Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5115/18 (V. D.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5115/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5115/18, rješavajući apelaciju Veljka Dobraša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Veljka Dobraša.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014926 16 Uvp od 27.

avgusta 2018. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Veljku Dobrašu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Veljku Dobrašu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Veljka Dobraša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014926 16 Uvp od 27. avgusta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Veljko Dobraš (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Kijevci kod Gradiške, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014926 16 Uvp od 27. avgusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju i Odjeljenja za urbanizam, građenje, komunalne i stambene poslove Opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za urbanizam) zatraženo je 7. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i gradonačelnik Grada Gradiška, u ime Odjeljenja za urbanizam, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 26. maja 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem nadležne službe Opštine Gradiška broj 11-364-193/98N od 9. septembra 1998. godine Dušanu Kačavendi (u daljnjem tekstu: zainteresovano lice) izdata je urbanistička saglasnost za postavljanje privremenog poslovnog objekta na označenoj parceli k.o. Gradiška – grad, shodno situacionom planu od 17. avgusta 1998. godine. U momentu izdavanja navedene urbanističke saglasnosti, tada važećim regulacionim planom, na predmetnoj parceli bila je predviđena izgradnja pješačkih staza i gradskog zelenila.

6. Apelant je 23. oktobra 1998. godine podnio prijedlog za obnovu postupka iz tačke 5. ove odluke, navodeći da je zainteresovan za ishod postupka, jer objekat za koji je zainteresovanom licu izdata urbanistička saglasnost jednim dijelom leži i na apelantovoj parceli, te da u postupku iz tačke 5. ove odluke nije učestvovao. Podneskom od 27. novembra 1998. godine apelant je nadležnom organu uprave uputio urgenciju, kako bi se ubrzalo postupanje po podnesenom prijedlogu.

7. Rješenjem Zavoda za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju od 2. februara 1999. godine apelantov prijedlog je odbijen, ali je navedeno rješenje poništeno rješenjem Ministarstva od 1. aprila 1999. godine.

8. Nakon toga, u ponovnom postupku, trebalo je biti provedeno vještačenje vještaka građevinske struke koje je naloženo zaključkom prvostepenog organa od 14. maja 1999. godine, ali je postupak obustavljen zaključkom prvostepenog organa od 30. septembra 1999. godine, jer apelant nije uplatio sredstva potrebna za vještačenje. Rješenjem Ministarstva od 18. januara 2000. godine apelantova žalba protiv zaključka je odbijena, ali je to rješenje poništeno u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo, tako da je Ministarstvo poslije toga donijelo novi upravni akt 2. juna 2003. godine kojim je poništen zaključak o obustavi postupka od 30. septembra 1999. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Ministarstvo je rješenjem naložilo da se u ponovnom postupku provede vještačenje Urbanističkog zavoda RS Banjaluka.

9. Apelant je 11. marta 2004. godine i 13. juna 2006. godine uputio urgencije Ministarstvu kojim je zatražio da Ministarstvo naloži prvostepenom organu da hitno postupa u predmetu, a 16. avgusta 2006. godine apelant je isto zatražio i od nadležne upravne inspekcije.

10. Postupajući po apelantovom zahtjevu nadležni inspekcijski organ je rješenjem od 1. septembra 2006. godine informisao apelanta da je proveo inspekcijski nadzor nad Odjeljenjem za urbanizam, da je tom prilikom utvrđeno da je navedeni organ izvršio povredu člana 227. stav (2) Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), jer u roku propisanom zakonom nije donio novo rješenje, odnosno odgovarajući upravni akt. Rješenjem upravnog inspektora od 1. septembra 2006. godine Odjeljenju za urbanizam je naloženo da u roku od 15 dana donese odgovarajući upravni akt.

11. Apelant se 3. maja i 24. oktobra 2007. godine ponovo obratio nadležnoj upravnoj inspekciji da bi je informisao da Odjeljenje za urbanizam nije postupilo po rješenju upravnog inspektora od 1. septembra 2006. godine, odnosno da još uvijek nije donesen odgovarajući upravni akt.

12. Nadležna republička upravna inspekcija je aktom od 30. novembra 2007. godine obavijestila apelanta da je provela inspekcijski pregled nad Odjeljenjem za urbanizam i da je tom prilikom utvrđeno da navedeni organ, i pored preduzetih mjera, još uvijek nije donio odgovarajući upravni akt, te mu je ponovo naloženo da to učini u roku od 15 dana.

13. Zaključkom Odjeljenja za urbanizam od 3. decembra 2007. godine dozvoljeno je ponavljanje postupka koji je okončan rješenjem iz tačke 5. ove odluke.

14. Odjeljenje za urbanizam je potom provelo postupak, pa je nakon provedenog postupka, koji je uključivao i provođenje vještačenja vještaka građevinske struke, prvostepeni organ uprave donio rješenje od 19. maja 2008. godine kojim je ostavio na snazi rješenje iz tačke 5. ove odluke.

15. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je 30. jula 2009. godine donijelo rješenje kojim je žalbu uvažilo, osporeno rješenje poništilo tako da je predmet vraćen prvostepenom organu kojem je naloženo da u ponovnom postupku održi usmenu raspravu i omogući strankama da se usmeno izjasne o izvještaju o izvršenom vještačenju i o svim ostalim činjenicama relevantnim za pravilno odlučenje.

16. Apelant je 23. decembra 2010. godine uputio urgenciju prvostepenom organu uprave za postupanje u predmetnom postupku. Podneskom od 27. decembra 2013. godine apelant je uputio zahtjev nadležnoj upravnoj inspekciji za provođenje inspekcijskog nadzora zbog nedonošenja odgovarajućeg upravnog akta nakon što je Ministarstvo vratilo predmet na ponovno postupanje.

17. Aktom od 25. februara 2014. godine nadležno ministarstvo je informisalo apelanta da je proveden inspekcijski nadzor nad prvostepenim organom Opštine Gradiška u kom je utvrđeno kršenje člana 227. stav (2) ZOUP-a, te je nadležnom organu naloženo da u roku od 15 dana donese odgovarajući upravni akt.

18. Odjeljenje za urbanizam je donijelo Rješenje broj 11-364-140/98 od 4. marta 2014. godine kojim je ostavljeno na snazi rješenje iz tačke 5. ove odluke, a kojim je zainteresovanom licu data urbanistička saglasnost za postavljanje privremenog poslovnog objekta na predmetnoj nekretnini (navedeno rješenje nije dostavljeno na uvid).

19. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je prvostepeni organ uprave, postupajući po uputama Ministarstva, zakazao usmenu raspravu na kojoj se nije pojavio apelantov punomoćnik iako je bio uredno pozvan, a koji je dostavio pismeno izjašnjenje. Na usmenu raspravu nije pristupilo ni zainteresovano lice, jer je tokom postupka utvrđeno da je u međuvremenu umrlo.

20. Prvostepeni organ uprave je, kako to proizlazi iz raspoloživih dokumenata, na temelju stanja u spisu utvrdio da se objekat koji je predmet upravne stvari nalazi u obuhvatu novog regulacionog plana kojim je na toj lokaciji predviđen poslovni objekat, da se kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini u javnim evidencijama vode zainteresovano lice i njegova supruga sa dijelom od ½, te da je uvidom u rješenje o djelomičnoj izmjeni urbanističke saglasnosti od 28. decembra 2009. godine i rješenje o djelimičnoj izmjeni odobrenja za građenje od 29. juna 2010. godine utvrđeno da je sporni objekat postao objekat trajnog karaktera, odnosno da je zemljište ispod objekta privedeno namjeni u skladu sa novim regulacionim planom. Međutim, kako je prvostepeni organ postupao u predmetu ponavljanja postupka iz tačke 5. ove odluke, taj prvostepeni organ je jedino i mogao odluku iz tačke 5. ove odluke ostaviti na snazi, jer je svoju odluku morao zasnovati na činjenicama koje su bile važeće u vrijeme donošenja tog upravnog akta.

21. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15.03-364-128/14 od 26. juna 2014. godine kojim je žalba odbijena (navedeno rješenje nije dostavljeno na uvid).

22. Protiv rješenja Ministarstva apelant je tužbom pokrenuo upravni spor kod Okružnog suda, koji je Presudom broj 11 0 U 014926 14 U od 27. novembra 2015. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Okružni sud je, između ostalog, naveo da se predmetni postupak vodio po apelantovom zahtjevu za ponavljanje postupka koji je okončan rješenjem od 9. septembra 1998. godine, pa se organ koji je odlučivao morao kretati u okviru činjenica koje su tada bile važeće. Kako je naveo Okružni sud, s obzirom na to da je u momentu donošenja rješenja iz 1998. godine na snazi bio regulacioni plan kojim je na predmetnoj parceli bila predviđena izgradnja pješačkih staza, organ koji je postupao u momentu izdavanja rješenja nije ni mogao postupiti drugačije nego za objekat dati privremeno rješenje, a do privođenja predmetne parcele namjeni, prema regulacionom planu. Okružni sud je naglasio da kasnija izmjena regulacionog plana, kojom je na predmetnoj parceli predviđeno zadržavanje objekta, nije mogla da utječe na odluku organa u predmetnoj upravnoj stvari, jer je predmet upravne stvari isključivo ponavljanje postupka okončanog rješenjem iz 1998. godine.

23. U vezi sa apelantovim prigovorima da je nalaz vještaka nestručan, Okružni sud je naveo da je prigovor proizvoljan, jer je nalaz sačinjen na način da je potpuno odgovoreno na sva sporna pitanja koja je od vještaka zatražio prvostepeni organ. Osim toga, iz spisa predmeta proizlazi da apelant nikada nije dao konkretne primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka osim što je tražio da se za vještaka imenuje vještak koji nije iz Gradiške, ne navodeći razloge za to. Isto tako je naglašeno da je vještačenje zatražio prvostepeni organ, u skladu sa članom 173. ZOUP-a, pa kako apelant, u smislu člana 176. stav (2) istog zakona, nije učinio vjerojatnim okolnosti koje dovede u pitanje stručno znanje vještaka, niti druge okolnosti, Okružni sud nije utvrdio razloge da u ovom dijelu udovolji tužbi. Budući da ni ostali navodi tužbe nisu mogli utjecati na drugačiju odluku, Okružni sud je primjenom člana 10. tač. 2 i 4. Zakona u upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude, a na osnovu ovlaštenja iz člana 31. st. (1) i (2) istog zakona.

24. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 014926 16 Uvp od 27. avgusta 2018. godine zahtjev odbio uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nižestepeni sud pravilno podržao postupanje nadležnih organa uprave koji su se u ponovnom postupku bavili apelantovim prijedlogom za ponavljanje upravnog postupka okončanog rješenjem iz 1998. godine, ocjenjujući u okviru njega samo činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog akta, te propise koji su tada bili na snazi, i to pravilno samo sa aspekta susjedskih prava, odnosno prava apelanta koji je u prijedlogu za ponavljanje postupka tvrdio da su mu izgradnjom poslovnog objekta ugrožena prava, odnosno funkcionalnost i mogućnost korištenja, te održavanje njegovog susjednog objekta izgrađenog na susjednoj parceli.

25. Na ovo pitanje jasno i precizno je odgovorio vještak u nalazu i mišljenju od 20. januara 2008. godine, koji apelant ničim konkretno nije osporio osim što je paušalno naveo da se radi o „potpuno nestručnom vještaku, te da ga stoga ne prihvata“, a takve navode je sa pravom odbilo tuženo Ministarstvo, što je Okružni sud u potpunosti podržao. Apelantovi navodi da mu nije jasno zbog čega je rješenje iz 1998. godine ostavljeno na snazi kada je zainteresovanom licu u međuvremenu izdata izmijenjena urbanistička saglasnost i izmijenjena građevinska dozvola za objekat koji je dobio trajni karakter, nisu mogli biti predmet ocjene u ovom predmetu, jer su to činjenice koje su nastupile nakon donošenja rješenja od 9. septembra 1998. godine i koje nisu relevantne, a posljedica su kasnijih izmjena regulacionog plana za taj dio grada, pri čemu se o zakonitosti naknadno donesenih rješenja nije moglo raspravljati u ovom postupku. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da pobijanom presudom nisu ostvareni razlozi nezakonitosti predviđeni odredbom člana 35. stav (2) ZUS-a, pa je zahtjev odbijen.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da je presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. U tom pravcu apelant navodi da je u zahtjevu za vanredno preispitivanje naveo: „Nakon što je čekao nepunih pet godina od dana poništenja prethodnog Rješenja od strane Ministarstva (dosadašnji postupak je trajao nepunih 16 godina), a tek pošto je naložila upravna inspekcija svojim rješenjem, prvostepeni organ je donio rješenje u kome izražava potpuni nehaj za drugostepeno rješenje od 30. jula 2009. godine, zakon i podzakonska akta i sve drugo relevantno.“ Apelant navodi da je drugostepeni organ uprave naložio da se u ponovnom postupku razjasne sporna pitanja, i to zašto je izdata urbanistička saglasnost privremenog karaktera, kako je mogla biti izdata urbanistička saglasnost za objekat horizontalnih gabarita (ukupno) 65,25 m2 na zemljištu površine 43,18 m2, koliko je zainteresovanom licu dato u zakup, te druga pitanja koja je prvostepeni organ uprave zanemario, odnosno koja su ostala nerazjašnjena i nakon pet godina čekanja na odluku. Osim toga, dok je predmetni postupak trajao, prvostepeni organ uprave je uspio donijeti dva rješenja, i to 28. decembra 2009. godine i 29. juna 2010. godine na ime zainteresovanog lica koja apelantu uopšte nisu dostavljena, niti je apelant bio pozvan da učestvuje u tom postupku, pa apelant tvrdi da su navedena rješenja donesena samo da bi se „izigrala“ apelantova prava u predmetnom postupku. Zatim, u pogledu „famoznih građevinskih vještačenja“, apelant navodi da je Vrhovni sud u svojoj Presudi broj U-183/2000 od 25. decembra 2002. godine koja je donesena u ovom predmetu izričito naložio da građevinsko vještačenje provede Urbanistički zavod Banjaluka, a nikako neki „Dragani Ristići, Trajke Šiljkovići i ostali njima slični“. Apelant tvrdi da drugostepeni organ nije odgovorio na apelantove žalbene navode, pa je zbog tog razloga podnio tužbu Okružnom sudu, ali da ni Okružni sud, niti Vrhovni sud nisu dali relevantno obrazloženje za prigovore koje je tokom postupka isticao. Osim navedenog, apelant je naveo da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao 20 godina, pa s obzirom na tu povredu apelantovog prava na pravično suđenje, apelant traži od Republike Srpske da mu isplati iznos od 6.000,00 KM na ime nematerijalne štete. U tom pravcu apelant navodi da se radi ubrzanja rješavanja predmetnog postupka više puta pismenim podnescima obraćao nadležnim organima, što je potkrijepio dokumentacijom koju je dostavio uz apelaciju, ali i više puta lično i putem telefona. Apelant zahtijeva da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njegovih prava na koja se pozvao, da se osporena i nižestepena presuda preinači tako što će se tužba uvažiti, te da se Republika Srpska obaveže da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.375,00 KM, prema troškovniku u zahtjevu za vanredno preispitivanje.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud i Okružni sud su naveli da ostaju kod razloga datih u osporenim presudama uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je pažljivo razmotrilo navode apelacije, te da i dalje ostaje kod razloga datih u svom rješenju uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Gradonačelnik Grada Gradiška je naveo da je nadležno Odjeljenje za urbanizam vodilo postupak po osnovu tada važećeg propisa, i to Zakona o uređenju prostora, te odredbama ZOUP-a. Zatim, navodi da se u konkretnom slučaju radi o gradskom području za koje je u vrijeme izdavanja prvobitne privremene urbanističke saglasnosti postojao regulacioni plan za područje grada Bosanska Gradiška iz 1972. godine, te da je 2007. godine usvojen novi regulacioni plan u čijem obuhvatu je i predmetna lokacija, a novi plan je zadržao postojeće stanje, odnosno objekte tadašnjih vlasnika, i to apelanta i njegovog susjeda (zainteresovano lice). Kako je objekat zainteresovanog lica bio privremenog karaktera, a planskim aktom je zadržan objekat, zainteresovano lice je steklo pravo na kupovinu zemljišta ispod objekta i za redovnu upotrebu objekta, kao i pravo na izdavanje trajne građevinske dokumentacije. Osim toga je naglašeno da je postupak donošenja planskih akata javan i da omogućava svim licima da stave svoje primjedbe na planska rješenja, a za konkretnu lokaciju nije bilo primjedaba. Propusta nadležnog Odjeljenja za urbanizam nije bilo, što potvrđuju odluke koje su donesene povodom korištenih pravnih lijekova, redovnih i vanrednih. V.Relevantni propisi

30. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18) glasi:

Načelo zaštite prava stranaka i zaštite javnog interesa Član 6.

Pri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa javnim interesom.

Kad ovlašćeno službeno lice, sazna ili oceni da stranka ili učesnik u postupku ima osnova za ostvarenje nekog prava, upozoriće ih na to.

Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema njima će se primenjivati one mere predviđene propisima, koje su za njih povoljnije, ako se takvim merama postiže cilj zakona.

Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

Član 227. stav (2).

Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rješenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema predmeta donese novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe. Član 243.

Na podlozi podataka pribavljenih u ranijem i ponovljenom postupku, organ donosi rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet postupka, i njime može ranije rješenje koje je bilo predmet ponavljanja ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim. U ovom drugom slučaju, s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može ranije rješenje poništiti ili ukinuti.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 014926 16 Uvp od 27. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, budući da je osporena presuda donesena 27. avgusta 2018. godine, a da je apelacija podnesena 7. septembra 2018. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena blagovremeno, u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

38. U konkretnom slučaju apelant je tražio da se u ponovnom postupku ispita zakonitost rješenja o urbanističkoj saglasnosti izdatog zainteresovanom licu. Kako je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka uvažen, a u ponovnom postupku se raspravljalo i o pitanjima koja se tiču apelantovih imovinskih prava u vezi sa nesmetanim korištenjem njegove imovine u odnosu na susjednu nekretninu, Ustavni sud smatra da apelant u ovom predmetu uživa garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporenu odluku

39. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je osporenom odlukom pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na kršenje materijalnog i procesnog prava, te na izostanak odgovora Ministarstva na žalbene prigovore, a da pri tome nije precizirao niti jednu odredbu materijalnog i procesnog prava za koju smatra da je proizvoljno primijenjena, niti je dostavio na uvid rješenje Ministarstva, niti žalbu kako bi se mogla ispitati opravdanost prigovora. Navedeno obrazloženje odnosi se i na apelantove navode da „…dok je predmetni postupak trajao, prvostepeni organ uprave je uspio donijeti dva rješenja, i to 28. decembra 2009. godine i 29. juna 2010. godine, na ime zainteresovanog lica koja apelantu uopšte nisu dostavljena, niti je apelant bio pozvan da učestvuje u tom postupku …“. Naime, ovi navodi nisu detaljnije konkretizovani, niti potkrijepljeni relevantnim dokazima, pa Ustavni sud, stoga, takve navode smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant navodi da nije prisustvovao zakazanoj usmenoj raspravi pred prvostepenim organom uprave, ali da je, međutim, na tu raspravu bio uredno pozvan (vidi tačku 19. ove odluke). Ustavni sud zapaža da su organi uprave, nakon provedenog ponovnog postupka, saglasno zaključili da se zakonitost rješenja iz tačke 5. ove odluke trebala ispitati shodno propisima i planskim aktima koji su važili u vrijeme donošenja rješenja, a da je ono doneseno u skladu sa tada važećim propisima i regulacionim planom, te da je zbog tog razloga i ostavljeno na snazi. Takav stav organa uprave je u cijelosti podržao Okružni sud u upravnom sporu, ali i Vrhovni sud povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi svoje odluke kojima su odbili tužbu, odnosno apelantov zahtjev, utemeljili na relevantnom obrazloženju, pri čemu su ispitali prigovore koje apelant u apelaciji ponavlja a koji se tiču prigovora u vezi sa vještačenjem u predmetnom postupku (vidi tač. 23. i 25. ove odluke). Imajući u vidu data obrazloženja u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su ona proizvoljna, odnosno da krše apelantovo pravo na pravično suđenje.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

44. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta.

a)Relevantni principi

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

46. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo apelantovim prijedlogom za ponavljanje postupka, 23. oktobra 1998. godine, da je prijedlogu udovoljeno, tako da je predmetni postupak pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 27. avgusta 2018. godine, dakle, nakon skoro punih 20 godina, pa je upravo to relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.

c) Analiza dužine trajanja postupka

48. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je u ponovnom postupku trebalo ispitati valjanost rješenja iz tačke 5. ove odluke, što je zahtijevalo provođenje vještačenja i raspravu pred prvostepenim organom a što je moglo utjecati na složenost postupka, ali ta okolnost ne može opravdati ukupnu dužinu trajanja ovog postupka.

49. Imajući u vidu činjenice ovog predmeta (vidi tač. od 6. do 25. ove odluke), Ustavni sud bez detaljnije analize prima facie može izvesti zaključak da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dužina trajanja postupka bi se, eventualno, mogla opravdati jedino postojanjem nekih posebnih okolnosti, a koje Ustavni sud u konkretnom slučaju ne uočava. U vezi s tim, uočljivo je da se ni organi uprave, ni redovni sudovi koji su učestvovali u ovom predmetu u odgovoru na apelaciju na ovaj apelantov prigovor nisu ni osvrnuli. Pema ocjeni Ustavnog suda, apelantovo ponašanje se ni na koji način ne može dovesti u vezu sa dužinom trajanja postupka. Upravo suprotno, zato što iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant u postupku aktivno učestvovao tražeći u više navrata da se provede inspekcijski nadzor nad Odjeljenjem za urbanizam na kojem, prema ocjeni Ustavnog suda, leži najveći teret odgovornosti za ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, koji očito nije poštovao rokove za postupanje koji su propisani odredbama ZOUP-a, što je nadležna inspekcija svojim rješenjima i konstatovala. Prema ocjeni Ustavnog suda, dio odgovornosti za ukupnu dužinu trajanja postupka snosi i Vrhovni sud, kojem su trebale skoro tri godine da odluči o vanrednom pravnom lijeku. Ustavni sud zapaža da predmetni postupak karakteriše i poništavanje upravnih akata po korištenim pravnim lijekovima, te vraćanje predmeta na ponovni postupak, pa, u vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Shodno tome, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od krucijalne važnosti da se vode postupci u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke u svjetlu relevantnih činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ostalim segmentima, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Naknada troškova postupka

54. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je predmetni postupak trajao skoro 20 godina, što je per se neprihvatljivo dug period za koji prvostepeni organ uprave, na kome leži i najveći teret odgovornosti, u odgovoru na apelaciju ničim nije opravdao dužinu trajanja postupka pred tim organom, pri čemu je apelant u postupku aktivno učestvovao, tražeći i upućujući intervencije nadležnoj upravnoj inspekciji u predmetu, tako da se ukupna dužina trajanja postupka ne može niti jednim dijelom staviti na teret apelantu.

56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih presuda nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih materijalnih i procesnih propisa na apelantovu štetu, niti je od redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje u odnosu na prigovore koje apelant u apelaciji ponavlja.

57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5115/18 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio