Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2878/20 (I. B. i J.M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalidnina
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2878/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2878/20, rješavajući apelacije Ivana Banožića i J. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ivan Banožić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 001644 19 U 2 od 8. aprila 2020. godine;
J. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006174 17 U od 23. aprila 2020. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2878/20
1. Ivan Banožić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kočerina, kojeg zastupa Ivan Brekalo advokat iz Širokog Brijega, podnio je 7. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 001644 19 U 2 od 8. aprila 2020. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-6436/13 od 3. januara 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za branitelje iz domovinskog rata Općine Široki Brijeg broj 10-41-1996/06 od 30. marta 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 3. januarom 2019. godine.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 001644 19 U 2 od 8. aprila 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 3. januara 2019. godine.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da neosnovano apelant navodi da je tuženi pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu utvrđenog procenta vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je ukazao da je tuženi, na osnovu saglasnih nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija od 14. novembra 2018. godine i 10. decembra 2018. godine, pravilno utvrdio da je prilikom ranije ocjene revizione ljekarske komisije vojni invaliditet apelanta utvrđen u visini od 70%, dok su nadležne ljekarske komisije u postupku kontrole zakonitosti ukupan procenat vojnog invaliditeta apelanta utvrdile u visini ispod 20%. Vrhovni sud je naveo da su nalazi nadležnih ljekarskih komisija, kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, saglasni da vojni invaliditet apelanta, u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta iznosi ispod 20%, te su isti jasni i potpuni sa datim detaljnim obrazloženjem, kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja revizione ljekarske komisije, tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta, shodno odredbama čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi organ pravilno postupio kada je na osnovu navedenih saglasnih nalaza i mišljenja, primjenom člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, osporenim rješenjem ukinuo konačno rješenje i upravnu stvar riješio kao u dispozitivu osporenog rješenja. Vrhovni sud je takođe naveo da je pravom ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje nadležne Ljekarske komisije apelantu omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, pa kako je apelant neposredno pregledan od strane ljekarske komisije po uloženom prigovoru, te je i tom prilikom mogao da istakne sve ono što je smatrao bitnim za ocjenu njegovog invaliditeta, to se u konkretnom slučaju ne radi o bilo kakvoj povredi Zakona o upravnom postupku na njegovu štetu. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da mu nije omogućeno učešće u provedenom postupku, a imajući u vidu da je koristio sva prava propisana navedenim pravilnikom i u tom smislu uložio prigovor na nalaz i mišljenje, te podnio tužbu protiv osporenog rješenja donesenog na osnovu konačnog nalaza i mišljenja.
2. AP-2963/20
5. J. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 13. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006174 17 U od 23. aprila 2020. godine.
6. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-4333/15 od 12. januara 2017. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za branitelje iz domovinskog rata Općine Posušje broj 07-41-203/06 od 23. maja 2006. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama i da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 50,24 KM i ostala prava propisana zakonom počev od 12. januara 2017. godine, pa dok za to postoje zakonom propisani uslovi.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 006174 17 U od 23. aprila 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 12. januara 2017. godine.
8. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da neosnovano apelant navodi da je tuženi u predmetnom postupku pogrešno utvrdio činjenično stanje. Vrhovni sud je naveo da je tuženi, na osnovu saglasnih nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija od 16. maja 2016. godine i 9. septembra 2016. godine (a koji su dati na osnovu pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju) pravilno utvrdio procenat vojnog invaliditeta apelanta od 30%, IX grupe. Vrhovni sud je dalje naveo da su nalazi nadležnih ljekarskih komisija, kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, saglasni da ukupni vojni invaliditet apelanta, u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, iznosi 30%. Vrhovni sud je ukazao da su navedeni nalazi jasni, potpuni i detaljno obrazloženi, sa datim opisom koji je sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, shodno odredbama čl. 8. i 13.a stav (4) Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je dalje naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tuženi osporeno rješenje donio uz pravilnu primjenu odredbi Zakona o upravnom postupku, pri čemu nisu povrijeđene ni odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2878/20.
Apelacioni navodi
10. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u predmetu AP- 2963/20 apelant ističe da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnim postupcima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je u predmetnim pravnim stvarima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević