Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2843/20 (Ž. Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2843/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2843/20, rješavajući apelaciju Živka Škrbića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Živko Škrbić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 027919 20 Gž od 12. svibnja 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 027919 17 P od 25. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 6. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 027919 20 Gž od 12. svibnja 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 027919 17 P od 25. prosinca 2019. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zaustavio provođenje ovrhe na apelantovim primanjima.

2. Osporenom odlukom Okružnog suda, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena apelantova tužba (sa zahtjevom da se utvrdi nepostojanje obligacionopravnog odnosa povodom isporuke toplotne energije i obveze plaćanja duga, kao i da se obveže tuženi (J.K. “Gradsko grijanje” Čelinac) na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti sukladno odredbi članka 2. Zakona o zabrani diskriminacije kao i pretrpljenih duševnih bolova i patnji).

3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je apelant pravomoćnom presudom iz 2014. godine, kao vlasnik gospodarskog subjekta, obvezan da na ime duga za isporučenu toplotnu energiju plati tuženom (tužitelju u tom postupku) određeni novčani iznos. Okružni sud naveo da je apelant u konkretnom postupku konačno opredijeljenim zahtjevom tražio da se utvrdi nepostojanje obligacionopravnog odnosa povodom isporuke toplotne energije i obveze plaćanja duga, kao i da se obveže tuženi na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti sukladno odredbi članka 2. Zakona o zabrani diskriminacije kao i pretrpljenih duševnih bolova i patnji. Imajući u vidu da je apelant pravomoćnu presudu iz 2014. godine pobijao žalbom iz istih razloga koje navodi u činjeničnom opisu tužbe u ovom postupku (a koje žalbene navode je drugostupanjski sud u tom postupku u cijelosti odbio kao neosnovane), Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno odbacio tužbu kojom se traži utvrđenje nepostojanja istog duga. Nadalje, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostupanjski sud, odbacujući tužbu postupao pristrano i s predrasudama prema apelantu, čime je diskriminirao apelanta, te da mu je onemogućio pristup sudu i raspravljanje na okolnosti ugovornog odnosa. S tim u vezi, naveo je da je prvi uvjet za utvrđenje neposredne diskriminacije dokaz o nepovoljnom položaju koje se može usporediti sa postupanjem prema drugoj osobi u sličnoj situaciji. Pri tome je istakao da je obveza osobe koja se poziva na ovaj vid diskriminacije da uvjeri sud da postoje osobe s kojima se povoljnije postupilo ili bi se povoljnije postupilo, a da je pri tome jedina razlika između njih pravno zaštićena osnova. Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelantu vraćena tužba radi ispravke i dopune, te da je apelant dostavio dopunu tužbe u kojoj je naveo da je u odnosu na njega došlo do diskriminacije, te da traži naknadu nematerijalne štete. U pogledu toga, Okružni sud naveo pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je apelantova tužba neuredna, jer je sastavljena bez navođenja drugih činjenica u pogledu postojanja diskriminacije, odnosno povreda prava osobnosti, jer se tužba vezuje za obavezu koja je utvrđena pravomoćnom presudom. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi u postupku u kome je donesena pravomoćna presuda iz 2014. godine pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Pored toga apelant iskazuje sumnju nepristranost suca koji je donio pravomoćnu presudu, te ističe da u tom postupku prigovor zastarjelosti potraživanja nije ispravno cijenjen. S obzirom na to, apelant smatra da je pogrešan zaključak sudova da ne postoji pravni interes za utvrđenje postojanja ugovorno pravnog odnosa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2843/20 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio