Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2237/20 („Gorja Transporti“ d.o.o. Žepče)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2237/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2237/20, rješavajući apelaciju „Gorja Transporti“ d.o.o. Žepče, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Gorja Transporti“ d.o.o. Žepče protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 845588 20 Rev 2 od 19. svibnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 845588 19 Pž 3 od 9. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Gorja Transporti“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Zahid Kovač odvjetnik iz Zenice, podnio je 3. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 845588 20 Rev 2 od 19. svibnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 845588 19 Pž 3 od 9. siječnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (ACE Insurance (Switzerland) Limited, Zurich), te je obavezan apelant da na ime regresne naknade iz osiguranja tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant neosnovano ukazivao da drugostupanjski sud nije cijenio sve žalbene navode, kao i navode iz odgovora na žalbu, budući da apelant nije ni ulagao žalbu na prvostupanjsku presudu (tužbeni zahtjev bio odbijen), dok je u odgovoru na žalbu tužitelja apelant samo prigovorio da nema originala tovarnog lista već da je priložena fotokopija. U pogledu toga, Vrhovni sud je naveo da je u postupku izveden dokaz čitanjem fotokopije međunarodnog tovarnog lista u kome je naznačen pošiljatelj koji prevozi teret preko apelanta kao prijevoznika, koja fotokopija je ovjerena od strane notara 2015. godine. Vrhovni sud je istakao da je ovjerom fotokopija isprave izjednačena s izvornikom ako je ovjera izvršena od notara (članak 93. Zakona o notarima u FBiH) pa je osporavanje vjerodostojnosti međunarodnog tovarnog lista neosnovano. Pored toga, istakao je da po članku 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) svaka javna ili privatna isprava dokaz, a razlika postoji samo u dokaznoj snazi, kao i teretu dokazivanja da neke činjenice iz javne isprave nisu istinite. Vrhovni sud je ukazao da apelant u postupku nije osporavao činjenice koje su navedene u dokazima, već je paušalnim prigovorima osporavao zakonitost dokaza, s tim da građansko pravo za razliku od kaznenog prava (čl. 11 Zakona o kaznenom postupku), ne poznaje pojam „zakonitog“ dokaza. Nadalje, naveo je da je neosnovan i prigovor da nije zaključen ugovor o prijevozu između pošiljatelja s firmom primateljem, jer se na osnovu međunarodnog tovarnog lista može utvrditi tko je pošiljatelj, a tko primatelj pošiljke koju prevozi apelant, a time i tko odgovara za štetu. Stoga, iako su točni apelantovi navodi da tovarni list nije ugovor o prijevozu, jer postojanje i punovažnost ugovora o prijevozu je nezavisan od postojanja tovarnog lista (čl.65. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)), Vrhovni sud je naveo da nedostatak pismene forme ugovora o prijevozu ne oslobađa apelanta odgovornosti za štetu koja je nastala od preuzimanja stvari od pošiljaoca do njene predaje primatelju (sve prema međunarodnom tovarnom listu). Pri tome, je ukazao da je člankom 671. ZOO propisano da prijevoznik odgovara za gubitak ili oštećenje pošiljke koji se dogodio od preuzimanja do njene predaje, osim ako su prouzrokovani radnjom oštećene osobe, svojstvima pošiljke ili stranim uzrocima koji se nisu mogli predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. Nadalje, ukazao je da je člankom 939. stavak 1. ZOO propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravatelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po ma kom osnovu odgovorno za štetu. Kako je je pošiljatelj kod tužitelja osigurao robu koja je predana apelantu na prijevoz, te je tužitelj isplatio osiguranu sumu, Vrhovni sud naveo da je pošiljatelj uputio pismo subrogacije kojim je na tužitelja prenio pravo naplate isplaćene osigurane sume od odgovorne osobe. Pri tome je naveo da se zakonska subrogacija temelji na prelasku prava s oštećenog na tužitelja isplatom osigurane sume, a takav prijelaz nije uvjetovan postojanjem pismenog ugovora o prijevozu robe cestovnim putem. Kada je šteta za pošiljatelja nastupila u tijeku prijevoza robe od pošiljatelja do primatelja, postojanje međunarodnog tovarnog lista je dokaz pasivne legitimacije apelanta kao prijevoznika, ali i aktivne legitimacije tužitelja na kojeg je pošiljatelj prenio sva prava. Konačno, naveo je da nisu osnovani ni prigovori zastare, jer sukladno članku 380. stavak 6. u vezi stavkom 1. ZOO-a zastarijevanje potraživanje koje pripada osiguravatelju prema trećoj osobi odgovornom za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku, a potraživanje ugovarača osiguranja iz ugovora o osiguranja zastarijeva za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Naime, naveo je da je potraživanje nastalo 29. siječnja 2011. godine, što znači da se rok zastarijevanja iz ugovora o osiguranju stvari i prema tužitelju računa od prvog kalendarske 2012. godine i traje tri godine, a kako je tužba u predmetnom sporu podnijeta 4. ožujka 2013. godine, proizlazi da je podnesena u okviru roka propisanog navedenim odredbama.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini osporava vjerodostojnost tovarnog lista, pisma o subrogaciji, police osiguranja, te računa i otpremnice. Dalje apelant osporava postojanje poslovnog odnosa između pošiljatelja i primatelja robe koja. Pored toga, apelant ističe da su tužitelj i apelant trebali zaključiti ugovor o prijevozu u kome bi bili definirani uvjeti za organizaciju prijevoza, na osnovu čega bi oštećena strana tužitelju trebala ustupiti svoja prava prema prijevozniku (zbog čega je stavljen prigovor aktivne legitimacije). Konačno apelant je naveo da je u skladu s člankom 32. stavak 1. Konvencijom o ugovoru za međunarodni prijevoz robe drumom pravo na pokretanje postupka u vezi s međunarodnim prijevozom zastarijeva za godinu dana. Osim toga, apelant se pozvao na povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao i argumentirao nego ih je zasnovao na istim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2237/20 („Gorja Transporti“ d.o.o. Žepče) | Sudska praksa | Aktio