Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2002/20 (M. Đ.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2002/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2002/20, rješavajući zahtjev Muje Đogića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Muje Đogića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mujo Đogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Aldin Lejlić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 531366 19 Kž od 29. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 531366 16 K od 16. oktobra 2018. godine. Podneskom od 22. juna 2020. godine apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje pravosnažne presude, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 531366 16 K od 16. oktobra 2018. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Bludne radnje iz člana 208. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
3. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 K 531366 19 Kž od 29. januara 2020. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, te je razloge neosnovanosti apelantove žalbe iznio u obrazloženju presude. U tom kontekstu je istakao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud sve izvedene dokaze analizirao pravilno, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je ocijenio da je apelant poduzeo krivičnopravne radnje koje su opisane u izreci presude u kojima su ostvarena obilježja bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi utemeljio svoje činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant počinio krivično djelo Bludne radnje, da okolnosti predmetnog slučaja opravdavaju izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i da je kazna srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suštinski, apelacijom je ukazano da su osporene presude rezultat postupka u kome su počinjene bitne povrede postupka i u kome činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno. U tom pravcu apelant, između ostalog ističe da nije obaviješten o datumu sjednice drugostepenog vijeća, da je krivično djelo navodno počinjeno 2006. godine a presuda donesena nakon 14 godina te da su dokazi cijenjeni selektivno.
5. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je dobio uputni akt za izdržavanje kazne i da bi to, imajući u vidu da su u postupku počinjena gruba kršenja ustavnih i konvencijskih prava, dovelo do nepovratne štete. Podneskom od 13. jula 2020. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je njegova molba za odgodu izdržavanja kazne zatvora odbijena Rješenjem Općinskog suda od 7. jula 2020. godine i da je po pravosnažnosti tog rješenja dužan odmah da se javi na izdržavanje kazne.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere jer njeno donošenje ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u interesu stranaka ili vođenja postupka o apelaciji.
8. Ustavni sud ističe da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud nadalje podsjeća na sadržaj odredbe člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Ovo iz razloga jer je smisao navedene odredbe Pravila Ustavnog suda da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također se obaveza iscrpljivanja navedene zakonske mogućnosti prema relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS), pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
10. U smislu prethodnog stava, Ustavni sud konstatuje da je apelant u postupku izvršenja krivične sankcije podnio zahtjev za odlaganje izvršenja kazne Općinskom sudu koji je odbijen rješenjem tog suda broj 65 0 K 531366 20 Iks od 7. jula 2020. godine. Međutim, iako je apelant podnio ovaj zahtjev on zapravo nije došao do konačne odluke o ovom zahtjevu budući da iz sadržaja navedenog rješenja proizilazi da apelant ima pravo žalbe Kantonalnom sudu, iz čega proizilazi da zapravo nije dokazao da je, u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, iskoristio sve zakonske mogućnosti koje je imao.
11. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere istovjetan zahtjevu koji je postavio u samoj apelaciji, pa proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao, a koji se tiču merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević