 48. stav (3) ZIP-a propisano da će sud po prijemu odgovora na prigovor ili po isteku roka za odgovor, prema okolnostima slučaja, donijeti rješenje bez određivanja ročišta ili zakazati ročište za raspravu o prigovoru, nakon čega će donijeti odluku o prigovoru. Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba proizlazi da sud u izvršnom postupku odlučuje o postojanju materijalnopravnih pretpostavki za provođenje izvršnog postupka, te da odlučujući o prigovoru razmatra da li je riječ o razlozima koji sprječavaju izvršenje. S obzirom na to da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant smatrao da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu, a što je izvršenica osporavala, Ustavni sud uočava da te okolnosti predstavljaju pitanja koji se tiču utvrđenja postoje li materijalnopravne pretpostavke za provođenje izvršnog postupka, odnosno postoje li razlozi koji sprječavaju izvršenje, što je nesumnjivo predmet odlučivanja izvršnog suda u izvršnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da zaključak redovnih sudova da se u izvršnom postupku ne može utvrđivati je li sporna nekretnina bračna stečevina ili posebna imovina izvršenicinog supruga nema osnova u relevantnim zakonskim odredbama kojima je reguliran izvršni postupak, zbog čega Ustavni sud smatra da je takav zaključak proizvoljan.
35. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja nije moglo zanemariti pravno pitanje koje je postavljeno pred redovne sudove, a to je da li su nekretnine nad kojima se traži izvršenje bračna stečevina nad kojima je izvršenica suvlasnica, kako je to učinjeno u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, između ostalih, odredbama čl. 250, 251. i 252. PZ regulirano pitanje imovinskih odnosa bračnih partnera, odnosno propisano šta predstavlja bračnu stečevinu. Tako je odredbom člana 251. stav 1. PZ propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a u odredbi člana 251. stav 2. PZ propisano je da i pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u času davanja poklona može zaključiti da je poklonodavatelj želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Također, odredbom člana 252. stav 1. PZ propisano je da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili, što, prema mišljenju Ustavnog suda, znači da bez obzira na to koji je bračni partner upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, ako se utvrdi da je predmetna nekretnina bračna stečevina, bračni partneri su suvlasnici sa po ½ na nekretnini izuzev ako su oni sami drukčije ugovorili (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 15/14 od 20. aprila 2016. godine, stav 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). Uslijed toga je odredbom člana 252. stav 3. PZ i propisano da bračni partner koji nije upisao svoje pravo u zemljišnoj knjizi može (ali ne mora) u bilo kojem trenutku zahtijevati ispravku upisa u zemljišnim knjigama, pri čemu se ispravak ima vršiti prema pravilima zemljišnoknjižnog prava. Dakle, na osnovu sadržaja navedenih odredaba može se zaključiti da zakonodavac polazi od toga da je suvlasništvo u bračnoj stečevini stečeno na osnovu zakona, a da naknadni upis ima samo deklarativno djelovanje, kao i da suvlasništvo postoji neovisno o tome kako glasi upis u zemljišne knjige. Dakle, zemljišna knjiga u takvom slučaju nije tačna pa upisi u zemljišnoj knjizi u takvim slučajevima ne odražavaju stvarno stanje.
36. Ustavni sud kod jasnog sadržaja navedenih odredaba PZ zapaža da činjenica da sporne nekretnine nisu bile upisane na izvršenicu ne ukazuje da sporne nekretnine ne predstavljaju njenu imovinu. Naime, takvim tumačenjem, koje je prihvatio Kantonalni sud, a koje se zasniva samo na sadržaju odredbe člana 70. stav 1. ZIP-a, zanemaruje se potencijalni status bračne stečevine nad kojom je izvršenica suvlasnica i materijalnopravne pretpostavke za izvršenje na toj imovini na koje je apelant ukazivao tokom postupka (da se radi o poklonu učinjenom za vrijeme trajanja bračne zajednice) i pozivajući se na odredbe člana 21. stav 3. ZIP-a, te čl. 251. i 252. PZ. Prema tome, Ustavni sud uočava da bi takvo tumačenje kojim se praktično izuzima od izvršenja bračna stečevina koja nije upisna u zemljišne knjige i istovremeno zaključuje da sud u izvršnom postupku nije ovlašten utvrđivati status takve imovine značilo da se ograničava imovina nad kojom se može tražiti izvršenje, te da bračnom partneru koji nije upisan u zemljišnoj knjizi, a koji se nalazi svojstvu treće osobe ili u svojstvu izvršenika kao u konkretnom slučaju, pripada više prava u izvršnom postupku od samog tražitelja izvršenja.
37. Ustavni sud podsjeća da je osnovni cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražitelja izvršenja, zbog čega bi od tražitelja izvršenja u takvim okolnostima bilo pretjerano zahtijevati pokretanje novog postupka za utvrđivanje statusa te imovine te promjenu zemljišnoknjižnog stanja. U tom kontekstu, Ustavni sud mutatis mutandis ukazuje da iz odluka ovog suda slijedi da u slučajevima kada je izvršenik bio upisan kao vlasnik nekretnine 1/1, pa se u izvršnom postupku bračni partner suvlasnika protivio izvršenju tražeći da se utvrdi da je nedopušteno, redovni sudovi su ta pitanja rješavali ili u izvršnom postupku ili su treće osobe bile upućene da to pitanje rasprave u parničnom postupku (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 15/14 naprijed citirana, te AP 3817/15 od 15. novembra 2018. godine, i AP 663/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je očigledno proizvoljan i zaključak drugostepenog suda koji je odlučujući o apelantovim žalbenim navodima kojima je osporavao zaključke prvostepenog suda koji se ticao provođenja izvršenja na spornim nekretninama ukazao na sadržaj odredbe člana 120. stav 4. ZIP-a kojim je propisana radnja pljenidbe pokretnih stvari izvršenika, te izveo zaključak da su bračni partneri suvlasnici samo na pokretnim stvarima.
38. Prema tome, imajući u vidu da je utvrđeno da su proizvoljni zaključci da sud u izvršnom postupku ne može utvrđivati da li nekretnina nad kojom se traži izvršenje, a koja je upisana na bračnog partnera koji nije izvršenik, predstavlja bračnu stečevinu, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.
39. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.
40. Naposljetku, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta u kojima je izvršenje traženo na suvlasničkom dijelu koji pripada izvršenicinom suprugu bitno naglasiti da je u Odluci broj U 10/19 (naprijed citirana u poglavlju koje se odnosi na relevantne propise) utvrđeno da odredbe člana 69. st. (3) i (4) ZIP-a kojima je propisana mogućnost prodaje cijele nekretnine radi namirenja duga koji ima jedan od suvlasnika nisu kompatibilne sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
2. Pravo na imovinu
41. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda kojim su prihvaćeni zaključci iz prvostepenog rješenja zasniva na proizvoljnoj primjeni odredaba kojima su regulirane obaveze izvršnog suda u izvršnom postupku i odredaba čl. 250, 251. i 252. PZ kojima je regulirano pitanje imovinskih odnosa bračnih partnera, a koje u okolnostima konkretnog slučaja predstavljaju materijalnopravne pretpostavke za provođenje izvršenja.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević